Priča Mara Jovića o prvom hrvatskom predsjedniku pobjednica natječaja Udruge Hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991. godine, donosimo autorov tekst

Priča dubrovačkog autora Mara Jovića "Ja, Franjo Tuđman" pobjednica je natječaja za kratku priču o dr. Franju Tuđmanu Udruge Hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991. godine.

Inače, natječaj je objavljen povodom 35. obljetnice Dana državnosti Republike Hrvatske i 30. obljetnice Vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluja 1995. Na natječaj je prijavljeno 23 priče iz cijele Hrvatske, a najbolju je izabrao sedmeročlani žiri.

Donosimo Jovićevu priču "Ja, Franjo Tuđman":

Zovem se Franjo, da, Franjo Tuđman. Rodio sam se u Velikom Trgovišću tisuću devetsto i neke... Kao mali sam bio radostan dječak. Vrlo znatiželjan i druželjubiv. Možda se pitate kakvo je odrastanje u ovako malom mjestu usporedivo s onim što ću kasnije biti, ali ne brinite se...sve će nadoći na svoje. Pučku školu sam završio u Velikom Trgovišću tisuću devetsto i trideset i treće, a školovanje sam nastavio u zagrebačkoj Državnoj ll. Muškoj građanskoj školi. I ja sam se zaljubljivao i imao sretne i one malo sretne ljubavi, ali kad sam upoznao moju Ankicu rodilo se nešto što je kasnije bio moj pancir prsluk protiv svih onih koji su mi nametali zlo. Često mi prigovaraju što sam bio u Partizanima. Da, bio sam i Partizan, ali to je samo bila uvertira koja me je izgradila i pomogla doznati kakvu državu Hrvati sanjaju. Znate, ja sam vam zbog Nacionalizma, tako je Partija rekla, bio zatvaran i odsluživao sam kaznu. Digli su mi i Pasoš, kako danas govorimo našim dragim Hrvatskim jezikom, oduzeli su mi Putovnicu. Nisam mogao nigdje. Ali jednostavno moj život je na kraju krajeva bio jedno dobro vino, čije je grožđe, to jest moj život, bilo gaženo nogama svakog onog koji je htio ugušiti moju Ideju Hrvatske države. Kažu Mudri ljudi da smo mi svi dionici Loze koju se obrezuje, pa tako ni moj život, niti moja sudbina nije bila izuzetak.

Kako su me "gazili" i pokušavali ugušiti Ideju, u meni se stvarao bunt kojeg sam upražnjavao pisanjem. Da, uvijek me morila ideja kako mali narodi moraju bivati "ispod stola" dok se kroje karte koje život znače. Ali nisam se bojao...jer me je kroz život vodio Duh pravde kojeg sam baštinio od mog oca i majke. Da, pisao sam knjige...Evo naslova nekih... "Velike ideje i mali narodi", "Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi", "Bespuća povijesne zbiljnosti"!

Sve te knjige su bila samo predigra onog što je slijedilo. Više puta sam čitao da neke ljude koji će kasnije postati Veliki vodi nerv kojeg nemaju mnogi. Laskam sebi da sam odabran, ali kad bi posljedica pitala koji joj je bio uzrok, mnogi bi se posramili, pa tako ni ja neću uzdizati sebe. Ta neka i Povijest kaže svoje.

Došlo je i to vrijeme. Nakon toga što sam bio zagriženi Partizanovac, i nakon što sam izašao iz Partije, pa i završio Vojno školovanje, moja sporotinjajuća Ideja da Hrvati imaju Državu došla je na svoje. 30. svibnja 1990.godine izabran sam za Predsjednika Socijalističke Republike Hrvatske, da bi potom Hrvatski narod izabrao mene u kolovozu 1992.godine za Predsjednika Hrvatske države. Ponosan sam na ono što se događalo, a 1997. godine sam ponovno izabran za Predsjednika Hrvatske države.

E, zadesio nas je i rat. Ta "Poguba ljudske naravi". Neprijatelj je htio moju Hrvatsku uzet pod svoje, ali Hrvatski narod je uvijek bio pobjedničkog duha, pa je i ovom prilikom "slomljeno koplje" neprijatelju koji se morao povući iz moje države. Narod koji svoju sudbinu kuje u ratu, narod je kojem na možeš prodavati "Jetru pod bubrege", i tako smo se izvukli iz rata uzdignutog čela. Mnogi su naši vojnici izgubili živote i prolili krv zbog svoje države, ali sve se negdje piše i sve se nešto pamti.

Imao sam zanimljiv život. Mnogi bi mi pozavidili na adrenalinu koji je bio prisutan, ali da netko zna gdje će pasti, ne bi tamo sto posto kročio. I tako je došao i taj dan...Sad dok vam ovo pišem, vjerojatno ćete moći po Hrvatskoj vidjeti brojne moje kipove i biste. I na njima moj datum rođenja, ali i datum moje smrti. A datum smrti je bio 10.prosinca 1999.godine.

Mnogi su bili tužni, bilo je i onih koji su likovali. Često bi mi znali predbaciti da mi je na sprovodu bio mali broj državnika, ali ja sam sretan. I to zbog razloga što je moj Narod bio tužan zbog moje smrti, a svi drugi koji su podolazili bili su samo jedan veliki plus.

I tako vam je to dragi prijatelji. Sve sam vam ispripovijedio, a vi odvažite. Ako sam nešto krivo napravio neka mi bude na dušu, i to upravo ovdje gdje se nalazim, a nisam daleko. Jer ja sam blizu vas svih...Svih onih koji vole i bore se za ideale. A ideali su važni. A svi ostali "pokreti" su nadmjeni i lažni.

Zbogom i doviđenja! Nekom drugom prilikom!

Vaš Franjo!