Profesorica Evelina Šegović odlazi u mirovinu: Učenike se može potaknuti i Piratima s Kariba, a ‘kažnjavati’ Domaćicom

Obično su učenici, generacija po generacija, oni koji se opraštaju od škole i svojih profesora koji su im označili ključnu životnu etapu koja im određuje budućnost. Međutim, dođe vrijeme kad se i profesori oproste od škole, kolega i svojih učenika, zatvore dnevnik, zaključe profesionalnu dionicu svog života i pođu u zasluženu mirovinu. U Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića tri profesorice zakoračile su u mirovinu: profesorica klavira Edita Čabrilo, profesorica pjevanja Dubravka Hilje te profesorica violine i viole, voditeljica Gudačkog orkestra osnovne glazbene škole i honorarna članica Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Evelina Šegović.

Uz to što je predano radila s djecom, profesorica Šegović volonterski je radila s medijima, uz dirigentsku palicu školskog orkestra preuzela je i onu ‘glasnogovorničku‘, razglasivši tako vijesti o brojnim regionalnim, državnim i međunarodnim natjecanjima. Dogovarajući brojne termine za razgovor s kolegama i učenicima, posljednjih je godina uz pedagoški rad, entuzijastično i nesebično doprinijela širenju i promoviranju ugleda Škole i time se nesumnjivo istaknula. Zahvaljujući njoj, javnost je bila redovito informirana o uspjesima i osvojenim nagradama učenika i ponosu profesora Muzičke škole. Sve se to odvijalo uglavnom preko Dubrovačkog vjesnika kao rezultat jedne lijepe, konstruktivne, ugodne i uspješne suradnje, a sad kad je došlo vrijeme da profesorica Šegović malo predahne, bilo je više nego red i njoj dati glas, posvetiti joj stranice Dubrovačkog kao skromnu zahvalu za godine suradnje.

Odrasla je obitelji gdje se njegovala i voljela glazba, none je krasno pjevala, nono svirao trubu i tamburicu, a na svim obiteljskim okupljanjima se uvijek pjevalo. Otac joj je amaterski svirao gitaru i imao svoju klapu. Kao učenica je došla u Muzičku s malim zakašnjenjem, s 10 godina, ali je onda iz trećeg razreda srednje glazbene škole pošla na akademiju da bi kompenzirala ‘zaostatak‘. Muzičku školu je upisala tako što je tadašnji susjed, ravnatelj Škole, Pietro Cavaliere, čuo kako pjeva.

- Na audiciji za Muzičku sam pjevala pjesmu "Ulica jorgovana" Darka Domijana, što je mojoj mami bilo malo neugodno jer u to doba zaljubljivanje (makar i dva leptira) nije bila prikladna tema za desetogodišnjake a to je, zapravo, vrlo zahtjevna pjesma! Htjela sam učiti svirati gitaru jer smo je imali doma no, prebacili su me na violinu jer na gitari nije bilo mjesta. Nakon četvrtog, petog sata violine sam već shvatila čime bih se htjela baviti i to je bilo to. Nikad me nije trebalo nagovarati da vježbam. U osnovnoj školi su mi išli jezici, pisanje i moji su me vidjeli u gimnaziji, ali ja sam htjela ići u ‘Muzičku gimnaziju‘ kako se to tad zvalo. Roditeljima to nije bilo baš prihvatljivo jer nisu vidjeli sigurnost u tom poslu, ali nakon moje izjave "Ako tako želite, ja ću se pokoriti vašoj želji, ali ću cijeli život biti nesretna!" više nije bilo rasprave. Upisala sam se i izgleda da sam dobro potrefila s tom željom! - priča profesorica sa smijehom.

U Muzičkoj školi joj je prvih šest godina profesor bio Giorgio Cavaliere a nakon toga kroz srednju i Akademiju, profesor Zdravko Cobenzl. Sa 16 godina je prvi put zasvirala u Dubrovačkom simfonijskom orkestru jer je falilo violina.

