Već je postala tradicija da Umjetnička galerija Dubrovnik svoju izložbenu aktivnost na kraju godine zaključuje velikom retrospektivnom izložbom znanih i priznatih dubrovačkih likovnih velikana. Ove godine je na red došao akademski slikar, pedagog i pjesnik Josip Škerlj čija je izložba ‘Slikarstvo Josipa Škerlja - crno i bijelo u boji‘ u utorak otvorena u vili Banac. Izložbom su spojena dva ‘slavljenika‘, ustanova slavi 80 godina djelovanja, a Škerlj 60 godina umjetničkog rada.
Izložena su djela iz svih slikarevih faza, a autor izložbe je povjesničar umjetnosti Antun Karaman, kustosica izložbe je kustos pedagog UGD Ivona Šimunović. Popriličan broj okupljenih uvodno je pozdravio ravnatelj Galerije Tonko Smokvina koji je podsjetio na 80. obljetnicu djelovanja ustanove koja je tijekom vremena postala prepoznatljiva i nezaobilazna institucija kad je riječ o promoviranju moderne umjetnosti.
- Iznimna mi je čast što u obljetničkoj godini, na dan osnutka Galerije, 16. prosinca, imamo mogućnost obilježiti još jednu obljetnicu, retrospektivno predstavljajući Josipa Škerlja koji upravo ovom izložbom obilježava 60 godina umjetničkog djelovanja. Što reći o Škerlju, a da već nije rečeno?! Osim slikarstvom, do umirovljenja se bavio pedagoškim radom, pjesnik je, dijete Grada, dan započinje i završava s Gradom... Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada, uključujući i Nagradu grada Dubrovnika, njegova djela krase brojne privatne i nacionalne zbirke. Njegovo posljednje predstavljanje u Umjetničkoj galeriji bilo je 1997. Kako tada, tako i danas ovu izložbu prati monografija, danas najsveobuhvatnija monografija o Josipu Škerlju, dvojezično izdanje koje zaista nudi uvid u bogato slikarevo stvaralaštvo. Dizajn potpisuje Nedim Meco, a realizaciju izložbe omogućili su Grad Dubrovnik i Ministarstvo kulture i medija kojima ovim putem zahvaljujemo. Čestitke, dragi Josipe, na sjajnoj izložbi, hvala na ponovnom uvidu u tvoje zaista bogato stvaralaštvo, izjavio je Smokvina koji je čestitao te zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji ove značajne izložbe.
Šimunović je podvukla kako je Škerljev opus već desetljećima posebno vezan uz Dubrovnik.
- Njegova slikarska i pjesnička vitalnost dugi je niz godina vezana za ovaj grad i to je nešto što smo željeli izložiti i naglasiti ovom retrospektivom. Kad govorimo o retrospektivama, uvijek govorimo o pogledu unatrag. Ovaj pogled unatrag obuhvaća zaista jedan opsežan i bogat presjek djelovanja Josipa Škerlja... Na izložbi je izloženo gotovo 250 djela, dolaze iz privatnih kolekcija, iz samog ateljea umjetnika, a postoje tu i značajna djela iz fundusa Umjetničke galerije. Izložba ima kronološku nit, počevši od samih ranih djela 1960-ih, djela s akademije, mrtvih priroda, portreta, pejsaža, svega onoga što je karakteristično za rano slikarstvo svakog slikara pa preko 1970-ih godina kad se pojavljuje jedna nova materijalizacija boje, jedan novi odnos plohe i prostora te preko 1980-ih, 1990-ih i 2000-ih sve do dan danas - svako desetljeće nam pokazuje različite tematike i rukopise Josipa Škerlja, bilo da su to sakralne tematike, bilo da su to tematike koje svjedoče svakodnevne situacije: obične situacije, učinjeni stol, večere, odmor... Sve se te tematike i rukopisi mijenjaju iz godine u godinu, pojavljuju se, nestaju pa se nakon nekoliko godina opet javljaju, što jest karakteristično za slikarski um koji slika i kad ne slika, koji slika i kad miruje i koji s godinama ne jenjava, već dobiva na snazi, na opširnosti, što možemo vidjeti i u njegovom izričaju i u koloritu u nekim recentnim djelima. Neizostavno je reći da je njegovo umjetničko uporište i njegova stvarnost grad Dubrovnik, dakle, motivi Dubrovnika: od gradskih uličica, Straduna, Porporele, gradskih kupališta, koncerata do Dubrovačkih ljetnih igara... Dakle, cijela ona atmosfera koja Dubrovnik čini Dubrovnikom. Mislim da nam Josip Škerlj na jedan lijepi način predstavlja Grad. Iskreno želim zahvaliti gosparu Škerlju na ovoj retrospektivi, ali ne samo čestitati, nego i zahvaliti u ime svih nas što nam sve ove godine daje sebe, svoju umjetnost, umjetnost je najživlja kad je pred publikom a publike je večeras jako puno, komentirala je kustosica izložbe.
