U sklopu šestog izdanja manifestacije Kršćansko lice kulture, voditelj studija Povijest Jadrana i Mediterana Sveučilišta u Dubrovniku, izvanredni profesor i doktor znanosti Marinko Marić, održao je u Dvorani Ivana Pavla II. predavanje "Katarina Kosača Kotromanić i Dubrovnik".
Okupljene je na početku pozdravila predsjednica Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije, organizatora manifestacije, Marijeta Radić Grabovac da bi zatim predavač preuzeo riječ.
Marić je na početku priznao kako je jako emotivan iz dva razloga: najprije, otkrio je kako je upravo on 10 godina vodio manifestaciju koja se prije zvala Dani kršćanske kulture a iz koje je proteklo Kršćansko lice kulture. Drugo, prvoj kćerki dao je ime Katarina te je time počastio imenom ‘hrabre i neustrašive žene koja je cijeli život proživjela bez djece a koja su odvedena od Osmanlija, poturčena i koju nakon toga nikad više nije vidjela‘.
Katarina Kosača Kotromanić rođena je u Blagaju.
- Ne postoji točan zapis kad je rođena ova velika žena, navodi se 1424. ili 1425. godina, a umrla je u Rimu 25. listopada 1478. Razlog predavanja je taj što se ove godine obilježava 600 godina od njezinog rođenja. Majka joj je bila Jelena Balše, kćerka Balše III., a otac Stjepan Vukčić Kosača. 1446. on je kao 19-godišnjakinju dao svojem najvećem i najljućem neprijatelju, kralju Stjepanu Tomašu, kako bi s njim uspostavio mir. Često se navodi kako je Katarina bila posljednja bosanska kraljica, ali bila je pretposljednja jer je nakon nje bila i kraljica Mara. Nakon smrti muža ostala je kao kraljica majka na dvoru svog nećaka. Neput je ostavio na dvoru, obavljala je razne kraljevske časti i poslove. Naime, svoj život provela je na kraljevskom dvoru na Bobovcu. Imala je sina Sigismunda i kćerku Katarinu. 1463. Osmanlije su njezinu djecu zarobili i odveli u roblje, a Kosača Kotromanić je cijeli život posvetila tome da vrati djecu iz Osmanskog Carstva i na katoličanstvo. Ali, to nije uspjela, naglasio je Marić.
Sin Sigismund u trenutku zarobljavanja imao je 12 do 14, a kćerka Katarina 10 godina. Nije točno poznato kako su djeca razdvojena od majke. Kosača Kotromanić bila je u kraljevskom ljetnikovcu Kozogradu u blizini Fojnice i otamo je pobjegla, a djeca su u tom trenutku bila u Jajcu. Sigismund je kasnije postao ugledni vojnik u Osmanskom Carstvu, a sudbina kćerke Katarine dosta je nepoznata, govori se da je preminula u putu i da je pokopana u Skoplju gdje je navodno njezin grob. No, to nije znanstveno dokazano.
Kosača Kotromanić inače nije rođena kao katolkinja, majka joj je bila pravoslavna, a otac pataren odnosno član Crkve bosanske, kao i većina velikaša iz tog doba. Udajom za Tomaša, Kosača Kotromanić prihvatila je katoličanstvo, postala je gorljiva zagovornica vjere i velika vjernica, te članica franjevačkog svjetovnog reda.
- Promicala je katoličku vjeru, zajedno s mužem dala je izgraditi puno crkava, kao na primjer Crkvu sv. Katarine u Jajcu... Živjela je na dvoru svog neputa sve do provale Osmanlija u Bosnu koji su ubili kralja, a ona je pobjegla pod historiografski nerazjašnjenim okolnostima. Nema zapisanog svjedočanstva kojim putem je došla do Dubrovnika ni kako se s kraljevskom pratnjom uspjela probiti kroz područje koje je bilo u neprijateljskim rukama. O njezinoj pratnji nema točnih saznanja, postoje samo predaje da je imala kraljevsku pratnju koju je činilo 50-ak osoba, karavana, konja... Kroz narodnu predaju ostale su priče, jedna od njih, koja je mnogima poznata, govori da je došla u Dubrovnik konjima potkovanih naopako. Dostupnih i točnih vrela o tome nema..., napomenuo je Marić.
Kako bi priči dao kontekst, govorio je predavač i o kraljičinom ocu, herceg Stjepanu Vukčiću i njegovom odnosu s Dubrovnikom. Herceg Stjepan Vukčić samog sebe je 1448. prozvao ‘hercegom‘, ‘hercegom od svetoga Save‘. Riječ dolazi od njemačkog izraza Herzog odnosno ‘vojvoda‘.
