Nisu sredstva za Dubrovačke ljetne igre uvijek bila toliko izdašna da bi se moglo bezbrižno poslovati, itekako je u prošlosti bilo ‘festivalskih muka‘

Vrlo su česte konstatacije da su Igre nastale voljom politike, te da su Titovim pokroviteljstvom svi financijski problemi Igara bili riješeni. Oko ovoga drugoga stvari su dijelom točne. Uspostavljeni su sigurni izvori financiranja, ali sredstva nisu uvijek bila toliko izdašna da bi se moglo bezbrižno poslovati. Samo pokretanje festivala 1950. bio je ipak unutarnji dubrovački poriv, nastavak sličnih pokušaja dubrovačkih zanesenjaka još iz predratnoga razdoblja.

Revers za predstavu “Na taraci”

DAD

Sklopile su se okolnosti da je pokušaj s Igrama - uspio! Već 1949., organiziranjem svojevrsnih Igara prije Igara, opipavale su se mogućnosti, pa ima i autora koji tvrde da bi lokalne snage najvjerojatnije uspjele same izgurati i “pravi” festival. Tome u prilog svjedoči činjenica da je dubrovačkom upornošću i snalaženjem prevladano razdoblje financijskih muka koje je nastupilo nakon pompoznog početka 1950. godine. Igre su pokazale unutarnju snagu preživljavanja, štoviše, hrabro su dogurale do prvoga jubileja. Spisi Igara koji se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku pokazuju da se za ostvarenje ambicioznog programa petih DLJI s čak 90 izvedbi u 93 dana trajanja (19. VI. -19. IX.1950.), trebalo dobro snalaziti jer je praktično svega nedostajalo. Istodobno, dok je primjerice Branko Gavella tih godina umjetnički tražio najbolje doba dana za početak izvedbe Vojnovićeve "Tarace" kako bi se stvarni zalaz sunca poklopio s trenutkom kad u drami “sunce polako nestaje”, u upravi Igara bavili su se posudbom kostima. Para za nove nije bilo. “Na temelju usmenog dogovora” tajnik Igara Josip Depolo dopisom od 5. VI. 1954. moli tadašnjega intendanta Narodnog kazališta Zagreb Ferdinanda (Nanda) Roju posudbu više od 100 kostima za glumce i statiste u predstavama “Tirena/Novela od Stanca”, “Hamlet”, “Na taraci” i “Ifigenija na Tauridi”, uključujući kožnati ovratnik za Oresta i 8 oklopa od filca, a i Kosta Spaić će nešto tražiti za “Robinju”.

"Na taraci", Branko Gavella, 1953.

Arhiv DLJI

Dan prije, Joško Depolo “na temelju prošlogodišnje susretljivosti, kao i obećanja za ovu godinu” kostime moli i od upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu Milana Bogdanovića. Dok je iz Zagreba tražio samo kostim za Hamleta (Veljka Maričića), iz Beograda moli 30-ak kostima za sve ostale uloge u drami, od Kralja do četiri vojnika koji na kraju iznose mrtvoga Hamleta. Za “Ifigeniju” uz desetak kostima, moli i cipele za Mariju Crnobori, kao i sandale 10 statista, uz napomenu da će se kostimi strogo čuvati i eventualna šteta nadoknaditi. Kostimi su sukcesivno posuđivani, o čemu svjedoči rukom pisani zagrebački revers iz 1954. za Vojnovićevu “Taracu” u Gavellinoj režiji. Gluma u posuđenim kostimima bila je razlog da se u programu predstave “Na taraci” 1953. kostimograf uopće ne spominje, da bi za jubilarnu 1954. godinu bila smišljena formulacija “kostimi po nacrtima Inge Kostinčer”, koja je u to doba bila kostimografkinja u zagrebačkom HNK.

DAD

Nije gospar Depolo tražio samo kostime. Posredstvom Miše Račića opipavao je mogućnost posudbe reflektora iz tek osnovanog Zagrebačkog dramskog kazališta (današnje Gavelle). U jednom dopisu navodi kako je dogovorio posudbu reflektora iz Sarajeva, uz strepeću napomenu “rezervnih sijalica nema”. Umjesto honorara za koreografiju “Sna ljetne noći”, beogradskoga koreografa i baletana Dimitrija Parlića uspio je kroz cijeli mjesec kolovoz besplatno ubaciti u hotel “Excelsior”. Ostalo o tome pisanoga traga, jer je Parlić inzistirao isključivo na tom hotelu ili dogovora nema. U spisima ima i opomena za neplaćene račune. U spisu iz lipnja navodi se proračunski manjak Igara za 1954. od 3 i po milijuna dinara (ako je ChatGPT dobro procijenio, to je danas oko 350.000 eura). Stoga je ipak spasonosna bila činjenica da je nakon petoga festivala Josip Broz Tito 28. X. 1954. prihvatio biti stalni pokrovitelj Ljetnih igara.

Za financijsko stanje Igara očito nisu znali u svjetski poznatoj tvrtki “Steinway & Sons” jer su 20. V. 1954. Igrama ponudili kupnju jednog od svojih koncertnih glasovira. No, nisu znali ni za neke druge stvari, pa su Dubrovnik smjestili u Čehoslovačku. Tek su nakon mjesec dana, uz ispriku, otkrili gdje se zapravo Dubrovnik nalazi...