Susret prve generacije Linđovki i Linđovaca u Lazaretima povodom 60. rođendana Ansambla, bila je ujedno i prava prilika popričati s nekima od njih. Mnogi su i danas okupljeni, druže se, pali su brojni zagrljaji na susretu u Linđovoj lađi, ponekom se vidjela i suza u oku radi susreta prijatelja nakon dugo vremena...
Linđo slavi 60 godina, prva generacija slavi zajedno sa svojim ansamblom, ali i njihova prijateljstva slave šest desetljeća trajanja, a trajat će dok god su živi. Prve na susret došle su Ivančica Kalanj, Marija Di Ceglie, Davorka Šperanda i Zvjezdana Lasić...
- U Linđu je bilo lijepo, meni je Linđo priča koja traje 60 godina i neka traje još toliko - i više - govori gospođa Kalanj a u glas joj se u zadnjem dijelu rečenice pridružuju prijateljice Linđovke.
- Ja sam tu od prvog dana kad je maestro Sule došao na probu. To je bilo jednog petka navečer 1964. u Preparandiji u gimnastičkoj dvorani. Otad sam u Linđu i dan danas nas je 12 u društvu, ovo je jedan dio tog društva koji se 60 godina druži. 12 nas je kao 12 apostola i svaki mjesec imamo jedan rođendan koji slavimo, to je jednostavno tako. Linđo je prijateljstvo, ljubav, ne samo prema glazbi, nego i taj ljudski kontakt i taj odnos prema drugima... Velika prijateljstva, ljubavi, vjenčanja, brakovi, kasnije djeca, unuci, praunuci - sve to ide jedno za drugim i tako Linđo postoji, ističe gospođa Kalanj koja je u Linđu ostala tri i pol godine.
- Plesala sam svih pet koreografija malih cura i pred prvi nastup je bila jako velika trema. Na pozornici se znalo svašta dogoditi, ali poslije svega bi nas onda Sule uhitio! (smijeh) Nije uopće bilo naporno balati, neki dan je prova bila u sedam i po, osam, nisam bila do kraja, ali kažu mi da su navodno finuli u dva po ponoća! Sulina strogost i red - moralo je biti kako je on rekao ili nikako: ili kroz vrata ili kako on kaže! Zahvaljujući tome, Linđo je 60 godina u jednoj putanji prema gore, zato se to dogodilo, dodaje gospođa Kalanj.
Razgovor s ovim Linđovkama prožet je smijehom...
- Ja sam bila malo prije njih ođe, tek kad je počelo, poslije smo se uputili i onda smo ušli u Linđa. To je isto bio Linđo, samo prije Sule je bio jedan čovjek kojemu se više ne sjećam imena a koji nas vodio. Taj čovjek je isto kao i Sule bio u vojsci i kad je on završio, došao je Sule i ja sam nastavila... Linđo je nama kroz cijeli život ostao nešto što je najljepše, bila je to mladost, bile smo dobre, lijepo smo plesale... a i izgledale! - prisjeća se gospođa Di Ceglie uz smijeh.
Njezina prijateljica se nadovezuje:
- Ja sam došla tu kad je Sule već bio tu. Sule je pojam! Mi se nismo imali gdje puno sastajati, prove su nam bile u Muzičkoj školi i on bi nas sve skupio ispred Kneževa dvora. Imao je crnu zadaću, upisivao je tko je došao a tko nije, a isto tako je upisivao kakve smo u školi, imamo li jedinice, jesmo li dobre ili nismo... Zabranio bi nam dolaziti na provu dok ne bismo ispravili jedinice, to znači da nam je bio i odgojitelj i uzor. Linđo smo počele napuštati kako smo se udavale... Ja sam se početkom 1966. udala i samo sam godinu dana plesala u Linđu. Cijeli život sam radila u turizmu, grupe sam dovodila na Linđo i ostala sam u kontaktu s Ansamblom jako, jako dugo, govori gospođa Šperanda.
Pridružila se ovom veselom kvartetu Linđovki i peta, gospođa Blanka Glumac. Kao i njezine prijateljice, podijelila je najljepše uspomene.
