Novi član ansambla KMD-a Dorian Vicić: ‘Divim se Gradu, prihvatili su me ovdje raširenih ruku, a Dubrovačke ljetne igre su kao Oscar - svaki glumac im teži!‘

Od jeseni prošle godine dramski umjetnik Dorian Vicić član je ansambla Kazališta Marina Držića. Rođen je u Osijeku, djetinjstvo proveo u Belišću, a lani je na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu završio diplomski studij glume te je takoreći sa svježom diplomom iz predavaonice stigao u dubrovački teatar i kontinent zamijenio morem. Tijekom studiranja, kao glumac i lutkar, surađivao je s raznim kazalištima i kulturnim institucijama u Hrvatskoj: HNK Osijek, Kulturni centar Osijek, Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Gradsko kazalište Požega, Teatar Fort Forno, a za nekoliko predstava u Centru za kulturu Sigmund Romberg potpisuje tekst i režiju. Iako je nov u ansamblu, već je kroz autorski projekt Ljudski glas/Faunovo poslijepodne u režiji Paola Tišljarića i predstavu Kuća je velika, ne može se ona nosit u režiji Romana Nikolića iskusio čar Velike scene KMD-a te osjetio bilo dubrovačke publike. Pred njim su sad dva nova projekta, komad Život je san Pedra Calderóna de la Barce u režiji Aide Bukvić čija je premijera 6. a reprize 7., 11., 13. i 14. ožujka, te Ibsenov Peer Gynt u režiji Paola Tišljarića čija je premijerna izvedba prvog dana travnja. Dakle, skupilo se dovoljno materijala i povoda za razgovor za Dubrovački.

Izvedena predstava ‘Život je san‘: poučna igra između privida i stvarnosti dubrovačku publiku nije ostavila ravnodušnom, dugotrajan pljesak Doris Kristić za 50 godina rada u teatru

Ova predstava će dubrovačkoj publici pokazati da je sva ova pohlepa i utrka oko apartmana, pa i sâm život - samo san!

Pišete i režirali ste, ali što je bilo ključno da prevlada gluma, je li bilo dilema kamo krenuti?

Oduvijek je kod mene prevladavala sveopća kreativnost i snažna potreba za stvaranjem. Još kao dijete volio sam pričati viceve - uostalom, prezivam se Vicić! (smijeh) Izvodio sam mađioničarske trikove, a povratna informacija publike me vodila i dodatno palila. Taj trenutak kad dobiješ osmijeh nakon ispričanog vica bio mi je neprocjenjiv. Ne znam odakle dolazi ta silna kreativnost jer sam oduvijek bio svestran - bavio sam se raznim sportovima i svim mogućim aktivnostima. Poprilično kasno sam shvatio da me najviše privlači gluma. Bio je to treći razred srednje škole, dotad sam imao sasvim drugačije ideje o tome što bih želio biti u životu. Slučajno sam završio u jednoj amaterskoj kazališnoj skupini i nakon te prve predstave napisao sam vlastiti dramski tekst. Okupio sam petnaest prijatelja iz škole kako bismo ga izveli, a ja sam ga i režirao. Tada sam se potpuno zaljubio u kazalište. Nažalost, izbijanje korone spriječilo je realizaciju tog projekta. I danas si iz dana u dan pokušavam odgovoriti na pitanje zašto sam u svemu ovome. Mislim da je to surova znatiželja - potreba za kreativnim radom i izražavanjem koja je oduvijek bila prisutna i koja je s vremenom isplivala na površinu. Trenutno sam sretan, zadovoljan i istinski uživam u onome što radim.

Očito je prevladala ova želja za stajanjem na pozornici, a ne iza.

Jest, prevagnula je... I dalje sam uvjeren da će me u nekom razdoblju života ‘pozvati‘ i taj drugi dio, ne odustajem od njega, pišem, često maštam, u glavi stvaram neke scene... Kao glumac stvaraš po nečijim uvjetima, a kao pisac ili redatelj imaš veću slobodu.

Spomenuli ste koronu, mnoge mlade u formativnim godinama je pandemija uskratila za maturalnu zabavu, ekskurziju, nastavu uživo pa i znanje i zabavu, je li Vas? Osjećate li se zakinuto?