- Bio je pripadnik Crkve bosanske, dosta vješt političar, vladar i diplomat, a na dvoru je imao savjetnike, svećenike iz sve tri tadašnje vjere. Bio je tu gost Radin, ‘gost‘ je bio izraz za visoku funkciju u Crkvi bosanskoj, drugi savjetnik bio mu je mitropolit David, a treći katolički svećenik Pribislav Vukotić. Podanicima je dopuštao da se drže svoje vjere. Njegovi odnosi s Dubrovnikom bili su dosta turbulentni. Po naslijeđu od dunda je dobio dubrovačko plemstvo koje mu je tijekom godina oduzimano i vraćano... Bio je prilično težak čovjek, ne osobito dobar ni ugodan. Više se puta ženio, a jednom je sinu doveo nevjestu pa se u jednom trenutku predomislio te je on oženio umjesto sina! Dubrovčani su ga optuživali kao ‘izdajnika koji je ustao protiv svoje domovine‘. Čak je osvojio Konavle i došao do Dubrovnika... Ucjena na njegovu glavu bila je 15 tisuća dukata u zlatu! Valja pritom podsjetiti da je godišnji harač koji su Dubrovčani plaćali Osmanlijama najčešće iznosio 12,5 tisuća dukata! - komentirao je predavač.
Vukčićev dundo Sandalj Hranić i njegova braća 1405. dobili su dubrovačko plemstvo i to za zasluge za Dubrovačko primorje. Uz to, stekli su i velika materijalna dobra... Dubrovčani su plemstvo davali pojedincima koji su im bili od interesa... Strancima je godilo posjedovati dubrovačko plemstvo iako ga nisu baš mogli koristili jer nisu time stjecali politički utjecaj, bila je to više stvar prestiža.
- Hranić je prvi, istočni dio Konavala 1419. prodao Dubrovčanima, a potom je Radoslav Pavlović, sedam godina kasnije, 1426. prodao drugi, zapadni dio. Tad su Dubrovčani Hraniću potvrdili plemstvo, dobio je palaču u Dubrovniku, posjede u Župi te godišnji tribut od 500 perpera. Hranić je dobio jednu od najreprezentativnijih palača u Gradu koja je građena između 1420. i 1432. a bila je na važnoj lokaciji. Nalazila se na mjestu današnjeg katedralnog župnog ureda, a srušena je u Velikoj trešnji 1667. Kuću su Dubrovčani inače prozvali ‘Hercegovina‘. Nakon Hranićeve smrti 1435., palaču i imanja naslijedio je Stjepan Vukčić. Odnosi Vukčića prema Gradu bio je dosta promjenjiv.
Mirom u Novom (današnjem Herceg Novom) 10. travnja 1454. uspostavljeno je primirje s Dubrovčanima, a Vukčiću vraćeno plemstvo. Nakon toga je Dubrovčanima predao blago od 70 tisuća dukata na čuvanje. Bio je samo jednom u Dubrovniku i to pred kraj života, u veljači 1466., a umro je iste godine u Herceg Novom... Svoj testament napisao je i ostavio u Dubrovniku, a izvršitelji su bili dubrovački vlastelini.
Početkom 1463. situacija u Bosni postala je sve napetija. 27. siječnja 1463. dubrovačka vlada dopustila je Vukčiću i knezu Vlatku da se zajedno s obiteljima, slugama i plemićima sklone na dubrovačko područje. Dubrovčani su to uvijek radili, prihvaćali su plemstvo i narod iz zaleđa i pomagali kad je bilo problema. Kad u Gradu nije bilo mjesta, izbjeglice bi Dubrovčani morskim putem slali u Apuliju. Naravno, izbjeglicama je ponuđen boravak na području Republike, što nije nužno uključivalo boravak u Gradu, znalo je to biti, primjerice, i na otocima. Sve je to rađeno uz ‘nužna ograničenja i oprez‘.