- Najviše članova Orkestra je tad bilo starije dobi a mi smo imali rijetku priliku kao učenici i studenti svirati u profesionalnom orkestru. Drukčiji je tad bio tempo Orkestra, koncerti su bili utorkom i četvrtkom ali stalno su dolazili novi solisti i dirigenti, tako da se strašno puno moglo naučiti. Kako smo bili vrlo ležerna sredina, većina dirigenata i solista završilo bi s nama na kavi i kad bi dolazili drugi, treći put, već smo bili familijarni, primjerice s Justusom Franzom... Samo što se nije govorilo: "Stari, kenova, kako si?" (smijeh) - prisjeća se profesorica Šegović te izdvaja još jedan primjer:

- Pod Matačićevom palicom sam dvaput svirala. S malo riječi znao je puno reći, imao je golemo znanje, a bio je toliko jednostavan, bez filozofije i pretjeranog objašnjavanja. Kasnije, kad sam pročitala jednu njegovu poruku mladim dirigentima da se "s dirigentskog pulta ne šalju romani nego brzojavi!", shvatila sam da se držao tog što je rekao. Tu vidite kako su veliki ljudi uvijek jednostavni!

Diplomirala je umjetnički i pedagoški smjer violine 1984. kod profesora Zdravka Cobenzla u Dubrovniku gdje je tad bilo područno odjeljenje zagrebačke Muzičke akademije.

- Profesor Cobenzl bio je čovjek velikog znanja, glazbenog i općeg. Puno je nastupao, bio je član prvih postava Zagrebačkih solista, uvijek je imao zgodnu pričicu na početku sata, vazda nešto zanimljivo. Nikad nije bilo galame ili agresije, čega je inače tada kod drugih u nastavi znalo biti... Ono što je na mene ostavilo najveći dojam jesu dvije stvari koje mi je rekao: "Prvo, nikad od učenika ne očekuj ono što bi ti napravila u nekom razdoblju! Drugo, ponosim se time što nitko od mene nije otišao ‘luđi‘ nego što je u mene došao!" To je jedna velika istina jer u svakom poslu koji uključuje djecu ili mlade ljude vrlo je lako učiniti nekoga "ludim" i to je nepovratno, može doći do raznih kriza i trajnih problema. Nakon 36 godina karijere u pedagogiji, mislim da se i ja mogu pohvaliti da nitko od mene nije pošao luđi nego što je u mene došao - navodi profesorica.

Napominje pak kako čovjek prvenstveno i sam sa sobom treba biti iskren i realan. Na početku glazbenog školovanja imala je u najmu violinu od Škole kao što se radi i danas a pokojni nono joj je kupio instrument ali loš... tako je za svaki važniji nastup ili natjecanje svirala na tuđoj violini. Čak je i za svoj diplomski koncert uz tadašnji Gradski orkestar morala posuditi violinu, koju je zatim 1986. i kupila, i to za 5.000 njemačkih maraka. S obzirom da je novac posudila, odlučila je poći raditi vanka i skupiti novac da brzo vrati dug. Položila je audiciju u Gradskom kazalištu (Stadttheater) u Klagenfurtu na određeno vrijeme od 12 mjeseci. Nakon tri mjeseca su joj ponudili da ostane za stalno, ponovno je položila audiciju i ostala četiri godine u orkestru! Život je posložio karte pomalo osvetnički jer je svirala operni repertoar koji joj inače nije naročito drag!

To je bio razlog što je poželjela prijeći na školu, gdje je nakon solističkog koncerta i oglednog sata (malo drukčije nego kod nas) dobila mjesto na glazbenoj školi te mjesto gosta predavača na Konzervatoriju u Klagenfurtu, predavajući violinu i violu, kao i gudački orkestar.

- Pa, lakše sam se aklimatizirala u Austriji nego kad sam se vratila u Dubrovnik. Uvijek sam bila od reda, točnosti, preciznosti, a tamo to i vlada. Dobijete plan proba za mjesec dana unaprijed i to se ne mijenja! U četiri godine termin probe orkestra se pomicao samo dvaput i to smo dobili napismeno, uz ispriku! Ili, odvedete djecu na natjecanje i dobijete zahvalnicu na svoje ime s vlastoručnim potpisom Generalnog ravnatelja Konzervatorija i muzičkih škola u Koruškoj. Naime, vođenje učenika uvijek je povezano s dodatnim, neplaćenim radom i naporom, a u nas su takve stvari samorazumljive! - priča profesorica.