Sigurno je utjecala, ali teško mi je reći u kojoj mjeri - jer svima nam se dogodilo isto. Škola je stala, vremena je bilo napretek, a za jednog školarca slobodno vrijeme često je "Bogom dano". Iskreno, u tom smo razdoblju i uživali. Postoje generacije koje su ostale zakinute za mnogo toga - ja, barem zasad, imam osjećaj da nisam - ili se barem nadam da je tako. Tada sam mislio da ću upisati režiju. Kao veliki filmofil, odlučio sam snimiti svoj prvi film u suradnji s udrugom Blank u Zagrebu.

Plan je bio igrani film s kolegama, ali zatvaranja, zabrane putovanja i izolacija sve su promijenili. Umjesto toga, snimio sam autobiografsko-dokumentarni film - sâm, u svojoj sobi, o vlastitim mislima i svakodnevici. Taj je film nagrađen kao najbolji dokumentarni film mladih autora na Four River Film Festivalu u Karlovcu. Sve se to dogodilo prije nego što sam uopće znao da ću se baviti glumom. Iz korone smo svi izvukli i nešto dobro i nešto loše. Ne mogu reći da je presudno promijenila moje odrastanje, ali je sigurno promijenila svijet - odnose među ljudima, način funkcioniranja, i ostavila za sobom neke opće, kolektivne "traume".

Kako su Dubrovnik i KMD došli u Vaš život, Vašu biografiju?

Kazalište Marina Držića objavilo je natječaj za glumca, a ja sam tad bio pred završetkom studija. Prijavio sam se, preko noći su mi javili da sam odabran. Isti dan kad sam diplomirao, sjeo sam na autobus i počeo raditi, upala mi je kašika u med! Bila je to velika promjena za mene, imao sam puno ideja, planova, budućih projekata u Osijeku i odjednom sam preselio na drugi kraj Hrvatske! Imati stalni angažman, biti član ansambla, konstantno raditi, steći iskustvo rada s ansamblom - mladi glumac na to jednostavno ne može reći "Ne!". Čak sam na prvu rekao da neću slati prijavu, mislim da sam tri sata prije isteka natječaja, što se kaže ‘5 do 12‘, poslao prijavu kako bi mi duša bila mirna.

Kakav Vas je ansambl dočekao?

Ovo je jedno malo, slatko kazalište. Imao sam priliku raditi i s puno većim ansamblom, poput onoga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, ali ono što mi je ovdje posebno važno jesu ljudi. Ta pozitivna, kreativna energija s kojom su me dočekali odmah se osjetila. Prihvatili su me raširenih ruku i na tome sam im iskreno zahvalan - na svakom pozdravu i svakom osmijehu. Zasad mi se jako sviđaju i osjećam da imamo lijepu, prirodnu zajedničku energiju. Ugodno su me iznenadili ne samo članovi ansambla, nego i svi zaposlenici kazališta, svojim otvorenim i pozitivnim stavom. Iako nisam najmlađi, po godinama sam među mlađima, što im je zanimljivo. Postoje velike generacijske razlike, ali upravo to čini poseban krug - od mlađih do iskusnijih kolega. Ta raznolikost stvara jednu lijepu kazališnu koheziju u kojoj se svi međusobno nadopunjujemo.

Vi ste već drugi Slavonac u ansamblu, Slavonija pomalo ‘preuzima‘ KMD...

Da, nama je to smiješno... Sad uz Nikolu Radoša imamo još jednu suradnicu, kolegicu iz Slavonije koja s nama radi na Peeru Gyntu, to je Gabriela Redžić. Lijepo je imati još nekoga svoga! (smijeh)

Kako biste opisali iskustvo rada na dva dosadašnja projekta u Dubrovniku?