U travnju 1463. došlo je do pogoršanja situacije u Bosni. 22. travnja 1463. Dubrovčani su u Bosni posljednji put platiti iznos tributa. U istom mjesecu, Senat i Veliko vijeće izdali su upozorenje svim dubrovačkim trgovcima na području Kraljevine Bosne da se najkasnije u srpnju vrate u Grad s robom i svojom imovinom. Počela je priprema obrane Cavtata, Dubrovnika i Stona. Iako su Dubrovčani plaćali danak Osmanlijama, nisu bili sigurni hoće li se Osmanlije zaustaviti na granicama Republike te se okrenuti protiv Grada. 6. svibnja 1463. Dubrovčani su odbili molbu Stjepana Tomaševića da u Bosnu pošalju svoje vojnike jer ističu da ni oni nemaju dovoljno za sebe. Tri dana poslije, posljednji bosanski poslanici napustili su Dubrovnik. 29. svibnja 1463. Senat je ipak odlučio da se u Bosnu pošalje nešto oružja kraljevom dundu Radivoju Kristiću koji je branio Kreševo. Također, odlučeno je da će se primiti bosanska kraljevska obitelj na dubrovačko područje. 6. lipnja iste godine Senat je proglasio dužničku slobodu (fide) kao za blagdan sv. Vlaha te je pozvao građane da se vrate u Grad. Početkom srpnja Dubrovčani su osnovali ‘Odbor za obranu‘ na čijem je čelu bio graditelj Michelozzi. U očekivanju napada Osmanlija rušile su se neke crkve i kuće, zatrpavale su se gustijerne, posjekla brojna stabla, a srušeni su svi zidovi u blizini Grada...
Već u svibnju 1463. Dubrovčani su razgovarali s vojvodom Vladislavom o dolasku njegove sestre, kraljice Katarine Kosače Kotromanić u Dubrovnik koja je u to vrijeme bila kod brata u Hercegovini. 14. lipnja 1463. knez i Malo vijeće izabrali su tri vlastelina koji će je pratiti kad dođe u Grad. Početkom srpnja je Kosača Kotromanić došla, a smještena je na Lopud. Dubrovačka vlada odredila je da Miho Resti i Marin Gondola posjete kraljicu na otoku, a 23. srpnja Senat je odobrio njezin dolazak u Grad.
Početkom kolovoza Kosača Kotromanić tražila je od dubrovačke vlade financijska sredstva koja je Republika bila dužna plaćati, tražila je nekretnine i nadoknadu svih davanja jer je sebe smatrala zadnjom legitimnom predstavnicom Bosanskog Kraljevstva. Senat je odbio njezin zahtjev za isplatu tributa jer je bilo preopasno da joj Dubrovčani iskazuju podaništvo, a postojala je i opasnost od Osmanlija.
Početkom listopada je kraljica boravila u Dubrovniku, Senat je odlučio da joj svakog dana pripada hrana u vrijednosti do 3 perpera, a ako to potraje dulje od šest dana, ponovno će se raspravljati o tome. 8. listopada 1463. ponovno se raspravljalo o zahtjevu isplate tributa i danka: Dubrovčani ne dvoje oko kraljičine legitimnosti, ali izvještavaju kako će najprije proučiti stare povelje pa onda odlučiti. Ukratko, pokušavali su odgoditi ili izbjeći plaćanje! 14. 15. i 19. listopada ponovno je vođena rasprava, ali bez rezultata. 23. listopada odlučeno je da će je četiri vlastelina ispratiti do Slanog, a počela je priprema za kraljičin odlazak iz Dubrovnika. Pripalo joj je 30 perpera za hranu prilikom odlaska.
- Dubrovčani kraljicu nisu aktivno tjerali, ali im je bilo draže da nije na području Dubrovnika zbog opasnosti od Osmanlija, komentirao je Marić.
26. listopada 1463. Kosača Kotromanić ostavila je mač kralja u depozitu, mač za svog sina ako se vrati iz ropstva i vrati na katoličanstvo. U testamentu je odredila da, ako joj se sin ne vrati i ako se ne vrati katoličkoj vjeri, mač pripada neputu Balšu, sinu njezinog brata Vladislava. Krajem listopada kraljica je napustila Dubrovačku Republiku.
Nakon toga bila je kod brata u Hercegovini, a kasnije je otišla u Rim. Do kraja života radila je na tome da se Bosna oslobodi od Osmanlija, prijateljevala je s papama i preko njih pokušala poticati protuosmanske ratove... Preko veza pokušala je doći od svoje djece, a u Rimu je postala redovnica trećoretkinja Franjevačkog samostana Ara Coeli. Kao baštinica bosanske krune, 20. listopada 1478., pet dana prije smrti, papi Sikstu VI. i njegovim baštinicima prepustila je Bosansko Kraljevstvo.
Zakopana je u crkvi Ara Coeli ispred oltara, a nakon kasnijih uređenja, njene kosti su premještene, ali se nažalost ne zna gdje su točno njezini zemni ostaci. Kasnije je u crkvi Ara Coeli ploča s reljefom uzidana u stup koji se nalazi neposredno ispred oltara.
- To je sudbina naših velikih ljudi koji završe u tuđini, doživjela je isto kao i Ruđer Bošković jer se ne zna gdje je točno njegov grob, zaključio je Marić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....