U austrijskoj glazbenoj školi je drugačiji način rada nego u Hrvatskoj jer djeca službeno mogu početi u dobi od 5 godina ili mlađa, a ako ima mjesta, smiju se upisati i odrasli. Talentirana djeca se mogu natjecati za stipendiju koju financira Ministarstvo. U Austriji idu za tim da je Muzička škola ustanova koja daje šire obrazovanje i skoro svako veće mjesto ima glazbenu školu čime je široka populacija u kontaktu s glazbom. Odnos prema profesoru i zanimanje roditelja je drukčije nego ovdje, zanimaju se za djetetov napredak i često dolaze slušati sat violine.

- Konzervatorij je ustrojstvom bliži našoj glazbenoj školi ali vrlo strog i zahtjevan. Generalno, mislim da su naša djeca talentiranija i muzikalnija od austrijske, ali im fale radne navike, posebno kod današnje djece koja ne bi puno uložila ali žele na koncert ili natjecanje. Imala sam ovdje i učenike koji nisu imali dobar sluh, ali im se sviđala violina pa bi čak završili i šesti razred osnovne glazbene škole jer su takva djeca upornija. Nažalost, u nas je puno sposobne i talentirane djece koja nikad neće doznati svoje prave mogućnosti jer nisu uložili dovoljno truda da bi vidjeli gdje im je limit, primjećuje profesorica Šegović.

Navodi i kako je u 15 godina rada u Austriji doživjela otkaze i suspenziju kolega: prvi je zbog konstantnog kašnjenja suspendiran a kasnije je na drugoj školi dobio otkaz, a drugi je otišao na jedrenje i otkazao nastavu a da o tome nije obavijestio ravnatelja. Takve sankcije ne čine joj se mogućim u Hrvatskoj.

Početkom 2000-ih bivši mentori i majka nagovarali su je da se vrati te se najesen 2004. vratila u Grad, isprva predavala violu i violinu, kasnije samo violinu, a na vlastitu želju je preuzela Gudački orkestar osnovne glazbene škole jer je orkestar vazda bio njezina ljubav. Ne krije kako se malo pokajala zbog povratka iz Austrije jer je naišla na drukčiju atmosferu od one kakve se sjećala iz svojih školskih dana u voljenoj Školi, ali s druge strane, smatra da sve na kraju dobije smisao.

- Moj najveći hendikep u životu je strpljenje. Predbacujem sebi da su moja tolerancija i strpljenje preveliki, negdje gdje bi bilo zdravo povući crtu, ja ne mogu. Imam neku urođenu blokadu da zagalamim na slabije od sebe. I, nekad imaš sposobno dijete koje pripremaš za ispit ili natjecanje, pa kad nešto nenavježbano ponavljaš dvadeseti put, umjesto da u nekom trenutku drekneš i pošalješ ga doma, ja ponudim da dolazi svaki dan i vježbam s njim! To su momenti gdje sam možda trebala biti puno stroža, zahtjevnija i energičnija, ali ako dijete stalno moraš vući na nekom ‘konopu‘, upitno je koliko mu je zaista stalo i koliko bi napredovalo bez takve pomoći? Imala sam puno djece koja su vježbala i kad im ne kažeš, bila su vrlo vrijedna... I ove godine, od 9 učenika koliko sam ih imala, njih troje su vrlo marljivi i brzo napreduju a dvoje-troje je vrlo sposobnih koji baš ne vježbaju redovito... Kako ti se potrefi, nekad su vrlo vrijedna, nekad nisu... opisuje profesorica Šegović za koju ne postoji ‘nemoguće dijete‘ jer je uvjerena da za svako postoji ključ.

Nikad nije imala većih problema s učenicima, a ističe da se i profesori, kao odrasli, trebaju prilagoditi. Najzanimljivije je pratiti kako se djeca mijenjaju...

- Kod mene su sva djeca ista, nema ljubimaca. To je ono što djeca jako cijene, često od njih čujem pritužbe da ih neka "profesorica ne voli". Moje dvije nepuče su završile nižu i srednju glazbenu školu i bile su u mom orkestru... Prijateljica starije nepuče cijela tri mjeseca nije shvatila da sam joj tetka jer smo na nastavi bile na "Vi" i prema njoj sam se odnosila kao i prema drugima. I, ako ste djetetu nešto obećali, ispunite mu to. Kad zaželi svirati temu Pirata s Kariba, čak ako i neće svirati dobro, donesite mu note ako će ga to potaknuti! Meni za njih ništa nije teško i mislim da je to nešto što i djeca primjećuju, objašnjava profesorica Šegović.