To su dva potpuno različita projekta, ali kako sam još mlad i prilično neiskusan, svaki mi je strašno uzbudljiv jer mi donosi nešto novo. Iskreno - još uvijek upijam sve što mogu. Rad na predstavi Kuća je velika, ne može se ona nosit bio je baš gušt. Romano je prije svega glumac, a tek onda redatelj i to se jako osjeti u radu. Ima izuzetno ugodan, nenametljiv pristup - ne opisuje ti ulogu unaprijed, nego prvo želi upoznati tebe kao glumca. Krene od čovjeka, a to je rijetko i dragocjeno. Cijeli proces bio je lagan i ugodan. Iako imam malu, epizodnu ulogu, osjećao sam se dobro od prve do zadnje probe. Predstava je uspjela, karte su rasprodane, igrat će se još dugo, a nominacije samo potvrđuju da je projekt pogodio. Predivni ljudi, lijepa atmosfera i stvarno mi je bio užitak raditi na tome. I danas se veselim svakoj novoj izvedbi - Romano i cijeli autorski tim odradili su odličan posao.

Drugi projekt bio je sasvim druga priča. Temeljio se na Paolovoj ideji da se izmiješaju drama, balet i opera - prava mala "polimerizacija" svega i svačega. Snovito, čudno, pomaknuto, ali baš zato zanimljivo i drugačije. Malo sam se borio s notama, s time tko, gdje i kada, pogotovo jer je Dubravka Šeparović Mušović pjevala na francuskom. Srećom, nisam imao prevelik zadatak pa je sve prošlo glatko. U svakom slučaju, bilo je to iskustvo kakvo dosad nisam imao - i tko zna kada ću opet. Upravo zato mi je bilo posebno.

Čemu se posebno veselite kad krene rad na nekom projektu, predstavi?

Puno je tih trenutaka kad se kreće ispočetka. Mi glumci stalno maštamo o ulogama, o tome što bismo igrali i kako. Svaka nova uloga je kao prazna ladica u glavi - otvoriš je i počneš trpati motive, ideje i element… što se događa, kako to odigrati, kamo sve to vodi. Kreneš s jednom idejom, usred procesa ispadne nešto sasvim treće, a na kraju završiš s nečim petim, desetim… i baš je u tome čar. Taj proces shvaćanja onoga što radiš, promatranja sebe, svojih reakcija i načina na koji s tim koegzistiraš - to je stalna igra.

Nekad je teško, nekad si umoran, nekad je urnebesno zabavno. Ta cijela mješavina emocija kroz proces uvijek je uzbudljiva. I zato je ovaj posao predivan: iz projekta u projekt ponavljaju se neka iskustva, ali svaki put se dogodi i nešto novo. I baš zbog toga ti nikad nije dosadno.

Je li Vam kao mladom čovjeku punom želja, ideja i planova nekad teško to sve pomiriti s realnošću, ukrotiti želje, da igrate ono što dobijete a ne što maštate?

U suštini jest. Time se susreće i dijete koje očekuje dobiti plavi bicikl kojeg nema u prodaji te dobije bijeli... To su životne okolnosti i to je sve dio našeg posla. Što se toga tiče, generalni problem kod glumaca je taj što maštaju trenutak a ne put. Možda bih sutra igrao neku određenu ulogu ali to se neće dogoditi sutra - hoće nekad u životu. Trenutni plan i program za sebe gledam kao jedan veliki trening koji će za desetak godina rezultirati time da ću moći reći da sam glumac s iskustvom i da će se na tom putu naći puno različitih uloga. Hoće li ijedna biti ona ‘savršena‘? Ne znam! Vjerojatno neće, ali sklop svega toga što prođeš je na kraju dana zadovoljavajući.

Je li pisanje alat koji Vam pomaže u stvaranju zadanog lika za predstavu?

Sigurno postoji nit koja veže i jedno i drugo - sigurno da pomaže, ali to pisanje je višak moje kreativnosti, ispoljavam je na svoj način, smišljam i slažem scene na svoj način pa se često smijem sam sebi i to me uveseljava. S druge strane, rad na ulozi je uvjetovan redateljevom idejom, ansamblom i svim mogućim okolnostima. To silno maštanje negdje mora rezultirati time da će se nešto uhvatiti i da će nešto biti, nešto i neće...

Trenutačno radite na dva projekta koja su posve drugačija od prethodna dva. Kako se snalazite u klasicima, imate li veće strahopoštovanje?

