Rade Šerbedžija i danas se u razgovorima o čuvenim predstavama Dubrovačkih ljetnih igara, spominje kao najbolji Hamlet kojega je Lovrjenac vidio. Svaki je sljedeći Hamlet nosio teret opjevane Šerbedžijine izvedbe 1974. godine, u režiji Dina Radojevića.
Za festivalski su prilog Dubrovačkog vjesnika te 1974., Suad Ahmetović i Baldo Čupić, zabilježili su riječi Rade Šerbedžije:
“Na najgornjoj sam taraci. Vjetar mi vraća riječi u utrobu. Strmo gledalište me nervira svojom neprirodnošću. Duh koji ne postoji, a mora da postoji, tu, iznad mene, iznad kamena, iznad Lovrjenca. Dubrovnik u svoj svojoj turističkoj ljepoti nazire se u mračnom ponoru. Zveckanje lažnog oružja i sparina teških kostima...
Jan Kott u sedmom redu koga više nijedna ‘tragedija‘ ne može uzbuditi i koji se u svojoj akademskoj dosadi još samo smije jeftinim komedijama. Nebo, koje možda obećava tako željenu kišu. Garderobijerka se nekako naslonila na lijevi poprečni zid sasvim zadovoljna sređenim tokom svojih domaćinskih misli. Prazno gledalište s desetak kolega glumaca koji ne mogu dočekati premijeru i koji sutradan slučajno okreću od tebe glavu na Stradunu... Marijan Matković treći put na probi. Studen. Zebnja. Vjetar, i neizbježni miris ćevapčića s Pila. Muzika je za nijansu preglasna i ne paše uz moga jadnog duha na Lovrjencu. Čuti ili ne čuti, pitanje je sada...
Osjećam kako se sve više pretvaram u poznato lice s razglednice. Festivalske zastavice, konferencije za novinare, Ionesco, Jan Kott, whisky, zveckanje čaša, grandiozni prijem na koji glumci nepozvani dolaze kao u sedmoj slici u Hamletu. (Ne zaboravite, oni najavljuju tragediju). Dolaze kao ‘face od ljudskog roda‘. ‘Stigli su glumci i traže ključe od gradskijeh vrata‘. Koji glumci? Koji grad? Koja vrata? Festivali. Festivali. Festivali...
Sve je u redu u ovom neredu. I nitko zato nije naročito kriv. Kriv je netko treći, veći. Al‘ i o njemu ćemo jednom više reći! Dubrovnik i dalje plovi! Riječ SLOBODA se ovdje najčešće izgovara. Dubrovnik je crvena zastava...
Ali!
Ja sam još uvijek na najgornjoj terasi Lovrjenca. Vjetar mi vraća riječi u utrobu. A htio bih toliko toga reći...”.
Dalibor Foretić te je godine napisao kako su Igre, s novim Hamletom na Lovrjencu, dobile „solidnu festivalsku predstavu, koja u suštini ne donosi ništa bitno novoga u tumačenju te tragedije”.
„Redatelj Dino Radojević se zadovoljio da pročita sve što je iole važeće u suvremenoj hamletološkoj misli i da to na kultiviran način, ne libeći se eklekticizma, priopći gledaocu. I zbog toga, kao i svaka predstava iza koje ne stoji čvrsta dramaturška ideja, i ova se gledaocu nameće prije svega čistim, efektnim vješto spojenim režijskim rješenjima. Nesumnjivo da će ona tim svojim vanjskim sjajem, kome su u mnogome pridonijeli i ukusna inscenacija Drage Turine, lijepi kostimi Jagode Buić, evokativna glazba Bogdana Gagića i solidan koreografski posao Ivanke Šerbedžije, uspjeti primamiti gledaoce na Lovjrenac.
Osnovna vrijednost ovog Hamleta je kreacija Rade Šerbedžije u naslovnoj ulozi. S njime je Lovrjenac dobio novog velikog Hamleta”, napisao je Foretić i dodao: „Čuveni Hamletovi monolozi su u njegovoj interpretaciji dovedeni do briljantnosti, oni se (u inače izvanrednom Gerićevu prijevodu) prate s napregnutom pažnjom. I ne samo to: unatoč najavi da se htjelo sagledati tragediju danskog kraljevića u njenoj cjelokupnosti, kao tragediju svih njenih sudionika, Šerbedžija je spiritus movens ove predstave. Kao da je on snagom svoje glume uspio magično opčiniti svoje partnere i natjerati ih da izađu iz svoje kože. Tako je njegova scena s mladom Ofelijom, 16-godišnjom Sonjom Knežević, nabijena emotivnošću, scena u ložnici s majkom (Sanda Langerholz) dramatičnošću što se stvara iz njegove gotovo djetinje iskrenosti i vulkana osjećaja što izbijaju iz žene koja se koprca u mreži proturječnosti, scena s Osricom (Boris Pavlenić) koji se u ovoj tragediji pojavljuje u novoj svjetlosti, glavnog apsandžije u kazamatu što se zove Danska, finom ironičnošću”.
Na kraju teksta o predstavi koju je gledao na tvrđavi Lovrjenac, 18. kolovoza 1974., Foretić je zapisao: „Sve u svemu, režijski dobro riješen veliki spektakl koji će sasvim sigurno dostojno uspjeti naslijediti današnje predstave Hamleta na Lovrjencu. Za jedan ljetni festival sigurno je dobro da ima ovakvu predstavu. Ali za Dubrovačke ljetne igre, koje su nas navikle osupnjivati originalnošću i novošću svojih predstava na otvorenom, koje su već 25 godina laboratorij u kojem se kuje ovo scensko iskustvo, to ipak nije dovoljno”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....