- Kad dijete upiše Muzičku, na početku ne znate kako će se razvijati, hoće li završiti, hoće li se ispisati ili poći na Akademiju, ali roditelji nisu svjesni velike važnosti samog učenja instrumenta koje učenike tjera da se fokusiraju na nešto, tada ipak imaju neki cilj, moraju nešto raditi, misliti, koncentrirati se, odsvirati. Neki iznenade, pozitivno ili negativno, a za sviranje su svakako potrebni: dobar sluh i osjećaj za ritam, strpljenje, upornost, dobro pamćenje i "izostanak" treme... A na individualnoj nastavi razvijaju i drukčiji odnos s profesorom, u povjerenju poslušate i nešto drugo, osim sviranja jer i to je djeci nekad potrebno, komentira profesorica Šegović.

Nije joj mrska individualna nastava, ali ipak...

- Školski orkestar je težište mog rada iz puno razloga: sviđa mi se interakcija i razvijanje timskog rada kod djece, da nauče slušati druge i shvate da nisu jedini... Osim toga, volim, a najčešće i moram, aranžirati zanimljive skladbe iz glazbene literature jer imam tri grupe orkestra čiji se sastav svake godine mijenja pa nekad imam puno violinista, a nekad puno čelista i to različitih sviračkih sposobnosti, što znači da note moram prilagoditi trenutnom sastavu. Za uspješno aranžiranje brojnih skladbi za razne, vrlo originalne mješovite sastave školskog orkestra i zbora, u Austriji sam dobila i nagradu jedne banke koja nagrađuje inovacije. U orkestar učenici dolaze u trećem razredu niže glazbene škole i ostaju do šestog razreda. Zanimljivo je vidjet‘ kako se pozitivno razviju djeca koja su ispočetka krenula optužujući druge: "Ona je falila! On je kriv!" Ali, uvijek im ponavljam - nije bitno tko je falio, ako je jedan u grupi falio, ‘svi‘ ste falili! To mi pruža mogućnost da tu djecu malo i ‘odgajam‘, a i da s njima razgovaram jer mi se čini da današnjoj djeci najviše nedostaje razgovor, da ih netko sasluša i posavjetuje, da na njihovo mišljenje netko da ozbiljan odgovor... Čini mi se da ima djece kojima je dolazak u Muzičku terapija jer imaju neke druge uvjete nego u osnovnoj školi. Puno pametniji ljudi su rekli da glazbu trebamo pripustiti u život jer ga ona čini ljepšim i prati nas kroz naše postojanje, poručuje profesorica te dodaje da nikad nije razmišljala odustati od svog poziva jer je veže nepresušna ljubav.

Spremna je bila i na žrtve, slikovito dodaje - i da su je i ‘gazili nogama‘ ne bi odustala od violine! S druge strane, primjećuje kako djeca sve više gledaju materijalno kao poticaj. Pedagoški rad je i za nju bio izuzetno koristan jer ‘dok učimo druge, najviše učimo sebe‘. Uvijek preispituje pravi pristup djeci jer naglašava da i djeci treba naći nešto za uljepšati im dan. Pa i onog ‘najgoreg‘ u razredu treba pohvaliti! Priznaje da je malo iscrpilo neprestano iznalaženje načina za motiviranje, ali je to postao pozitivan umor. Ne dogodi se to u tom trenutku, nego nakon svih završenih satova i to je nagnalo da se prijevremeno okrene mirovini. Naglašava da ne ide u mirovinu radi djece jer bi s njom mogla raditi još 100 godina! Sretna je što od glazbene škole nije odustajalo puno sposobnih učenika, a žao bi joj bilo kad sposobna djeca nakon završenog šestog razreda osnovne glazbene škole ne bi upisala srednju, čak i bez namjere da upišu akademiju! Utjecaj roditelja na to može postojati, a i ne mora. Djeca nekih mojih kolega su jedno vrijeme govorila o akademiji pa su se ipak predomislila! U tim godinama im je teško razlučiti, a često se daju navesti od školskih kolega! Imala sam učenicu koja je od prvog razreda govorila da će na stomatologiju, a na kraju je pošla u Turističku jer su je prijateljice povukle! - priča profesorica.