Karaman je otkrio kako obilježava i jednu svoju osobnu značajnu godišnjicu jer je počeo raditi u ovoj muzejskoj ustanovi prije 55 godina te otvorio svoju prvu izložbu baš u centralnoj dvorani Umjetničke galerije, stoga je otvorenje ove izložbe za njega iznimno dirljivo. Zahvalio je na početku svima ali posebno Škerlju kojeg zove ‘Čičo‘ jer se poznaju više od pola stoljeća.
- Sa Škelrjem sam se upoznao 1970-ih godina, kad smo radili neke zajedničke dubrovačke izložbe, sprijateljili smo se... Stalno sam pratio njegov rad, ali nikad nisam bio podložan riječi ‘prijateljstvo‘, nego uvijek riječi ‘kritika‘. Bilo mi je važnije ono što radi nego jesmo li zajedno pošli popit‘ žmuo vina ili pojesti gerice na Placi ili smo sjeli u neki kafić ili malo porazgovarali. Naravno, uvijek je bilo riječi i o umjetnosti. Ovo što imam u ruci je presjek kroz 60 godina Čičovog likovnog stvaranja, a izložena je samo četvrtina mogućih slika koje bi mogle biti izložene na ovoj izložbi jer je njegova entelehija tolika da, zapravo, ne možemo izbrojiti koliko je slika, crteža, akvarela, gvaševa, objekata napravio... Međutim, čini mi se da je dovoljno informativna da vidite slikarski put koji je počeo na akademiji relativno uobičajeno, ‘akademski‘, ali da je vrlo brzo pronašao svoje putokaze oslonjene na boje i osobnost koju nikad nije htio prepustiti drugima i hrabrost da se uputi u izazove koje u onom trenutku nisu bili laki. Doći iz Zagreba u Dubrovnik je značilo doći iz ‘centra svijeta‘ u ‘provinciju‘... I danas nas mnogi smatraju provincijom... Da je slučajno Škerlj ove radove radio u Zagrebu, danas bi vjerojatno u drugim nekim okolnostima bio tretiran, ali sreća za nas da nije jer bi ga Zagreb možda na drugi način razumio a on bi na drugi način razumio Zagreb.
- Ovo što on radi zapravo je proizišlo iz njegove bliske veze s Gradom, on je dijete Grada, mi smo bliski generacijski, sjećamo se da se ispred Svetog Vlaha nije moglo igrati krpenjačom, da nije nitko savijao mačeve na Orlandu, da je Grad je bio čist i da smo ga voljeli sa strahopoštovanjem, nadahnjivali smo se njegovom ljepotom, povijesti, skladnosti, uljudbi koja je bila dubrovačka. I gdje god bismo došli, kad bismo rekli da smo došli iz Dubrovnika, bila je reakcija: "O, došli ste iz Dubrovnika?!" Tako je bilo a tako je i danas još uvijek, barem u našim odnosima. Njegovo slikarstvo je meni bilo blisko, upravo ta hrabrost... Imate sliku s plošnom pozadinom i veliko hiperrealističko oko i to u 1970-im godinama kad hiperrealizam još nije ‘zakucao‘ na vrata svjetske likovne umjetnosti... Tek je, mislim, na Bijenalu u Veneciji 1972. pokazao svoje pravo lice. Vrlo je lako autor kombinirao, uzimao je iz polja apstrakcije, iz ekspresije, iz nadrealističkih impulsa, iz realizma - sve što mu je odgovaralo da bi napravio ono što on misli da treba napraviti. Takav je bio onda, takav je i danas. Sve slike koje vidite ovdje dio su jednog vrlo širokog opusa u kojemu prepoznajete nit kolorizma koja je začeta još na kružocima kod Koste Strajnića, koja je trajala i traje do danas, jedan je to jedinstven, svojstven rukopis stiliziranih formi koje govore upravo jezikom deformacije, više nego emocijama i svojim oblikom. Osnovni motiv je Grad. Darko Schneider je pišući o njemu, napisao da je on ‘uznik Grada‘... Ne, baš