- Najstarija sam članica Linđa, ali sam i najmanja! (smijeh) Kad sam došla u Linđo, nisam znala što me čeka! Kad sam došla i stala na vrata, mislila sam se hoću li ostati ili neću, ali je Sule bio toliko odlučan pa je rekao: "Ili ulazi ili izlazi!" Normalno, grupa koja me je pozvala da dođem, svi su skočili da ostanem i tako sam i ostala do dana današnjeg, ovo su moje prijateljice iz Linđa... Nalazimo se za rođendane, ali i za maškare, vazda se nalazimo... A Linđo je vazda Linđo, koliko vrijede zidine Dubrovniku, malo manje mu vrijedi Linđo, to ćemo priznati, ali je on institucija u Dubrovniku! Sjećam se prvog nastupa u Revelinu 8. listopada 1965., bio je nastup u Jadranu u listopadu 1965... To je bilo i veselje i strah kako će to ispasti, ali smo svi bili radosni! Sve je bilo pod kontrolom samog Sule, tu nije bilo zafrkancije, morali smo sve kako on kaže i tako smo se ponašali! Do dana današnjeg! - napominje gospođa Glumac koja nije imala priliku putovati s Linđom, ali se sjeća kako su prije jednog nastupa išli na izlet, nagradno putovanje u Mostar. I danas čuva fotografije s tog izleta.
- Prva sam se udala pa sam u Linđa bila samo dvije godine. Vazda je bilo više ženskih nego muških, a vidim da sad ima poprilično mladosti i trebaju nastaviti ono što smo mi počeli raditi od 1964. odnosno 1965. godine. Vidim da ima dosta muških, lijepo je i vazda veselo... Oni sad i putuju i to ih, normalno, još više vuče... Meni koreografije nisu bile zahtjevne jer sam prije toga devet godina bila balerina pa sam nastavila tako da sam bila uhodana, na prstima sam plesala! To me malo više povuklo da ostanem, uvijek je bilo lijepo. Imam svoju ekipu, stallno se sastajemo, godinama smo se maškaravali, sad više ne možemo jer su neke godine..., otkriva Linđovka.
Jest da su muški bili u manjini i u počecima a tako i na emotivnom susretu u Lazaretima, ali ih ipak ima. Među njima je i Vlaho Baničević.
- Mi smo počeli balati još tamo negdje 1964. To je bilo u pedagoškoj gimnaziji, a samom balanju privlačilo nas je društvo s djevojkama, što je razumljivo u tim godinama. Imao sam tad 17, 18 godina! Bilo je vršnjacima i prijateljima tad malo teže objasniti da to nije nikakav ‘balet‘ ili ženski ples, ali... Bio sam u Linđa 10, 11 godina, kasnije sam pošao za nekim drugim poslom, posao me odvukao... Sjećam se čak gdje sam bio u trenutku kad se Ansambl nazvao Linđo. Dolazili smo često puta na probe, nastupa Kola, Lada i Taneca i željeli smo i mi kao ansambl jednom biti na pozornici Dubrovačkih ljetnih igara u to vrijeme. Naši nastupi su bili izvan sezone Ljetnih igara... Dobro se sjećam našeg nastupa na Igrama i kritike poslije tog nastupa, to su bili ljudi koji su dobro razumjeli što je to folklor... Nosili smo to našom mladošću i poletnošću na samoj bini, bilo je lijepo, bilo nam je zaista ugodno, nije bilo nikakvih razlika među ljudima. Ne znam kakvi su odnosi u Linđu danas, ali mislim da to nije loše. Mislim da je taj duh zajedništva ostao u Linđu bez razlike na određenosti koje se nose sa sobom..., navodi ovaj Linđovac veteran iz prve generacije te dodaje:
- Prvo putovanje je bilo u Bariju, velika je novost za nas bilo putovanje u Italiju. Bilo je lijepo u Bariju, kupovali smo stvari kojih u ono vrijeme nije bilo kod nas... Roditelji nam nikad nisu zabranjivali bilo gdje poći, znali su da je to društvo bez ikakvih loših namjera ili utjecaja koji bi me mogli odvući drugim stvarima. Sule je bio u vojsci, u kasarni, sjećam se iz tih dana, dolazio je u uniformi na probe... Imao je čak plesne teniske i gledali smo kako to radi, učio nas je tim prvim koracima, bilo je zanimljivo. Brzo navršavam 80 godina i kad se sjetim tih dana, ostaju samo lijepe uspomene, zaista je bilo lijepo..., govori gospar Baničević.
Lijepo će biti i sljedećih dana kad će i mladi i stariji zabalati na istoj pozornici, a druženja i dobrog raspoloženja sigurno neće nedostajati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....