U brojnim napisima uz 100. obljetnicu djelovanja Dubrovačkog simfonijskog orkestra, od svih dirigenata relativno su se najmanje spominjali Krešimir Kovačević i Klaro Mizerit.
Kovačević se u Orkestru zadržao kratko od 1946. do 1950. godine, ali s važnom zadaćom. Nakon političke odluke da se Orkestar održi na životu, tadašnjem nastavniku srednje Muzičke škole u Dubrovniku Krešimiru Kovačeviću bilo je povjereno da Orkestar iznova posloži. Nova vlast tu zadaću nije htjela povjeriti predratnom stalnom dirigentu Dubrovačke filharmonije Josefu Vlachu Vrutickom, jer je on u razdoblju NDH djelovao kao voditelj orkestra Krugovalne postaje Dubrovnik, bez obzira na činjenicu što je tim radijskim orkestrom održan kontinuitet života filharmonije i zadržani mnogi predratni glazbenici. Za novu vlast godina osnivanja Gradskog orkestra Dubrovnik bila je 1946. Ujedno je to za Vrutickog bila godina povratka u češku domovinu nakon dva dubrovačka desetljeća, u kojima je, kažu kundurarije, ostavio i mnoga slomljena ženska srca. Godine 1949. “Slobodna Dalmacija” izvješćuje da “Gradski orkestar za vrijeme turističke sezone drži javne koncerte na otvorenom terenu”, što zvuči kao izvještaj s nogometne utakmice. Kasnije u životu Krešimir Kovačević se potpuno posvetio glazbenoj kritici i muzikologiji, a bio je i Glavni urednik Muzičke enciklopedije JLZ u Zagrebu (1971.-1977.).
Nakon Kovačevića, Gradski orkestar Dubrovnik 1951. preuzima slovenski dirigent Klaro Maria Mizerit i u narednih sedam godina gradi temelje za buduće djelovanje, što nije bilo niti malo lako. Danas je Orkestar sastavljen isključivo od akademskih glazbenika, a u Mizeritovo doba većinom su to su bili, istina veliki zaljubljenici u glazbu, ali stručnom spremom ipak glazbeni amateri ili bivši vojni muzičari. Bilo je tu neuvježbanih dionica, šala i zafrkancije, kašnjenja na probe, u čemu su, prema sjećanjima suvremenika, prednjačili doktor Juraj Šlaus i Tulko Katić jer su imali mnoštvo poznanika, pa bi se na putu prema dvorani u Kovačkoj ulici znali zaćakulati. S druge strane, tadašnji je Orkestar u početnim godinama kad se lomio rezultat hoće li Ljetne igre opstati ili neće, podnio najveći teret glazbenog dijela programa Igara. Tako je 1951. pod ravnanjem Klara Mizerita održao 6 koncerata, 1952. i ‘53. čak po 12 koncerata, uz još tri dodatna s drugim dirigentima! No, važna je njegova uloga bila i u dramskom programu Igara. U vremenima kada je nedostajalo čak i žarulja za reflektore, o nekakvoj mehaničkoj reprodukciji scenske glazbe nije se moglo ni sanjati.
Tako je za Fotezov “Hamlet” na Lovrjencu Klaro Mizerit skladao scensku glazbu, koju je orkestar izvodio uživo. “Scensku muziku Klara M. Mizerita izvodi Gradski orkestar pod upravom autora”, piše u programu “Hamleta” 1953. Jednako je bilo i u Fotezovoj predstavi “Tirene – Novele od Stanca.” Iz Dubrovnika je Mizerit 1958. otišao u Koblenz, u Rhenish Philharmonic Orchestra gdje je djelovao deset godina. Nakon toga od 1970-ih zalužio je mjesto u kanadskim enciklopedijama, jer je ostavio dubokoga traga u toj dalekoj zemlji, među ostalim utemeljenjem Atlantic Symphony Orchestra u istoimenoj regiji na istočnoj obali Kanade s kojim je održao više od 700 koncerata propagirajući kanadske autore. S Atlantskim orkestrom kao gostujući dirigent povremeno je nastupao sve do umirovljenja 1989. Istodobno je gostovao i u Dubrovniku, zadnji put u svibnju 1990. kada mu je u sklopu Dubrovačkoga glazbenog proljeća “Festival Dubrovnik” upriličio koncert uz 50 godina umjetničkoga rada i 75 godina života. Tom je prigodom izvedena i njegova orkestralna suita “Lovrjenac” skladana za davnu predstavu “Hamleta”.
A ako se pitate kako su se na početku Igara, uz glazbu, izvodili neki nužni zvukovi, recimo kokotov pjev u početnoj sceni “Hamleta”, odgovor je također - uživo! Pasionirani pratitelj Igara Đuro Market posvjedočio mi je da je na plakatu “Hamleta” sredinom 1950-ih na dnu duge glumačke liste pisalo i ovo: “KOKOT - Pero Uljarević”. Taj legendarni dubrovački zborski, klapski i kolendarski bas, u izvedbama “Hamleta” uživo bi spremno kukurijekao u početnoj sceni kad Horacije i stražari prvi put ugledaju prikazu Hamletovog oca. A kad se kokot zorom javi, svaka sablast nestaje!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....