suprotno, Grad bi trebao biti uznik Škerlju jer on Grad nije gledao kao lijepu kulisu, ni kao lijepe kuće ili tvrđave, kao Stradun ili nešto, tražio mu je dušu, dušu ljudi koji žive u Gradu. Mi smo u onim godinama kad smo sazrijevali i šetali Stradunom jako puno ljudi u Gradu znali, skoro smo sve znali - u puno širim krugovima nego što je to slučaj danas... Pišući ovaj tekst za monografiju, meni je bio važniji taj emotivni momenat nego stilsko-zanatska vještina koja je neprijeporna a koja plijeni raznolikošću svojih formi. Uz Grad koji je spiritus movens, uz obitelj koja mu je dala poticaje, jednom Društvu prijatelja dubrovačke starine koje je također bilo uz njega, on je zapravo mogao biti slobodan, za slobodu stvaranja se borio, uspio je izboriti svoju vlastitu nišu i mislim da imamo jedno slikarsko hrvatsko ime koje daleko nadilazi i granice Dubrovnika i Hrvatske, pa i šire. Pitali su me kako vidim veselje i žestinu boje koja nas obasiplje s njegovih slika, rekao sam da vidim jednu dozu melankolije, nostalgije za vremenima i onim Dubrovnikom kakvim ga se mi sjećamo a koji danas nažalost nije. Slika na naslovnoj strani knjige i slika iza mene naziva se "Turizam". Turizam je Dubrovniku dao puno, dao mu je novac, nove načine života i rada, ali mu je dio duše oskvrnuo... Vidite umjesto glave ruku koja daje šipak i bube koju nagrđuju jednu Velázquezovu infantkinju, dakle, sve je u životu dihotomija - i dobro i manje dobro. Škerlj je to u ranim godinama prepoznao, u ranim godinama sve do danas kroz svoje slikarstvo je to provlačio i ja mu čestitam na toj hrabrosti, slobodi i opusu koji je napravio i što sam bio sjena na njegovim putovanjima. Jer, jedino sam tako mogao ući u ono što on misli i o čemu razmišlja, rekao je Karaman.
Otvarajući izložbu, gradonačelnik Mato Franković naglasio je kako mu je velika čast u ovoj posebnoj godini za Umjetničku galeriju, kad se obilježava impresivnih 80 godina djelovanja, otvoriti Škerljevu retrospektivnu izložbu.
- Ovo je izložba koja nije samo kulturni događaj, nego i emocionalno putovanje kroz više od 60 godina stvaralaštva jednog iznimnog umjetnika, pedagoga, sugrađanina i čovjeka čiji je rukopis trajno utkan u vizualni identitet našeg grada. Josip Škerlj cijeli je svoj život posvetio Dubrovniku - rođen, školovan, formiran u našem gradu, ostao je vjeran njegovoj ljepoti i njegovim ljudima. Škerlj nije samo slikar: on je i pisac, scenograf, kroničar emocija i boja, čovjek koji i riječju i slikom otvara vrata svijeta koji nas i danas izaziva, raduje i smiruje. Hvala Vam za vaše slike, vaše riječi,. vašu predanost, ali prije svega za ljepotu koju ste poklonili našem gradu, dodao je Franković te pozvao posjetitelje da u retrospektivi urone u svijet boje, svijet linije, svijet tišine i ekspresije u svijet Josipa Škerlja.
Sâm autor se potom kratko obratio publici.
- S rukom u džepu zahvaljujem što ste došli i dok budete čekali u ovim prostorima: i Dubrovnik ima svoj Louvre, poručio je Škerlj zahvalno.
Otvorenje izložbe glazbeno su uveličali klarinetist Teo Čipčić, kontrabasist Denis Ajduković i violinist Slobodan Begić koji su izveli skladbu posvećenu slikaru ‘Scherzo-Škerlja‘ ili ‘Škerac Škerlja‘ napisanu 1997.
Izložba ostaje otvorena do 1. ožujka 2026.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....