Slikarica Mihaela Rašica dobitnica je godišnje nagrade HDLU-a: ‘Dubrovnik je vizualno stvarno neobično lijep grad!‘

Dubrovačka slikarica Mihaela Rašica dobitnica je godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za postignuća u 2025. u kategoriji mlade umjetnice. Njezina izložba Nebo iznad Dubrovnika otvorena je 4. rujna u Galeriji Dulčić Masle Pulitika, a mogla se pogledati do kraja studenog 2025. Kustosica izložbe bila je Jelena Tamindžija Donnart, a svečana dodjela godišnjih nagrada HDLU-a održana je 16. siječnja u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. O samoj nagradi, izložbi, svojem stvaralaštvu, pogledima na Grad i izazovima za mlade umjetnike, Rašica je otkrila u razgovoru za Dubrovački.

Dobitnica ste godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za postignuća u 2025. godini u kategoriji mlade umjetnice, što Vam ona predstavlja?

Pa prije svega me jako razveselila jer je nisam očekivala. Sad kad gledam unatrag, 2025. mi je bila neka prekretnica... Prva godina u kojoj nisam više studentica, u kojoj sam odradila stručnu praksu u Portugalu... ali ponajviše obilježena radom na izložbi Nebo iznad Dubrovnika i njezinim otvorenjem u rujnu. To mi je dosad najvažnija i najveća samostalna izložba te prva koju radim u suradnji s muzejskom institucijom, što sve podiže na jednu profesionalniju i višu razinu. Jako sam na tome zahvalna Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, kustosici Jeleni Tamindžiji Donnart i cijelom timu Galerije koji svoj posao obavlja predano, stručno i s interesom. Mislim da je upravo ta izložba jedan od razloga zbog kojih sam možda bila kandidat za ovu nagradu.

Mnogi kažu da su im nagrade poticaj za rad, što Vas potiče, kojoj “grupi” umjetnika Vi pripadate, onoj koja vjeruje u inspiraciju ili ona koja više vjeruje u rad? Ili je ipak najvažnija ideja?

Mislim da je čak najbitnija inspiracija jer ako si stvarno inspiriran/inspirirana, sati rada se više ni ne broje i prolaze neprimjetno. Naravno, kad nema inspiracije i dalje trebam, a i želim, dolaziti u atelje i raditi.

S nagradom ili bez, Vama je izložba "Nebo iznad Dubrovnika" svakako posebna jer je to Vaša prva izložba u rodnom gradu. Kakve ste reakcije dobili i što Vam kao umjetnici znači izlagati pred "svojom", "domaćom" publikom?

Dobila sam dosta pozitivnih reakcija od sugrađana, što mi je iznimno drago jer je izložba na neki način i računala na reakciju Dubrovčana. Htjela sam, između ostalog, pokušati "pogoditi" taj neki vizualno-asocijativni osjećaj koji vezujem grad, a koji bi možda čak mogao biti i kolektivan. Pobuditi u njima taj neki Dubrovnik kojeg se možda i sami sjećaju iz djetinjstva ili kojeg više ne primjećuju, u moru razglednica i kičastih slika Dubrovnika kao luksuzne igraonice. Lijepo je i što je Galerija Dulčić Masle Pulitika na Stradunu, na jako posjećenoj i prometnoj lokaciji, tako da smo dobili i jako puno reakcija od stranih turista koji su ispunili knjigu dojmova stranicama i stranicama svojih utisaka i mišljenja na raznim jezicima. To nisam očekivala i bilo mi je jako drago što su za vrijeme svog posjeta dobili i ovakvu jednu viziju Dubrovnika.

"Prošetali" ste djelima posjetitelje pogledom svojih očiju kroz djetinjstvo, ima li sjećanje iz Dubrovnika koje Vam je posebno drago i kako je na neki način ogoliti se, doslovno izložiti se odnosno izložiti neka tako divna, intimna sjećanja pred publikom, je li bilo dvoumljenja oko toga?

