Mijau, mijau, mijau...
Auuuu, auuuu, auuuu,
Jao, jao, jao...
Ove onomatopejske riječi, a posebno usklici, sažimaju generalnu probu svečanog Otvorenja 76. Dubrovačkih ljetnih igara. Večer je započela slavljenički jer su članovi okupljenih zborova pjevali rođendansku pjesmu jednom (ili više) slavljenika u njihovim redovima, činilo se da će ovo biti posve drugačija generalna proba, dakle, puna života, ali...
Poslije Otvaranja prošle godine koje je nalikovalo smotri folklora, ove godine je po ritmu i glazbi u pozadini u nekim trenucima bilo bliže vojnoj paradi...
Režiju i scenarij ovogodišnjeg Otvaranja potpisuju Krešimir Dolenčić i Paolo Tišljarić. Za početak, obojicu je trebalo poštedjeti ovog zadatka jer biti potpisan ispod ovakvog Otvaranja nije baš nikakav ukras ni pohvala za CV. Trebalo je nekome drugom prepustiti redateljsku palicu, malo takoreći ‘šarati‘ jer je Tišljarić već lani imao priliku, a Dolenčić je već dovoljno angažiran ove godine. U slučaju Dolenčića otišlo se iz jednog ekstrema u drugi: nakon što nevjerojatnih deset godina (!!!) nije režirao na Dubrovačkim ljetnim igrama, a što uz brojne druge propuste ide na dušu prethodnog festivalskog vodstva, sadašnje vodstvo otišlo je u zagrljaj drugoj krajnosti, skoro je angažiralo Dolenčića da režira ‘sve‘, skoro i otvaranje festivalske blagajne svako jutro u 9 sati! Lani je festivalsko vodstvo izvuklo asa iz rukava tako što je angažiralo Dolenčića da režira ‘Ekvinocijo‘, predstavu kojom je spašen obraz festivalu kojemu je iz godine u godinu sve upitniji smisao - dovoljno je samo pogledati natezanja oko (ne)izbora ravnatelja i iskazani interes za tu funkciju!
Imati asa u rukavu je kao imati ‘crni štek‘ doma, tetku u Njemačkoj, dunda u Australiji ili neiskorištenu mogućnost prekoračenja na tekućem računu. No, isuši se i taj ‘crni štek‘, tetka u Njemačkoj i dundo u Australiji ne žive baš vječno kao Hajduk, a i prekoračenje na tekućem brzo isteče... Jednako tako, teško je pa i nemoguće više puta izvući i asa iz rukava. Možda je uspjelo s "Ekvinocijem", ali definitivno u tom pogledu nije s generalnom odnosno Otvorenjem. Hoće li se pokazati "Ribarskim svađama", to tek treba vidjeti.
Nakon apokaliptičnih scena iz Splita, može se reći da je Dubrovnik ispao srećković jer je stiglo zahlađenje ali bez štete, nesreća, ozlijeđenih ili do kože smočenih stanovnika, stigao je samo hladan, svjež vjetar te džemper na generalnoj nije bio višak. Dakle, vjetar je ohladio publiku, ali je generalna sigurno ničim nije zagrijala!
Napravljen je na početku pravi uvod, pompozno je ispred parčeve crkve stupio bariton Leon Košavić, a dalo se primijetiti kako je Knezu i Senatu posvećeno malo više prostora nego što je to uobičajeno pa tako pozdravljaju puk ulazeći u Sponzu, član Senata Maro Martinović dijelom je imao i moderatorsku ulogu... Knez je čak bio izložen koketiranju sopranistice Darije Auguštan što je sveukupno unijelo dašak opuštenosti na inače službenu taracu Sponze. Izgovoreno ‘Neka uđu‘ tonski je odsječeno i jedva se čulo, a ugodno se čitanje proglasa ‘Captum fuit‘ sljubilo s pozadinskom gitarom Maroja Brčića!
U ceremoniji sudjeluju čak četiri pjevača odnosno pjevačice: sopranistica Darija Auguštan, mezzosopranistica Martina Mikelić koja je zapjevala uz novoobnovljenu Malu Onofrijevu fontanu, tenor Matteo Ivan Rašić i bariton Leon Košavić. Znatne redukcije u pjevačkom dijelu ne bi štetile dinamici, a zborovi (Zbor Ivan Goran Kovačić, Zbor Libertas, Dubrovački komorni zbor) kao i Dubrovački simfonijski orkestar pojačan članovima Zadarskog komornog orkestra slabije su došli do izražaja. Ravnomjernije i ravnopravnije je trebalo rasporediti, naći pravi omjer i dozirati pojedine segmente, posebno pjevačke i glumačke - u nekim se pretjeralo, a neki su ostali zapostavljeni.
