Iza glumice Nataše Dangubić (50), rođene Dubrovkinje, stoji niz značajnih kazališnih uloga, prvenstveno u zagrebačkom kazalištu &TD i matičnom Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je članica ansambla posljednjih deset godina. Šira publika pamti je po upečatljivim filmskim i televizijskim ulogama, a osobito kao Luciju iz popularnog sitcoma "Bitange i princeze". Vlasnica je brojnih strukovnih priznanja, među kojima i nagrade Orlando za ulogu Marije Gučetić u predstavi ‘‘Sjetne žene raguzejske‘‘. Ovog ljeta ponovo je gledamo na Dubrovačkim ljetnim igrama u popularnoj predstavi Mara i Kata, koju već šestu godinu zaredom igra sa svojom kolegicom i prijateljicom, također Dubrovkinjom, Doris Šarić Kukuljicom. Razgovarali smo s Natašom o njezinom odnosu prema Igrama, glumi, djetinjstvu u Gradu i posebnoj povezanosti s publikom u rodnom Dubrovniku, donosi Gloria.
Ove godine ste ponovo bila dijelom svečanog otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. Kako je to izgledalo iz vaše perspektive?
Bilo mi je jako lijepo i elegantno. Svidio mi se izbor glazbe, i dramski tekstova, tradicionalno, ali s pomakom. Ja sam bila među glumcima koji su recitirali ‘‘Miševi i mačke naglavačke‘‘ Luke Paljetka i to je bio stanoviti pomak, kao i intervencija u Linđo. Sve skupa je ostalo u duhu tradicije, ali otvoreno prema novome i mislim da je to idealna formula. Dubrovčani često kažu: “Nemojte nam dirat otvaranje!” jer ono mora biti svečano, prepoznatljivo, a opet s malo prostora za neku suptilnu promjenu.
Što za vas, kao rođenu Dubrovkinju, znače Igre?
Znače mi jako puno. Rođena sam i odrasla u Starom gradu i nekada su Igre bile neizostavni dio našeg života. Svi smo ih živjeli – i to ne figurativno, nego doslovno. Danas je ta veza, nažalost, oslabjela. Više ne osjećam tu istu sinergiju između Grada i Igara. Nije mi jasno koliko nove generacije uopće žele Igre, koliko im znače, i to me rastužuje. Razumijem da od turizma moramo živjeti, ali onog trenutka kada smo sve počeli gledati isključivo kroz novac, izgubili smo mnogo. Danas se čini kao da se Igre moraju skloniti – da ne smetaju turizmu.
Jeste li volontirali na Igrama dok ste bili djevojčica?
Ne, nisam volontirala. Ja sam gledala predstave! Prva sam iz moje obitelji koja se uopće zaputila u umjetnost – svi moji su ekonomisti. Moja mama je u mladosti bila hostesa na Igrama, ali ja nisam. Redovito sam pratila predstave, naročito dramski program. Gledala sam sve s punim divljenjem. Čini mi se da smo tada kao publika bili puno otvoreniji za promjene koje su se događale. Volim tradicionalni dio Igara – dubrovačke pisce, klasike – ali jako mi je važan i eksperimentalni segment. Mora postojati ravnoteža, sinergija između toga dvoje. Igre moraju biti i reprezentacija tradicije, ali i prostora suvremene kazališne umjetnosti.
Jesu li Igre razlog zbog kojeg ste se zaljubili u glumu?
Iskreno, prije bih rekla da sam se u teatar i glumu zaljubila zaljubila kroz Kazalište Marina Držića. Tamo sam išla često – i s obitelji, i sama poslije škole. Bilo je to doba kada se redovito odlazilo u kazalište, gledalište je uvijek bilo krcato, ja bih neke predstave znala gledati koliko god bi puta igrale... Išla bi nekada u teatar odmah poslije škole, toliko smo bili očarani tim svijetom. Naravno, onda bi ljeti bile i Igre kao nešto posebno, uzvišeno i monumentalno, ali moje korake prema glumi više je usmjerilo to naše kazalište.
Sjećate li se svoje prve predstave koju ste gledali?
Ne sjećam se prve jer smo kao djeca stalno uletavali na probe raznih predstava, malo bi gledali pa bi se nastavili igrati. Igre su mi bile dio svakodnevice – prirodno okruženje, dio ljeta i života.
A prve u kojoj ste igrali?