Ne, radi se tu zapravo o konkretnim sjećanjima, više o jednom vizualnom identitetu Dubrovnika koji je za mene, eto, najjači kad ga prizivam iz djetinjih uspomena. Kad pomislim na Dubrovnik, pomislim na plodove naranče među hladno zelenim listovima, pomislim na žute autobuse, tamnozelene klupe i škure, agave, šipke, preplanula tijela i lica i šarenu ljetnu odjeću na strancima, baklje na Ljetnim igrama, sol, kamen, svježe plavo nebo i smeđecrvene krovove... Sve to zajedno čini jedan vizualni sklop kojim sam kod promatrača htjela izazvati neobičan osjećaj prepoznavanja i prisjećanja. Osim tih općih i tipično mediteranskih motiva (kupači, treseta, palme, stol u Cele), neki od motiva na slikama jesu osobni, najviše Karneval i Sjećanje na crvenu, slike na kojima se pojavljuju figure mene i članova moje obitelji... Ali ta slika karnevala, odnosno maškara u gradu, može nekog podsjetiti na njegova/njena sjećanja na maškare u gradu. Sjećanje na crvenu je vjerojatno najintimnija od svih izloženih slika, prva je nastala i na neki način ‘’nosi’’ cijelu izložbu. Recimo da sve ostale slike prikazuju sjećanja, a ova prikazuje način na koji se sjećam.

Kako gledate na Grad iz zagrebačke perspektive, koliko se taj pogled promijenio u odnosu na vrijeme kad ste živjeli ovdje?

Pa promijenio se više otkad sam bila dijete do nekakve adolescencije. Ja sam dosta mlada pa možda nije na meni da govorim o nekoj promjeni, ali se nekako osjeti. Čini mi se da je bio autentičniji, topliji... više živi grad, a manje destinacija. Ali to je nažalost sudbina i mnogih drugih gradova na obali, ne samo Dubrovnika. Masovni turizam im briše karakter. Mislim da dio nostalgije koju osjećam za tim starijim gradom dolazi i preko sadržaja koje sam čitala i gledala o tom dobu, među kojima je svakako i serijal Storije o neponovljivima Vedrana Benića... Ako netko tko nije iz Dubrovnika želi shvatiti što znači da je neki grad bio grad u punom smislu te riječi, a ne samo turističko odredište, onda može pogledati taj serijal.

Što Vas je nagnalo da se okrenete slikarstvu, je li postojao neki presudni trenutak, susret ili osoba? Za akademiju Vas je pripremao Josip Pino Trostmann... Ima li slikara koji su Vam uzori i ključni su u Vašem razvoju?

Oduvijek sam zapravo bila okrenuta slikanju, ali prije odlaska kod Pina Trostmanna nisam ništa znala o tome. Tamo sam učila i crtati i slikati, ali zapravo najveća vrijednost je bila što sam tamo naučila gledati slike. Znali smo provoditi cijela popodneva listajući monografije i komentirajući svaku sliku zasebno. Mislim da ću zauvijek biti zahvalna što sam u svom gradu i tako mlada našla takvo malo utočište prepuno znanja o slikarstvu.

Nepisani imperativ umjetnicima je imati svoj stil, opterećuje li Vas misao o pronalasku svog stila, svog izričaja ili puštate da vrijeme i iskustvo učine svoje?

Mislim da će nekog tko brine oko toga ima li stil, jedino onda njegov ‘’stil’’ zaobići. Kad slikam, zadubljena sam u motiv koji radim, pokušavam ga savladati, u misli mi se vjerojatno uvlače svi načini i stilovi koje sam vidjela, svi savjeti koje sam ikad čula... I sve je to legitimno koristiti, samo je bitno da koristiš to na putu do svoje slike, svoje inicijalne vizije kako ona treba izgledati i disati. I samo je bitno uvijek tu viziju držati pred očima i raditi, raditi, raditi. Ako svaki dan satima povlačiš poteze kistom, nekako je nemoguće da se s vremenom rukopis ne pojavi sam od sebe. A na koga ili što će to podsjećati ili nalikovati u međuvremenu, to mi nije toliko bitno.