Nakon uvoda i himne, pojavili su se Janko Popović Volarić, Joško Ševo i Marjan Nejašmić Banić a ženski trio su činile Ksenija Prohaska, Perica Martinović i Nika Lasić. Sve skupa prilično ukočeno i nesigurno. Vidljivo je bilo kako neki nose podsjetnike, neki i čitaju, što se proteklih godina nije viđalo! Na ovom bi mjestu bilo pošteno reći kako bi nekima u prethodnim godinama i prethodnim otvaranjima dobro došao jedan takav šalabahter - posebno pri recitiranju Himne slobodi jer se poneki stih našao na odjelu ‘Izgubljeno-nađeno‘.
Nije ni ova generalna prošla bez defiliranja članova KUD-ova (Udruga "Dubrovački primorski svatovi" - Dubrovačka Gornja sela, KUD Stjepan Radić i KUD Marko Marojica), ali je očito naučena lekcija od lani pa to nije trajalo beskrajno dugo i besmisleno oduzimalo vrijeme. U generalnoj pa tako i u Otvaranju sudjeluje Festivalski dramski ansambl.
Publika je uglavnom tiho i bez ikakvih reakcija pratila generalnu, što već dovoljno i porazno govori za sebe, ali i o tome da je Dubrovnik uz Zonu posebnog prometnog režima sinoć dobio i ‘zonu posebno umrtvljenog režima‘. I prilike koje su se mogle koristiti za neku simpatičnu dosjetku, za neki štos ili šalu, neku ispaljenu provokativnu strelicu u smjeru publike, impuls, kritiku na račun neke društvene pojave ostale su propuštene... Primjerice, kad je na red došao gradonačelnikov govor hladno je rečeno: "Govor je započeo" – "Govor je gotov". Publika je zapljeskala i to je sve.
Kad to čovjek sve vidi i čuje, tu komemorativnu ozbiljnost, na tragu Kemala Montena i Rade Šerbedžije zapita se: "Zna li ovdje iko sreću pisati? Je l‘ neko čuo za humor danas? Možda je važnije znati (mi)jaukati jer generalke kao nekad, davno su iza nas!"
Trenutak u kojem je, kruto administratorski rečeno, zaživio ‘participativni element‘ tijekom kojeg je dirigent Ivan Repušić okupljene pozvao na sudjelovanje jest trenutak kad je Rašić zapjevao Lasić koja se u tom trenutku našla na prozoru kuće. Nije je privukao svojim prvim izborom, dobio je uputu da pjeva ‘po naški‘ pa je kao pomoć u zavođenju uskočila ‘La musica di notte‘ čime nije samo zaveo svoju ‘odabranicu‘ nego i publiku, izbavio je iz sveopće letargije.
Ali, onda je uslijedila o lijepa, o draga, o slatka, o mijaučna... Krenulo se s recitiranjem stihova iz čuvene Paljetkove zbirke "Miševi i mačke naglavačke" koje su, uz korištenje klavira, započele Angela Bulum i Nea Martinović govoreći o mački koja ‘svira‘. Čak je u jednom trenutku sudjelovao i zbor što je ispalo vrlo efektno. U pozadini su se djevojke zaigrale uz velike lopte koje su možda predstavljale klupka?! Ali, ono što je valjda trebalo biti posveta Paljetku (a što je na neki način malo i zakašnjelo ako se zna da je veliki majstor stihova preminuo lani) pretvorilo se u nešto posve neželjeno, naporno i neumjereno - u silovito mijaukanje (možda je to i posveta Anastaziji?!). Pridružili su se tome i pjevači pa se sve skupa kvalitativno otkotrljalo u besprizornu lakrdiju! Ukratko, otišlo je sve naglavačke!
Je li to bila intencija ili ne, ali to ‘mijaukanje‘ postalo je ‘zaštitni znak‘ ovog Otvaranja i vjerojatno je zbog svoje iritantnosti i najzagriženije ljubitelje mačaka dovelo do ruba strpljenja! Ukoliko su oni koji su smišljali ceremoniju željeli da to ima tendenciju sprdačine, može ih se potapšati po ramenu i reći da su misiju odnosno ‘mijauk‘ uspješno ispunili!
S druge strane, s obzirom da je preminula tek prije nešto više od mjesec dana a ključna je figura u stvaranju i razvijanju dubrovačkog teatra, bio je red podsjetiti na Milku Podrug-Kokotović.
Ne treba čuditi da je oslobađajući dolazak članova Folklornog ansambla Linđo, barem s glavne tribine, dočekan uz oduševljeno skandiranje (i olakšanje) jer je tad konačno zamuknulo mijaukanje. Zabalali su Linđovci i članovi prisutnih KUD-ova uz malo razigraniju ritam nego inače i time podigli atmosferu.
Na kraju, kad je najsvečaniji trenutak ceremonije završio, kad su utihnuli pjevači i svirači, kad su se glumci i svi sudionici već krenuli razilaziti, kad se publika razbudila, stigao je jedan poluglasan komentar od jednog gledatelja koji objedinjuje toliko toga a koji je rekao ono što su sigurno mnogi u tom trenutku (po)mislili:
- Ne valja, vrati ponovo!
Ne, ne treba vraćati! Previše je bilo i ovo. Mijauuuuuuuuu....
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....