Točno na 105. obljetnicu smrti slikara Mata Celestina Medovića u Dvorani Ivana Pavla II. upriličeno je predstavljanje knjige don Nedjeljka Subotića ‘Majstor s našeg mora - život i rad Celestina Medovića‘ u izdanju Društva prijatelja dubrovačke starine koje je i organizator događanja.
Uz Medovićev rukopis, izdanje sadrži i kritički osvrt naslovljen ‘Subotić i Medović u zrcalu svog i našeg vremena‘, a na predstavljanju su govorili autor osvrta i urednik knjige, doktor znanosti Antun Karaman te povjesničar umjetnosti Marin Ivanović. Na početku je okupljene pozdravio predsjednik DPDS-a Vedran Kosović.
- Drago mi je da smo kao izdavači mogli podržati ovu knjigu kako bi ovi tekstovi ugledali svjetlo dana. Zaista bi bila grehota da su završili negdje u škafetinu. Osim što ovi zapisi svjedoče o Medoviću kao umjetniku, meni je zanimljivo da svjedoče o povijesti, povijesnim odnosima i perspektivi na njega kako ga je vidio njegov prijatelj. Hvala gospodinu Karamanu koji je podupirao ovu ideju, zbog njega smo danas ovdje. Kad gledamo ovu divnu knjigu, možemo samo zamišljati što je Medovića sve inspiriralo. Vjerujem da Kunovljani znaju čuvati uspomenu na Mata Celestina Medovića, drago mi je da smo kroz naše izdavaštvo uspjeli tome doprinijeti, poručio je Kosović.
Ivanović je rekao kako je knjiga objavljena u proljeće prošle godine.
- Rukopis prve monografije o Matu Celestinu Medoviću, koju je napisao don Nedjeljko Subotić, gotovo je mitski tekst. Veća se priča isplela oko nastanka i nestanka tih rukopisa! 1943. Subotić ih je dovršio i otišao u Zagreb da ih preda izdavačima, ali je izgubio prtljagu s tekstom. Vratio se na Pelješac i napisao novi rukopis da bi ga godinu dana nakon, 1944., ponovno donio u Zagreb. Ne ulazeći u razloge zašto su rukopisi toliko stajali neobjavljeni, možemo konstatirati kako do 2024. rukopis nije objelodanjen u integralnom obliku iako nije bio nepoznat poznavateljima Medovića i njegovog djela. Antun Karaman je donio knjigu sabranih ogleda, kritika o čovjeku koji nije sasvim dovoljno poznat po onome po čemu bi trebao biti. Subotić temeljito priča priču o slikarevu životu, subjektivno piše o Medovićevim poznanicima, a knjigu zaista čitamo poput romana..., rekao je Ivanović.
Podsjetio je na predstavljanje Medovićeve "Autobiografije" sredinom prosinca 2015. a koju su uredili Karaman i Luko Paljetak.
- Puno je digresija i pikanterija koje ove rukopise čine živopisnim a nemaju znanstvene pretenzije da bi trebale biti dokazive. Subotić nije bio povjesničar umjetnosti, njegovo razumijevanje likovnih vrijednosti Medovića kao slikara ograničeno je na subjektivnu obranu Medovića i obračun prema njegovim oponentima, a donosi i kontekst svih njegovih susreta. On ima subjektivan odnos prema Medoviću kojeg prikazuje kao požrtvovnog skrbnika obitelji... Subotić slikarstvo opravdava kroz prizmu duhovnosti i korisnosti, a ima kritičan stav prema ‘novotarijama‘. Medović je rodonačelnik hrvatske moderne, a ne Bukovac jer je kao inovativni pejzažist udahnuo sokove impresionizma u slike krajolika. Ovaj monografski tekst dopunio je ona mjesta koja "Autobiografija" nije objašnjavala. Subotić je bio agilni pisac i polemičar, apologetičar, poštivao je Medovića, ne samo kao starijeg kolegu svećenika, nego kao prijatelja. Ovi će zapisi kao vrijedan dokument služiti hrvatskim istraživačima... Karaman je u ovoj knjizi potpisan kao urednik, ali njegov posao je puno veći, slobodno se može reći da je suautor knjige jer bez njegovog teksta, knjiga bi ostala ‘visiti u zraku‘. On objašnjava kontekst nastanka rukopisa, predstavlja protagoniste o kojima Subotić piše, a počinje od Subotića, otkriva njegove interese i poseban odnos koji je gajio prem Medoviću... Vrijednost Karamanovog teksta je u tome što on uspostavlja i vlastite sudove o Medovićevom slikarstvu a što je manjkalo Subotiću. Tako je upravo Karaman konstatirao ono što nije nitko drugi: da je Medović rodonačelnik hrvatske moderne. Ova opsežna knjiga od 428 stranica opremljena je reprodukcijama, bilješkama, indeksom imena, životopisima, recenzijama Igora Fiskovića i fra Vendelina Karačića... Knjiga je spektakularna po sadržaju, po ulozi koju u hrvatskoj historiografiji ima, a svima koji istražuju to razdoblje, bit će im prebogat izvor podataka, naglasio je Ivanović.
