Nakon predavanja Marije Milovac i Ivane Jelače, upriličeno je treće izlaganje u sklopu ciklusa "Mjesec žena u povijesti" a u organizaciji Dubrovačke baštine. Viša kustosica Dubrovačkih muzeja Lucija Vuković tako je održala predavanje "Flora Jakšić i prvi atelijer u Lapadu i Gružu". Okupljene je u petoj lađi Lazareta u ime Dubrovačke baštine pozdravila Zrinka Lucianović.
Na početku je Vuković ispričala kako se dosad često moglo čuti da je jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara, Vlaho Bukovac, idejni začetnik i projektant kuće s atelijerom koja je pripadala dubrovačkoj amaterskoj slikarici Flori Jakšić, a korespondencija između njega i Jakšić koja se čuva u Zbirci Kuće Bukovac potvrdila je taj navod. Istovremeno je ta korespondencija osvijetlila okolnosti te zanimljive suradnje i upravo iz nje dolazi drugi dio naslova predavanja. Osim korespondencije između Bukovca i Jakšić, u Zbirci se čuvaju i pisma razmijenjena između Flore Jakšić i ženâ iz obitelji Bukovac, osobito Bukovčeve supruge Jelice i kćeri Ivanke.
Naglasila je Vuković kako je Flora Jakšić u posljednje vrijeme dobila zasluženu pažnju kao umjetnica i kulturna djelatnica i to prvenstveno zahvaljujući knjizi "Florin dom: Flora Jakšić i uloga njezina atelijera" iz 2023. koja je objavljena u izdanju HDLU Dubrovnik. Osim što je i Vuković dala svoj doprinos knjizi, spomenula je i priloge kolega Dorinde Bulić Čotić, Ivane Pegan, Sanje Žaje Vrbice, Antuna Baće i Ivana Viđena.
Flora Jakšić rođena je 1856. kao Flora Marinović na današnjoj Lapadskoj obali. Otac Maro bio je pomorac, a bez majke je ostala kao mala djevojčica. Otac se drugi put oženio pa je iz tog očevog drugog braka dobila sestru Katicu. Jakšić je rano ostala bez oca, a onda je i njezina sestra umrla kao vrlo mlada. Ostala je Jakšić sama s maćehom u teškim okolnostima.
Očeva obitelj uredila joj je brak s dosta starijim kapetanom Petrom Jakšićem i taj brak, kako je počeo tako je i nakon devet godina naprasito i nesretno završio jer je Jakšić počinio samoubojstvo. Tad je Jakšić iznova ostala sama s gotovo stogodišnjim svekrom Paskom Jakšićem. Ponovno se našla u teškim okolnostima, ali je svekar prihvatio kao svoju kćer i on joj je u naslijeđe ostavio pozamašno obiteljsko imanje. Nakon njegove smrti vodila je to imanje te iznajmljivala sobe u staroj Jakšićevoj kapetanskoj kući. Ulagala je golemi trud da bi sebi omogućila ugodan život, česta putovanja i nova iskustva koja je stjecala.
Prijateljevala je Jakšić s brojnim viđenijim Dubrovčanima tog vremena, s Ivom Vojnovićem i cijelom njegovom obitelji, s Pavlinom Bogdan Bijelić, prijatelj joj je bio i češki slikar Alphonse Mucha, čest gost i bliski slikaričin prijatelj bili su slikari Marko Rašica i Gabrijel Jurkić.
No, iznad svega, prijateljstvo s Bukovcem je Jakšić višestruko odredilo. Ono je započelo tijekom Bukovčevog cavtatskog intermezza koji je trajao između 1898. i 1902. U to vrijeme je Bukovac izgradio svoj treći atelje. Poticao je Jakšić da se više posveti slikarstvu, da osvijesti potrebu i ostvari želju mnogih umjetnika za posjedovanjem vlastitog prostora za stvaranje, za vlastitim atelijerom. Atelijeri s kraja 19. i početkom 20. stoljeća bili su inspirativni prostori u kojima su umjetnici stvarali, ali i primali klijente. Pokazala je predavačica kako su u to vrijeme izgledali atelijeri umjetnika, kao i atelijer Vlaha Bukovca...
Jakšić i Bukovac upoznali su se početkom 20. stoljeća. Bukovac je kod Jakšić primijetio dar za vizualnu umjetnost, poticao je na slikanje, davao joj poduke... Jakšić je ubrzo postala obiteljska prijateljica, nastala je česta i iskrena korespondencija i nakon što je Bukovac otišao u Prag... Posjećivali su se međusobno u Dubrovniku i u Pragu, bilo je dosta zajedničkih susreta... Bukovci su dolazili u Lapad, dolazili su u kuću Flore Jakšić, a Bukovčeva supruga Jelica je u svojim pismima Jakšić povjeravala obiteljske probleme, pisale su o umjetnosti, glazbi, o Bukovčevim kćerima koje su svaki dan boravile u očevom atelijeru... Uvijek je vladalo međusobno podržavanje u umjetničkom radu.
Prema riječima predavačice, najviše pak intrigiraju pisma oko gradnje nove kuće Flore Jakšić u Lapadu. U pismu iz 1911. Bukovac je podsjetio da je obećao nacrt atelijera i kuće, vjerojatno je uz pismo bio priložen i crtež koji je, nažalost, izgubljen. Bukovac je tad imao precizno razrađenu ideju, detaljno je opisao tu malu kuću u kojoj se može boraviti i slikati... Osim prostorija za boravak, projektirao je dvije spavaće sobe, kupaonicu, ostavu i podrum za čuvanje drva i ostalih potrepština... U interijeru Bukovac preporučuje postavljanje parketa, osim u kupaonici i zahodu, gdje savjetuje cementni pod... Planirao je i prostor za kućnu pomoćnicu uz kuhinju, a u tom se pismu nada da će se njegova zamisao, projekt, odobriti. Priznaje da, iako nije graditelj po struci, misli da bi se projekt mogao izvesti i da bi se mogao uklopiti u lapadski ambijent.
