Ovo je priča o ‘Zinki i Leverinu‘, zvijezdi njujorške opere koja je nastupila na Ljetnim igrama u tvrđavi koja je kasnije postala mjesto za noćni provod

Zinka Kunc Milanov (1906. - 1989.) svakako spada u krug snažnih žena kojima su posvećene ovoljetne Igre. Hrvatska sopranistica, slavljena za života i kao najljepši glas XX. stoljeća, bila je “primadonna assoluta”, “la regina della casa” slavne njujorške Metropolitan Opere u kojoj je, od prosinca 1937. do travnja 1966. godine (s prekidom od 1947. do 1951.) ukupno nastupila 424 puta i ostvarila 14 uloga, kako je precizno zabilježila glazbena povjesničarka Marija Barbieri. O Zinkinom statusu u Metropolitanu svjedoči činjenica da joj je, kao miljenici publike, bila pružena čast da u travnju 1966. u Giordanovoj operi “Andrea Chenier” s tenorom Richardom Tuckerom otpjeva zadnju ariju na sceni staroga Meta, koji je tri dana poslije bio zatvoren. “Zinka Sings Farewell To Her Cheering Fans” pisalo je u naslovima tadašnjih novina. U novoj zgradi Metropolitana nije nastupala, ali je na svečanosti polaganja kamena temeljca 15. V. 1959. koji je položio američki predsjednik D. Eisenhower i ona u temelj nove scene ugradila komad željeza.

Zinka Kunc Milanov na svečanosti polaganja kamena temeljca novoga Meta

Na Dubrovačkim ljetnim igrama Zinka je pjevala samo jednom, 1963. godine u pratnji Gradskoga orkestra Dubrovnik pod ravnanjem dugogodišnjeg glavnog dirigenta Metropolitan Opere Kurta Adlera (1907.-1977.), što također svjedoči o njenom renomeu. S tog je nastupa kamerama “Filmskih novosti” tonski zabilježena arija iz Tijardovićeve opere “Mala Floramye”, što je bio dodatak programu ispunjenom klasičnim opernim repertoarom. Vjerojatno je snimanje “bisa” bilo i jedino dopušteno tada bučnim filmskim kamerama. Dodatak publici, napjev “Daleko m’e moj Split” nije slučajnost. Nju i više drugih sličnih pjesama Zinka je u Americi snimila u danima Drugoga svjetskoga rata u znak potpore antifašističkoj borbi u staroj domovini, pa su se te njene izvedbe često tada mogle čuti u programima savezničkih radio stanica. Vrijeme će pokazati da je Zinkin koncert na Igrama 1963. u tvrđavi Revelin bio ujedno i njen zadnji nastup u domovini.

Zinka Kunc Milanov u Revelinu, 1963.

U naslovu pomalo čudni oblik Leverin za tu tvrđavu, u danima moje mladosti relativno se često mogao čuti govornom obliku, pa ga se može naći i u novinskim napisima, čak i na razglednicama Dubrovnika. Uostalom, “revelin” je zapravo opća imenica za bilo koju trokutastu fortifikaciju, odnosno samostalnu utvrdu izvan sklopa obrambenih zidina. U dubrovačkom slučaju, ta je opća imenica dobivši veliko “R” postala naziv točno određene gradske utvrde. Nije slučajno odlučeno da nastupom Zinke Kunc Milanov započne program XIV. Igara, dan nakon svečanosti otvaranja festivala. Iščekivanim Zinkinim gostovanjem ujedno je promovirana “nova koncertna dvorana DLJI među stoljetnim masivnim zidinama i svodovima tvrđave Revelin” kako je zapisano u katalogu iz 1963. Na sličan je način izvedbu u “tek obnovljenoj tvrđavi” popratio i tisak. Činilo se da su Igre riješile pitanje rezervnog prostora za izvedbe u slučaju nevremena. I nakon druge obnove i statičkog učvršćenja Revelina od posljedica potresa iz 1979. godine, uz njorganje da su novi otvori ventilacije poremetili čistoću i iskoristivost terase tvrđave, velika je dvorana projektno ucrtana sa scenom i gledalištem.

‘Leverin‘, razglednica iz 1920-ih

To je trajalo sve dok 2010. gradska vlast nije odlučila Revelinom popuniti nedostajuću ponudu zabavnih noćnih programa. "Revelin ide u najam za idealni noćni provod", pisalo je u novinama. Time su, međutim, Igre i stogodišnji Dubrovački simfonijski orkestar ostali bez kvalitetnog zatvorenog izvedbenog prostora. Od tada do danas traje neostvarena priča o dubrovačkoj koncertnoj dvorani. Da se razumijemo, nisam protiv noćnog ludovanja. I sâm sam u mladosti bio aktivni sudionik u “Aquariusu” i drugim noćnim svratištima, Ali, ako se to riješilo Revelinom, trebalo bi napokon riješiti i pitanje koncertne dvorane u Dubrovniku. Nije ona stvar pukog sklanjanja od kiše. Radeći dokumentarac o 100. obljetnici Dubrovačkoga simfonijskog orkestra shvatio sam da je koncertna dvorana preduvjet glazbenog razvoja Orkestra, dalje i više od sadašnjega relativno zatvorenog repertoarnog kruga. A pogodnih tvrđava više nemamo!