Definitivno. Već je i rad na akademiji uglavnom koncipiran kroz klasike i određeni standard, tako da se s tim susrećeš još tijekom studija. Ali ovo je ipak stepenica više. Igrati suvremenu dramu i igrati klasike gotovo su dva različita posla. Trenutno imam lijepu privilegiju igrati u predstavama poput Život je san i Peer Gynt, i da - teško je. U predstavi Život je san stalno se boriš sa stihom, ritmom, načinom govora. Govorimo o tekstu koji je nastao gotovo prije 400 godina, u potpuno drugačijem shvaćanju svijeta. Ideje su i dalje aktualne, ali način pisanja, razmišljanja i izvedbe traži poseban oprez. Takvim se djelima mora pristupiti sa strahopoštovanjem, pažljivo i bez preskakanja koraka. Treba stvarno duboko ući u materijal da bi se s njim moglo normalno "disati" na sceni. Kad se to uspije - osjećaj je fantastičan.

Izjavili ste u jednom prethodnom razgovoru da ste navikli raditi više stvari istovremeno, je li naporno nositi barem dva različita lika istovremeno i paziti da se ne podudaraju ili miješaju?

S obzirom da se likovi razlikuju, reći ću da nije. Ipak, svi mi glumci imamo svoja fizička i psihička ograničenja - ne možeš stalno biti ‘nov‘ i ‘zanimljiv‘, koliko god htio. Suština posla je tražiti nešto novo što još nisam dao, nešto što mogu unijeti u ulogu. Ponekad se dogodi da se uloge pomiješaju i uhvatiš sebe kako misliš: "Pa ovo sam već nekad igrao!" Ali zasad se moje uloge ne podudaraju i vrlo su različite, što je super.

Kako je bilo raditi s Aidom Bukvić?

Aida je, osim što je redateljica, i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, pa zna raditi sa studentima. Ja sam još friško s akademije, pa je strpljenje dobrodošlo. Daje mi vremena, dopušta da griješim i vrlo pristupačno me vodi. Igrati tako veliku ulogu nije lako, ali uz njeno vodstvo i podršku kolega cijeli proces je ugodan.

Igrate kneza Sigismunda kojemu san na neki način postaje ‘učitelj‘, koliko ste se sprijateljili s tim likom?

Sva sreća, još uvijek nemam iskustvo zatvorenika u tamnici! (smijeh) Ali da sam se poistovjetio - jesam. Svi smo na neki način zarobljeni vlastitim mislima i okvirom stvarnosti. Što je danas život, što istina, a što laž? Sigismund je svevremenski lik i lako se pronaći u njemu. Ima trenutke koje osjećam duboko i mislim da bi se svatko mogao prepoznati u njemu.

Zar nije najbolje i najlogičnije utočište san kad je realnost ovako surova i bestijalna?

Dobro pitanje, ali ne znam odgovor. Što čovjek više sanja, što se više udaljava od ove stvarnosti, njemu možda jest dobro i imamo ‘milijun‘ takvih likova u književnosti, ali na kraju svi oko njega pate i propate. Biti objektivan i realističan je danas jako teško i tko to uspije, puno je postigao. Lijepo je snivati, ali na kraju dana je pitanje koliko daleko možemo ići s tim?!

Je li Vas Sigismund potaknuo na razmišljanje o probijanju nekih vlastitih okova i zidova?

Naravno. Mislim da mi je najviše pokazao kako prihvatiti sebe takvog kakav jesi. Buntovni smo, želimo mijenjati sve oko sebe i u sebi, ali najteže je prihvatiti stvarnost. Ako on, nakon svih životnih nedaća, uspije razumjeti poantu života i shvati, kako i sam kaže: da i u snovima trebamo činiti dobra djela - to je inspiracija. Kad misliš da je sve protiv tebe, opet treba stati, udahnuti i pomisliti: "Možda tako treba biti."

Redateljica Vam je povjerila važnu i kompleksnu ulogu, koliki pritisak, koliku odgovornost pa i nervozu osjećate?

Odgovornost je ogromna, ne samo prema Aidi nego i prema samome sebi, prema publici i kolegama koji su zajedno sa mnom na sceni. Jer, koliko sebe dadnem u tome, toliko i oni dobivaju - pa i sama predstava. Nema toliko nervoze i treme jer smo već dubinski ušli u materijal - ipak nikad ne znaš kako će biti jer nijedan dan, nijedna izvedba nije ista. Veliki je zadatak, velika odgovornost, ali trebam dati sve od sebe i nadam se da će biti najbolje.

