Lektori, ne čupajte kosu! Znam da treba pisati “što su Ljetne igre”, ali meni su Igre poput nekoga živog bića, prijatelja ili prijateljice koje svako ljeto uvijek i iznova s radošću dočekujem. Slično kao i mnogi drugi. Baš svaki umjetnik s kojim sam kao novinar kroz dugi niz godina razgovarao, sjećao se svog prvog nastupa na Igrama, pa bilo to u pjevačkom zboru poput Ruže Pospiš Baldani ili Uroša Lajovica. Uostalom, ne baš toliko davno po Igrama se računao vrhunac turističke sezone. Dubrovačka noć nakon otvaranja značila je ulazak u punu sezonu, a prvi džemperi koji su se nosili na Lovrjenac potkraj kolovoza, usred začuđenih stranaca u kratkim rukavima koji bi tek s udarima hladnjikave bure shvatili razlog za to, značili su početak kraja. Danas, u razdoblju do početka Igara, Dubrovnik je već duboko u turističkom pogonu. Ni klima nije baš kao nekad, a žuđene “svesezonske Igre” dobrog starog gospara Cvijeta Joba preselile su se u političku sferu, pa i kad su Igre u pitanju.
U nekim prošlim vremenima, kad su umjetnici (i) stvarno imali ključe od Grada, redatelj predstave odlučio bi se za prostor, a svi drugi su se prilagođavali. Čak je i tadašnji mladac Davor Mojaš 1983. godine u četvrtom nastupu na Igrama, za “Lerovu” predstavu tri dana bio zatvorio Široku ulicu. Reći ćete, lako je onda bilo jer su betule i poslovni prostori pretežno bili društveni. Ali, bez takvoga odnosa prema Igrama ne bi bilo ni Spaićeva “Dunda Maroja” na Gundulićevoj poljani (i drugih nakon njega), a ni fenomena Radićeve “Kafetarije” na istom prostoru. Nikome od gledatelja nije tada bilo ni na kraj pameti zapitati se: čekaj, ta Laurina taraca, vrata, prozori, pa to su nečiji stanovi, butige. Desetljećima kasnije, 2016. godine, Vinko Brešan svoju je “Kafetariju” smjestio ispred Sponze. Morao je odustati od ranije zamišljene izvedbe na dijelu Straduna, jer se nagodba sa zakupcima poslovnih prostora pokazala nemogućnom misijom. A ispred Dogane, eto, još nema stolica.
I nekad brojni stanovnici Grada, čini se, bili su dobrodušniji prema Igrama. Radeći svoj dio Eshilove “Orestija” (prvi je dio te trilogije Marin Carić postavio u kamenolomu na Dupcu) Ivica Kunčević se prošetao širokim prostorom tzv. Maloga Straduna, od Držićeve poljane do Sponze. U hodu je pročelja palača na zapadnoj strani za gledatelje pretvorio u siktave Erinije. Persijane su se otvarale i zatvarale, istodobno svijetlile i padale u mrak. U praksi, to je značilo da su glumice s malim reflektorima morale biti u baš svakoj sobi s prozorom. U jednom od stanova, tu je bila spavaća soba. Kako je utičnica za reflektor bila daleko od prozora, uz postelju domaćina, Slavica Knežević morala je zamoliti “gospođu i gospara koji bi obično ležali u krevetu da na njen znak uključe ili isključe reflektor”, zapisao je Kunčević u knjizi “Ambijentalnost na dubrovačku”. I to ne samo na predstavama, nego i na cjelonoćnim probama. Iskreno, može li se nešto slično danas zamisliti? Uopće, koliko u dubrovačkim palačama još ima stvarnih stanara ili su tu sada apartmani?
Uspješne pregovore sa stanarima te 1988. godine postigli su Ivica & Ivica & Ivo (Kunčević, Prlender i Čučević). Uspjeli su jer su bili domaći, čeljad iz Grada. Unutarnji pogonski zamašnjak Igrama uvijek su bili domaći ljudi, odrasli uz Igre, svima poznati u Gradu, od betula do salona. Bez toga ne bi se festival održao evo već 76. godina. Nedavno, kada je bila obznanjena odluka o rezultatima sada poništenog natječaja za ravnatelja Igara, najčešće se po Dubrovniku moglo čuti: “Kako taj čovjek Kaporelo uopće izgleda?” Dubrovačke ljetne igre nisu i ne mogu biti (još) jedan ljetni festival koji treba odraditi. Bez ljubavi i upornosti Dubrovčana u unutarnjem pogonu festivala ne bi bilo ni Igara kakve znamo. Svjedoče o tome i likovi zainteresirane djece na probama i izvedbama koje je lucidno uvrstio Vinko Brešan u film o nastanku Dolenčićeva “Dunda Maroja” 1995. godine, kada su Igre preživjele i jedan rat. Gotovo da je genetika tu u pitanju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....