Od prve zamisli do realizacije projekta protekao je dugi niz godina, tome se ozbiljno pristupilo po završetku Prvog svjetskog rata. 1921. završeni su konačni nacrti te su poslani u Dubrovnik. Uz Bukovca kao projektanta, tu je bio i neimenovani arhitekt koji je bio pri kraju angažiran kako bi projekt mogao biti odobren od nadležnih službi. Slikar je u jednom pismu izrazio zadovoljstvo projektom te je čak izrazio nadu kako bi on mogao biti primjer budućim investitorima...
Dao je Bukovac i detaljne upute za atelijer, naveo je kako bi trebao imati velike prozore i terasu strogo okrenutu prema sjeveru kako bi se izbjegle izravne sunčane zrake... Napravljene su i korekcije, zamišljena je i dodana tako praonica u podrumu... Kako je sâm napisao, Bukovac je s nestrpljenjem iščekivao izgradnju prvog atelijera ‘u Lapadu i Gružu‘. Bukovac je, poznavajući Jakšić, pokušao uvažiti njezine potrebe, namjere i želje i stvoriti ugodan prostor za život te okruženje koje će je potaknuti na umjetnički rad.
U drugom pismu je Jakšić potvrdila da je primila nacrte, zahvalila je svom mentoru i prijatelju, zahvalila mu je na brizi i trudu, a iz pisma se može pročitati da je bila uzbuđena da će njezin san postati zbilja i da ga je upravo ostvario Vlaho Bukovac. Otkrila je Vuković da nema izvještaja o recepciji projekta u Dubrovniku, ali se to može saznati iz Bukovčevih pisama. On je u jednom izrazio žaljenje zbog svih problema s kojima se Jakšić susrela u Dubrovniku, osobito oko izgradnje nove kuće. Na projekt je zamjerke imala konzervatorska služba na čijem je čelu tad bio slikar Marko Murat. Bukovac je u jednom pismu oštro osudio nerazumijevanje suvremene arhitekture, branio je Jakšić te je ohrabrio da ustraje u borbi.
Projekt je ipak doživio sretan kraj, investicija je u svibnju 1921. dobila dozvolu, 1923. kuća i atelijer dobili su uporabnu dozvolu, ali Vlaho Bukovac, nažalost, nije dočekao taj, kako je jednom naveo, ‘blagoslovljeni dan‘ jer je preminuo u Pragu 1922.
Florin dom svečano je otvoren 1923., a na otvorenju je govorio Marko Murat unatoč svim nesuglasicama tijekom provedbe i izgradnje građevine, govorila je i slikaričina prijateljica Pavlina Bogdan Bijelić... Sačuvano je tek nekoliko opisa Florinog doma, a o njemu se puno toga može saznati iz ostavinskih spisa u kojima su pobrojani svi predmeti... Iz njih se može zaključili da je kuća bila prepuna slika, da je imala dosta namještaja i ukrasnih predmeta...
Jakšić je umrla 1943. u bizarnom slučaju, naime, dogodila se nesreća ispred kuće kad je usmrtio motociklist talijanske vojske... No, puno prije smrti, Jakšić je 1931. svojom oporukom namijenila osnivanje Zaklade Florin dom te kuću s atelijerom ostavila na korištenje dubrovačkim umjetnicima.
Ostavština Bukovčeve kćeri Ivanke, koja se čuva u Kući Bukovac u Cavtatu, otkriva sudbinu Florinog doma nakon Jakšićeve smrti. Nađen je dokument iz 1959. odnosno prijepis Jakšićeve oporuke gdje se navodi kako je Jakšić odredila da Marko Rašica, Ivanka Bukovac i Gabrijel Jurkić imaju pravo biti članovi Uprave Zaklade Florin dom, da kao umjetnici mogu stanovati u domu naizmjenice, već kako se međusobno dogovore... Tu je i prijepis pisma Marka Rašice koji je pisao s Koločepa, bio je već u godinama, bolestan i slabovidan te se zbog toga htio preseliti u Florin dom. Tražio je od Bukovac i Jurkića da se odreknu svojih prava. Bukovac se formalno nije odrekla ali nikad ih nije ni koristila, dok se Jurkić odrekao vrlo rano. Atelijer je isprva koristio slikar Ivo Dulčić, a spominje se i neželjeni stanar koji se uselio i kojeg se u to vrijeme nikako nisu mogli riješiti!
Rašica na koncu nije dobio mogućnost korištenja Florinog doma koji su preuzele nove generacije umjetnika. Florin dom pripao je Udruženju likovnih umjetnika Hrvatske, a kasnija povijest Florinog doma je prilično složena. Danas je Florin dom u rukama Hrvatskog društvo likovnih umjetnika Dubrovnik koje brine o njemu. Florin dom danas služi kao atelijer i izložbeni prostor, a naglasila je Vuković kako je atelijer iz 1923. sadržavao sve karakteristične oznake jednog umjetničkog atelijera s kraja 19. i početka 20. stoljeća koje je Bukovac donio na ove prostore.
Prema Vuković, Florin dom ostao je radni prostor s kontinuitetom, mjesto prezentacije umjetničke djelatnosti, mjesto okupljanja, društvenog života, a s današnjim HDLU Dubrovnik i sa svojom dugom, stogodišnjom tradicijom, ostao je to prostor od nemjerljive važnosti, jedan od rijetkih kulturnih institucija na predjelu Lapadu i Gruža...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....