Peer Gynt je koprodukcija KMD-a i Centra za kulturu Tivat pa Vam je sigurno zanimljiva pa i korisna i ta prekogranična suradnja.

Nakon što je Paolo sa svojim autorskim timom iznio viziju i plan rada, svi smo se ogrnuli pozitivnom energijom. Još smo na počecima, ali kad se nakon premijere predstave Život je san konkretno ‘bacimo‘ na Peera Gynta, uvjeren sam da ćemo svi jako uživati. Tim je odličan i to će biti jako zanimljiva predstava. Osjećam isključivo uzbuđenje i veselje! Igram dvije uloge u predstavi - engleskog poslovnjaka Mr. Cottona i upravitelja ludnice Begriffenfeldta, dva potpuno različita lika koja su jako ‘igriva‘. Nisu to glavni, noseći akteri, riječ je o epizodnim, sporednim likovima, ali su jako privlačni, kao i svi drugi likovi u djelu. Mislim da će biti jako lijepih glumačkih izvedbi u predstavi.

Što svjesno ili nesvjesno upijate od starijih kolega?

Savjete, priče i iskustvo. Vjerujem u zdravu hijerarhiju i poštovanje prema starijima. Mnogi od njih stvarali su velike uloge kad sam ja bio dijete, pa je svaka njihova riječ hvale ili potvrde neprocjenjiva. Upijam njihovo znanje i sigurnost - u ovoj fazi mi je to itekako potrebno.

Interes za Dubrovačkim ljetnim igrama sigurno postoji?

Naravno! To je jedan od ključnih faktora zašto sam se uopće odlučio doći ovdje. Nikad nisam bio ni glumio na Ljetnim igrama, ali sam slušao silne priče o tome, o velikim glumcima koji su hodali svim tim scenama. Biti dio toga za mene bi bilo jedno od velikih životnih postignuća! Mi ovdje nemamo Oscare, ali za mene bi bila velika stvar stati na scenu Dubrovačkih ljetnih igara, uvjeren sam da će doći vrijeme i za to. Veselim se tome! Ne postoji glumac koji ne želi biti dio toga!

Prednost Dubrovnika za glumce jesu Dubrovačke ljetne igre, ali je nedostatak što ne možete raditi razne projekte sa strane kao u velikim gradovima. Pada li Vam to teško s obzirom da volite film?

Iskreno, nisam se još konkretno bavio tim pitanjem. Kao diplomirani glumac sam toliko kratko u svijetu glume da sam, hvala Bogu, išao iz jednog projekta u drugi pa nije bilo vremena ni prilike razmišljati o tome. Sigurno će se dogoditi ta snimanja, volio bih da sam imao više iskustva kao što u Zagrebu glumci imaju mogućnosti jer se snima na sve strane, ali neupitno je da će se ono dogoditi - kad-tad! Trenutno volim teatar i uživam u tome što radim, nećemo ništa forsirati! (smijeh) Ne mogu čak reći ni da je to nedostatak, Split je blizu, a Split i Zagreb su dva važna filmska tržišta, a evo i dubrovačke zidine privlače strane i velike setove... Tko zna! By the way, veliki sam fan Game of Thronesa!

Što mislite o serijama? U posljednje vrijeme vlada veliki ‘hype‘...

Naravno da me privlače i serije, ne postoji posao koji me trenutno ne privlači u glumačkom zanimanju. Sve ima svoju težinu: filmovi, televizijske serije, kazalište... Sve to glumcu daje nova iskustva, a volio bih se oprobati u svemu. Kada će se to dogoditi - to ne znamo. Trenutno sam zahvalan što imam priliku raditi jer nije baš bajna situacija s mladim glumcima u Hrvatskoj, svake godine s akademija izlazi veliki broj glumaca, mnogi od njih se formiraju, traže posao, rade nezavisne produkcije, produciraju sami svoje predstave... Koliko nas je puno, toliko nas je i malo u ovom poslu, tako da na kraju dana jedni druge podržavamo, jedni drugima smo potpora. Imati priliku raditi siguran posao u ansamblu je dobitak!