- Naš prvi i osnovni cilj je da djeca zavole glazbu i mislim da sam to postigla. Jako volim violinu i zaista bi mi bilo žao da netko radi mene zamrzi i glazbu i violinu! Vjerujem su sva djeca dala svoj maksimum u traženom trenutku, nikad se nije dogodilo da je netko nakon ispita plakao ili bio ljut. A kad roditelj, koji je sâm išao u Muzičku, pošalje dijete u tu istu školu onda mi se čini da je posao dobro napravljen.

Kaže da će joj faliti novosti, atmosfera, priča, mali komentari koja djeca donose ili osjećaj oduševljenja kad dijete napravi sve što je tražila, kad je navježbalo zadano ili dobro odsviralo na nastupu. Ostat će u pozadini kao podrška mlađoj kolegici koja će je zamijeniti u nastavi orkestra. Uvijek je pitanje pristupa ono za ‘milijun dolara‘, biti prijatelj ili autoritet.

- Autoritet se uvijek povezuje s nekom vrstom strogosti, ali ja nisam taj tip! Autoritet se stvara znanjem i redom, ne galamom. Moje je iskustvo takvo da, kad učenici imaju dojam da vi kao nastavnik u svakom trenutku imate odgovor na njihovo pitanje, to stvara autoritet. Jedina stvar koja me dovodi do ludila: ako zaustavim školski orkestar i počnem nešto objašnjavati, a netko nastavi svirati! U životu sam samo dvaput podviknula na učenika i to baš zbog toga. To napomenem na prvoj probi, toga su svjesni i to nauče brzo, znači, slušaju! Uvijek im gledam ispričati nešto zanimljivo pa se oni i oslobode i krenu davati neka svoja zapažanja i počnu postavljati pitanja, čak nevezana za violinu. I, ako na svako pitanje znate odgovoriti, to stvara poštovanje, a kad imate njihovo poštovanje, ne treba vam galama - i to je tajna. Jedan učenik me je pitao s kim živim, zaključio je da sam samac i rekao je da će, kad odraste i on biti samac jer je to jako praktično. (smijeh) Dopuštam da pitaju, ali to nikad ne prelazi granicu i to je pokazatelj da oni shvaćaju da je to odnos profesor - učenik. Ako i bude nekih poluprovokativnih pitanja, završite to kroz zafrkanciju i ne ponovi se... Ne smijete izgubiti nerve i trebate znati podnijeti njihovu iskrenost! - naglašava profesorica.

Danas djeca imaju YouTube i rijetki poslušaju zadanu skladbu, a prije su se kupovale i slušale ploče, i međusobno se s kolegama iz razreda razgovaralo o izvedbama. 

- Rijetko koje dijete koristi mobitel da bi se dalje školovalo, da bi širilo svoje horizonte... Igraju igrice, slikavaju se i žao mi je zbog toga. Često se priča o tome kako su djeca jako pametna i to me izluđuje. Da je u moje doba postojao mobitel, mi bismo bili lumeni! Oni zapravo ponavljaju sve što čuju jer se pred njima sve priča. Često kažu nešto čega nisu ni svjesni. Preklani mi je učenica od 12 godina izjavila: "Ja, kao žena, ionako nemam budućnost!" Pitala sam je kako to misli i onda shvatite da je rekla samo nešto što je negdje čula, nije svjesna što je rekla! Često su nažalost i negativna, opterećena su stvarima koja nisu za njih, većina pomalo "isprepadana", teško komuniciraju jer se boje da ne ispadnu glupi!