To je bilo negdje ’96. ili ’97. Igrala sam Grubu u ‘‘Skupu‘‘ Marina Držića na Jezuitima, u režiji Marina Carića. Te godine sam prvi put sudjelovala i na otvaranju Igara. Bila sam ta koja je od kneza tražila ključeve od Grada da i imala sam osjećaj da radim nešto nevjerojatno veliko i važno. A kako sam velika tremašica u pamćenje mi se urezala ta nevjerojatna trema koje me skoro paralizirala. Isto tako sam se osjećala i na mojem sljedećem otvaranju Igara. Tada sam dobila zadataka da kao prva žena Igrama govorim Himnu slobodi dok se zastava uzdizala uz Orlandov stup. Skoro sam se paralizirala od treme, potjerala sam i kamermana da me ne snima izbliza jer me previše dekoncentrirao, pa su me snimali samo s leđa. Jer nastupati pred sugrađanima... to je mi najveća trema.
Koji su vas glumci kao mladu posebno impresionirali?
Tu su svakako Milka Podrug Kokotović, Doris Šarić Kukuljica i Jasna Ančić. Jasnom sam bila toliko fascinirana da sam u školi lagala da mi je teta. Od muških su tu nezaboravni Miše Martinović, Izet Hajdarhodžić, Predrag Vušović Pređo, Maro Martinović... Ima ih jako puno i ne bih voljela nikoga izostaviti, ali bih dodala da su me jednako oduševljavala i gostovanja velikih redatelja kao što su Peter Brook i Eimuntas Nekrošius, pa ‘‘Hamlet‘‘ na Lovrijencu kojeg je igra oskarovac Daniel Day Louis ... Ta su gostovanja na Igrama bila jednako važna kao i naše, domaće predstave.
A koja vas je predstava baš “izula iz cipela”?
Posebno pamtim ‘‘Dubrovačku trilogiju‘‘ koju je radio Joško Juvančić u Glazbenoj školi, i ‘‘Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje ‘‘ Bobe Jelčića i Nataše Rajković. Ta predstava je donijela novu vrstu ambijentalnosti na Igre – uključila je građane, djecu iz Svete Marije, starački dom drugačije interijere... Donijela je neko posebno i drugačije razmišljanje o teatru na otvorenom prostoru, zaista nešto iznimno zanimljivo.
Je li bilo mjesta izvedbe koje te potpuno oduševilo?
Da, ta ista radionica – igralo se po na Svetoj Mariji, po stanovima, dvorištima, đardinima... I tada sam shvatila što sve kazalište može biti i gdje sve može ući.
Već pet godina s Doris Šarić Kukuljicom igrate predstavu ‘Mara i Kata‘ za koju se uvijek traži karta više.
Da, to je baš dubrovačka priča, a ideja je došla od naše Line Njirić, voditeljice Ureda ravnateljice i umjetničke ravnateljice u doba korona. Kako je bio srezan budžet i nisu se radile velike predstave predložila nam je da Doris Šarić Kukuljica i ja na sceni oživimo dvije kundurice (tračerice) koje su na šezdesetih godina na dubrovačkom radiju utjelovile slavne glumice Žuža Egrenyi i Desa Begović Mrkušić. One su sa svojim duhovitim gradskim ćakulama i komentarima svakodnevnih društvenih, i političkih zbivanja sve Dubrovčane nedjeljom prikovale uz radio. Mi smo predstavu napravile s redateljem Sašom Božićem, onako više kao off program, a trajemo do danas, igramo svake godine po pet, šest izvedbi, na kraju ih moramo i dodati s obzirom koliko su ljudi zavoljeli našu Maru i Katu. I ono što volim – Mara i Kata nisu samo duhovite; mi ih stalno nadopisujemo – sadašnjost, prošlost, izmišljena budućnost... To je lokalna predstava s univerzalnom porukom. I ovim putem svim prijateljima i poznanicima koji me svakodnevno zovu poručujem da me ne zovu za karte, jer karata više nema.
Ima li kakva svježa ćakula s ovogodišnjih Igara?
E, to moram pitati Katu! Moramo sjesti i prokomentirati ovu godinu i ovo otvaranje Igara!
U koje godišnje doba vam je Dubrovnik najljepši?
U proljeće i jesen.
Omiljeno mjesto u Starom Gradu?
Odrasla sam kraj Katedrale i u mom djetinjstvu cijeli Grad je bio naš. Mi klinci igrali smo se na Porporeli, vozili smo biciklu duž cijelog Straduna, zavlačili se i te naše male uličice... A danas kad dođem nema više nekog mjesta koje osjećam kao svoje. Popijem kavu ujutro u Lućija, a ostala mjesta koja su bila dio identiteta grada i Igara su nestala. Bilo bi divno da postoji neki festivalski klub – mjesto za nas, umjetnike i kao iza građane, gdje možemo disati od Igara, a ne samo raditi. Igre to zaslužuju. A i građani Dubrovnika, da imaju neki svoj kutak, a ne da je baš sve podređeno turizmu.
Kupanje?
Ja sam mala iz Karmena i uvijek Porporelašica. Porporela je moje mjesto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....