Bi li trebalo zatvarati neke akademije ili smanjiti broj upisnih mjesta?

Ne bi trebalo zatvarati, ali bi ih, čisto radi egzistencijalnog pitanja, trebalo prilagoditi i regulirati, ne upisivati svake godine određeni broj glumaca. Jer, ako tržište nije prilagođeno glumcima, kako da mi onda iz godine u godinu kao u manufakturi ‘proizvodimo‘ silne glumce?! Ansambli i kazališta su puni, filmove i serije snimaju uglavnom oni koji su već u tome poznati, ali kao i u svakom poslu - teško je krenuti. Možda je manje prilika nego što je potreba. Sigurno, svaka akademija s vremena na vrijeme daje dobre rezultate pa ih ne treba zatvarati.

S kojim biste domaćim redateljem voljeli raditi?

Ako baš moram nekoga izdvojiti… S Vanjom Jovanovićem, jer sam pogledao nekoliko njegovih predstava i jer ga privatno poznajem! Stariji je od mene ali je i dalje mladi redatelj koji se jako dobro bavi ljudskom psihologijom i ima specifičan smisao za humor koji obožavam. Njegov uspjeh je neupitan.

Osjeti li se tijekom proba taj generacijski jaz između mladog glumca i starijeg redatelja i glumca? Otežava li to rad?

Kad biste sad pogledali filmove i televizijske serije koje su snimane 2000-ih i one danas, shvatili biste da su to dva različita svijeta. Učenje glume, pristup i pitanje što je uopće gluma nije isto danas kao i kad su neki veliki glumci ili redatelji bili mojih godina. Stariji glumci na nove generacije gledaju na način da nama mladima sve ovo ostaje, tu je ta podrška, a mlađi glumci starije kolege gledaju s divljenjem i poštovanjem. Koliko god se to razlikuje i često budu neke nesuglasice, u suštini, na kraju krajeva, zajedno smo u ovome, to je naša struka. Nama mlađima će to ostati i sve se vrti u krug - ciklus života.

Došli ste u Dubrovnik u posezoni, kako ste ‘preživjeli‘ ovu kišnu zimu u Gradu?

Ljudi bježe od juga i pričaju o njemu kao o ‘vragu‘, ali za mene je to sve slično. I dalje ne znam razliku između bure i juga, svaki put pitam koji vjetar puše… evo i dalje ne znam razliku. Bilo je više od 30 dana kiše, što jest neobično, ali se definitivno ne može mjeriti s konstantnim minusom i snijegom koje sam doživljavao u Slavoniji. Ovdje se i po kiši usred zime hoda u ‘jaknicama‘, ugodnije je... Odvodnja je dobra jer kiša padne i nakon sat vremena je više nema, a kod nas u Slavoniji vodene bare se vide nekoliko dana! Na stranu vrijeme, uživao sam u praznim ulicama Grada, praznom Stradunu... Dogodilo mi se u više navrata da sam hodam Stradunom, kao da je sve ovo za mene. Imao sam priliku bez silnih gužvi upoznati Grad, bez obzira na kišu. Obožavam Grad, a i dalje mi se dogodi da zalutam i otkrijem nešto novo jer nisam sve obišao. Pored nekih stvari koje sam vidio 100 puta opet zastanem jer se ne mogu nagledati i nadiviti! Ovo je primjer povijesti, kulture... I ovaj bijeli kamen koji bliješti kad izađe sunce... Dubrovnik je prekrasan, ali Grad mi je i dan danas neobjašnjivo lijep!

Jeste li se navikli na život na jugu?

Jesam, ali i dalje mi se događaju nove situacije, upoznajem grad i način života. Veselim se sezoni, volim kad je mnoštvo ljudi oko mene, volim šušur i žamor jer se osjećam živim, osjećam se dijelom nečega tako da su mi i te gužve ‘mazohistički‘ zanimljive! (smijeh) Da, smeta ti kad kasniš zbog gužve, ali vidjeti toliko ljudi tu u tebi budi nešto... Već sad su počele pristizati grupe turista, kao da se Grad poslije kišâ odjednom počeo buditi, kao neko proljeće, Grad je ‘procvjetao‘. Sve mi je to uzbudljivo, veselim se sezoni, ljetu...