- Na primjer, prije kad bih išla s roditeljima i ako bi netko pitao gdje idemo, mama bi mi rekla da odgovorim na pitanje, a kad danas susretnete nekoga s djetetom i pitate, obično odgovara roditelj i dijete uopće ne dobije priliku da nešto reče. Od silne, prevelike (pre)brižnosti, učinili smo to da je dobar dio djece, zapravo, strašljiv. Drugo, ‘pametan‘ i ‘odgojen‘ nije ista kategorija. Jednom sam u razredu, kad sam imala 18 učenika, pitala tko prvi treba pozdraviti kad ulazi u razred. Od njih 18, troje je znalo da prvi trebaju reći ‘dobar dan‘. Neki su se čudili što to uopće pitam... Očigledno im to nitko nije rekao! Upadnu u oko djeca koja, kad ti nešto padne, prestaju svirati i odmah to idu podignuti, neka pomažu drugome obući jaketu, a na orkestru pomažu u nošenju... a imate i druge koji se uvijek od svega izvlače, pa kad idemo slagati orkestar "u duhu" vidim neke moje "ležerne" poznanike, kaže sugovornica.

Ima profesorica jednu posebnu metodu ‘kažnjavanja‘:

- To je na Orkestru u određenim uvjetima. Skladba za koncert se vježba dva, dva i pol mjeseca i onda pred koncert idemo to prosvirati "u komadu". Tko fali ono što smo već ‘100 puta‘ ispravili, sljedeći put donosi kutiju "Domaćice". Ili, kad izlaze na koncert, tko sjedne prije nego što ja izađem, taj isto donosi "Domaćicu". Njima je to simpatično i dodatna motivacija! Često zaborave, netko prerano sjedne na koncertu pa ga drugi poteže da se podigne... I zato ih obožavam, volim taj rad s njima. U tom donošenju "Domaćice" se pokaže karakter, neki donesu sami a neki se "prave ludi", jer ne žele priznati da su pogriješili. Uvijek se može dogoditi greška - pa i ja falim a još me nitko nije ‘ubio‘! Znaju često pitati što će biti ako nešto fale na koncertu i nervozni su, ali rečem da je važno samo da sviraju lijepo - priča profesorica Šegović.

Dvije posljednje godine se profesorica brine i o instrumentariju, a odnos učenika prema instrumentima je posebna tema.

- Vazda im govorim da paze, da instrument ne bacaju, ne ostavljaju naopako, ne izlažu vrućini... Međutim, uvidite brzo kakav je odnos, neki ostave violinu nasred pozornice, nedostaje to razmišljanje o čuvanju vrijednosti... Kad im kažete da će im netko doma morati platiti 300 eura popravka, to im zazvuči, ali ni to ne traje dugo. Ove godine smo imali tri, četiri slomljena školska instrumenta. Imamo jednu učenicu koja u tri godine sviranja ima tri violončela "na savjesti" a moj vlastiti učenik je u prvom razredu OGŠ sjeo na violinu, priča profesorica.

Ostaje u Dubrovačkom simfonijskom orkestru koji ove godine slavi velikih 100 godina.

- Osjećam se kao da sam jedna od tih koja ima 100 godina u Orkestru! (smijeh) Ono što je danas drukčije u Orkestru, puno je mladih i naših bivših učenika. Ovom razgovoru trebala je prisustvovati, nažalost spriječena, kolegica Anis Končić koja je lani pošla u mirovinu a bila je i dugogodišnja članica DSO-a. Vrsna violinistica, izuzetno zaslužna profesorica Umjetničke škole koja je uložila puno vremena, znanja i truda da bi učenike potaknula i osposobila da nastave školovanje na akademiji. Veliki dio njih je diplomirao i profesionalno se bavi glazbom, a najdraže mi je spomenuti da je na ovogodišnjem Otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara u proširenom orkestru sviralo sedam njenih bivših učenica, što je pokazatelj koliko je kvalitetno radila. Nadam se da će i one među njima, koje još studiraju, ubrzo postati stalne članice Orkestra! - govori profesorica.

- Od djece čovjek nauči svašta, ali je možda najvažnije to da naučimo da svijet nije uvijek onakav kakvim ga mi vidimo i gledamo. Jer, dječji pogled na neke detalje je sasvim drukčiji i svima nama bi dobro činilo da se ponekad vratimo na ono kad smo bili djeca pa da pogledamo svijet iz te perspektive, zaključuje profesorica.

Nikad nije imala dojam da je nekoga izludjela, ali će zato mnogim učenicima sigurno nedostajati. Nisu izluđeni, ali učenici jesu ludi za nastavom jedne vrlo angažirane profesorice kakvih je danas sve manje. Zasigurno će učenicima sati profesorice Šegović ostati u slatkom sjećanju, slađem čak i od "Domaćice"!