Karaman je prvenstveno zahvalio DPDS-u bez kojeg knjige ne bi ni bilo. Napomenuo je kako knjiga ne zahvaća isključivo pelješko područje i dva pelješka autora, Trpanjca Subotića i Kunovljana Medovića, knjiga je to o jednom vremenu, dokument koji je dragocjen zbog silne količine podataka pa je sretan što je Društvo prihvatilo ideju o nakladništvu. Zahvalio je i Irenki Fišer Palković koja je rukopis držala u škrabici i poklonila Kuni a koji je u vlasništvu KUD-a Mato Celestin Medović i čuva se u trezoru Franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku. Zahvalio je doktoru Bogomilu Cezaroviću iz Kune koji je preminuo prije par godina a koji je svojim sugestijama pripomogao da knjiga vidi svjetlo dana. Zahvalio je dizajneru Nedimu Meci, Vladimiru Filipoviću koji je prepisao izvorni tekst i prenio ga u digitalni oblik, lektorici Ivani Obradović i fotografu Mihu Skvrci, te vlasnicima slika koje su reproducirane u izdanju - posebno Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, ali i samom Ivanoviću.
- Don Nedjeljko Subotić bio je integralni katolički svećenik, jako obrazovan i načitan, govorio je nekoliko jezika i prevodio... Malo je djelovao u Hrvatskoj, a zaredio se kao franjevac. Dolazio je iz siromašne obitelj: otac je bio Talijan, postolar, kojeg su zvali ‘Menego‘, a majka Trpanjka, Hrvatica koja ga je potkovala hrvatskim... Kad je otišao u mirovinu, bio je u Makarskoj, ali je 1944. izgubio sve što je imao jer je tijekom bombardiranja pala bomba na njegovu kuću... Nakon toga došao je kao sirotan u Dubrovačku biskupiju, a između Žuljane i Trpnja odabrao je siromašniju Žuljanju kako bi se mogao baviti svojim intelektualnim radom. U intelektualnom radu više je bio okrenut književnosti i putopisima koje nitko dosad nije integralno obradio kako treba. Pisao je sociološke, teološke, filozofske osvrte, posebno sociološke jer se našao između dva rata. Živio je u skromnim uvjetima, a franjevce je napustio i prešao u dijecezanske svećenike kako bi se mogao brinuti o obitelji. Pratio je Medovića zadnjih 10 godina života, zbližili su se iako je bio 25 godina mlađi... Osim što su redovno komunicirali i posjećivali se, izmjenjivali su pisma, a neka su i u knjizi... Subotić je bio intelektualac koji je usmjereno obrazovan, više je bio okrenut platonskom idealizmu, naglasio je Karaman te nastavio:
- Medović je europski poznat kao i Bukovac, a u hrvatskoj umjetnosti zaokružio je dio hrvatske moderne za koji Bukovac nije imao interesa... Radio je krajolik, rodonačelnik je hrvatskog modernog krajolika po čemu je i poznat. Jedan vid impresionizma uveo je u hrvatski likovni prostor i da možda sâm nije bio svjestan toga! Bio je u konkretnom odnosu s motivom, bio je više zainteresiran za motiv nego za svjetlo ili boju. Za razliku od Bukovca koji je bio ‘šetajući fotoaparat‘ jer je toliko vjerno prenosio motive koje je slikao, Medović ih je doživljavao na drukčiji, iskonski način - više kao umjetnička a manje kao ilustrativna djela. Kuna je izniman lokalitet, možda to ne cijenimo i lako zaboravljamo, ali iz tog kraja poteklo je 12, 13 slikara... Mala Kuna dala je vrhunskog umjetnika koji je apsolvirao najbolje stranice naše rane moderne umjetnosti. Subotić je shvatio što Medović radi, pratio ga je ukorak, pratio privatne i društvene trenutke koji su nam važni danas... Subotić je prvi Medovićev monograf, a monografiju je napisao na temelju feljtona koje je između 1925. i 1928. objavljivao u časopisu ‘Hrvatska prosvjeta‘. Njemu su zapravo ukrali kofer u kojem je bila prva varijanta same monografije... Ali, na temelju bilježaka, sjećanja i konzultacija s literaturom napisao je drugu varijantu... Koristio je jako puno materijala..., ispričao je povjesničar umjetnosti.
Podsjetio je Karaman kako su o Subotiću pisali Slavica Stojan, Luko Paljetak te Frano Glavina.
- Ljubo Babić nije shvaćao vrijednost Medovićeve umjetnosti... Subotić nije nijekao sukobe, pa ni onaj Medovićev sa Strossmayerom ili Kršnjavijem... Puno stvari koje se u drugim knjigama ne mogu naći, ovdje mogu... Medović nije bio samo veliki umjetnik, bio je veliki čovjek, čovjek od krvi i mesa, normalan čovjek koji je živio sa svojim selom. U knjizi ima samo 10 stranica imena, a knjiga pokriva široki dijapazon događaja kao što je Medovićev nesporazum sa Srbokatolicima u Dubrovniku... Medović je bio pravaš. Upravo je u sukobu sa Strossmayerom kao odvjetnika uzeo Josipa Franka koji je bio jedan od osnivača Čiste stranke prava, a skoro cijeli Pelješac bio je pravaški... Imamo knjigu u kojem je prvi dio, izvorni tekst Subotićev, nimalo urednički uređen te prepisan kao izvorni tekst bez lektorskih zahvata... Subotić je izrazito nadareni intelektualac, ali nije bio povjesničar umjetnosti. Govori o ‘rasi hrvatskog naroda‘ ili da bi trebalo ‘uspostaviti kult Medovićeve umjetnosti‘ a što bi se danas tretiralo na posve drugi način i uz posve drugačije konotacije... Važno je prepoznati što je bitno u umjetničkom stvaranju a Subotić je to prepoznao... Najpoetskiji i najznačajniji dijelovi teksta su Matoševski karakterizirani krajolici zavičaja koji nude obilje sjajnih motiva koje je Medović mogao vidjeti kad bi izašao na prozor svoje kući u Kuni, zaključio je Karaman.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....