Kako izgleda Vaš proces stvaranja? Je li to u jednom “dahu”, vraćate li se djelu, dodajete li, brišete li, koji dio dana Vam u najviše odgovara, kad ste zadovoljni naslikanim ili se uvijek može nešto dodati, maknuti?

Radim u svim dijelovima dana, ali volim se pojaviti u ateljeu rano ujutro. Za predložak imam ili fotografiju ili skicu u akvarelu, ali neću ih precrtavati... One tu služe tek kao referenca, poticaj, asocijacija. Zatim krećem, iz širokih ploha i iz mrlja, uvijek s lazurnim i zemljanim bojama u podlozi. Slika se polako puni tim mrljama dok postupno ne dođem do zgušnjavanja i otvaranja boje. U principu, ako se čini kao da se još uvijek nešto može dodati ili maknuti, slika mi nije gotova. Tek kad djeluje kao da se ništa više ne može oduzeti niti dodati, kad više ništa “ne smeta” da je samo gledate u cjelini, tek tad je gotova.

Utjecali su na Vas Dulčić, Masle i Pulitika... Osjećate li kao slikarica iz Dubrovnika na neki način "obvezu" njegovati nasljeđe dubrovačke kolorističke škole?

Pa osjećam se istovremeno i kao zagrebačka i kao dubrovačka slikarica. U Zagrebu živim i sudjelujem u likovnoj sceni, ali nosim sa sobom i njegujem i to dubrovačko nasljeđe. Ne osjećam obvezu, ali mislim da je taj senzibilitet jednostavno upisan u način na koji radim. Takvo slikarstvo volim i u njemu nalazim nepresušan izvor učenja.

Većina mladih, pa i starijih umjetnika obično se muči s pronalaskom radnog prostora, ali Vi ste tome doskočili na vrlo praktičan način, dijelite atelje u Zagrebu s još tri kolegice, kako je do toga došlo?

U Zagrebu je trenutno stanje s nekretninama takvo kakvo je i dosta je teško riješiti pitanje ateljea sâm. Zato smo se tri kolegice i ja odlučile spojiti i naći nešto veće što ćemo moći plaćati zajedno. Trebalo je onda naći ili prostor koji je roh bau, prazni poslovni prostor ili u našem slučaju, stambeni; ali s vlasnicima kojima je u redu ideja da će im se u stanu slikati, našima je u redu!

Koliko dolazite u Dubrovnik, nedostaje li Vam, vidite li se u nekoj skoroj budućnosti kao slikarica u svom gradu?

U Dubrovnik dolazim za božićne praznike i na cijelo ljeto... tako da mislim da ga svake godine ipak uspijem malo doživjeti. I svaki put me oduševi svojom ljepotom i koliko god puta da sam prošla nekom šetnicom i fotografirala, opet će mi biti zanimljiva... Dubrovnik je vizualno stvarno neobično lijep grad, i moj je. Iako ga jako volim, zasad, a ni u skoroj budućnosti se ne vidim kako živim dolje... Zagreb je dinamičniji i mlađi i to mi trenutno odgovara.

Na čemu trenutačno radite i što planirate, ovo je bila prva ali sigurno ne i posljednja izložba u rodnom gradu, zar ne?

Trenutačno pripremam ponavljanje izložbe Nebo iznad Dubrovnika u Zagrebu, ovaj put u suradnji s galerijom Kolekcionart, koja će se predstaviti u ožujku ove godine. A nakon toga planiram nešto potpuno novo i drukčije. Imam osjećaj kao da je ovaj ciklus dubrovačkih motiva i tog nekog felinijevskog Mediterana nešto što sam dugo nosila u sebi i dugo pokušavala dati u slikarskom mediju. Sada kada sam to napravila, osjećam se kao da mogu duboko udahnuti i započeti nešto novo. Nadam se da nije posljednja, naravno.