Vedran Benić o tome kako je u Župi harala ‘župska bolest‘ i odnijela 21 život te kako je liječnik propustom izazvao ‘razvrat‘ odnosno epidemiju na Šipanu!

Na trećem predavanju drugog ciklusa ‘Sentimentalnih putovanja‘ Vedran Benić je kroz predavanje Župska bolest i "razvrat" na Šipanu govorio o zgodama i nezgodama pionira dubrovačke medicine. Pozdravila je okupljene u ime Dubrovačkih knjižnica Matija Tija Nenadić.

- Već više puta spomenuti car Franjo I. krenuo je u Dubrovnik 1818. s brojnom svitom u tromjesečni obilazak svojih južnih pokrajina koje je dobio nakon mirovnih sporazuma, a htio je utvrditi stanje vojne infrastrukture, posebno na području Napoléonove ‘Ilirske provincije‘ koja je nakon Bečkog kongresa bila priključena austrijskoj upravi. Prema navodima povjesničara i onom što je pisao u dnevniku, htio je vidjeti može li u nekim zgodnim okolnostima ‘čupnuti‘ dio unutrašnjosti u nekom vojnom pohodu protiv Osmanskog Carstva... Cara je nerviralo i to što je morao pitati da brodom prođe ispred Kleka jer je taj dio pripadao Otomanskom Carstvu, dakle, ministar vanjskih poslova, Metternich, morao je tražiti dozvolu Velike Porte, uvodno je rekao Benić.

Vedran Benić o došljacima u Gradu kroz povijest: Prije više od 100 godina u Dubrovnik je stiglo 1.000 vojnika iz Somalije, a bogatiji Rusi naseljavali su Gruž!

Brodom iz Slanog car je doplovio u Gruž 24. svibnja 1818. i zadržao se u Dubrovniku do 3. lipnja iste godine. Više-manje se kopnenim putem vratio, uglavnom lagano jašući.

- Osim što je pisao dnevnik, car je crtkao, mogu se u njegovim crtežima prepoznati neke utvrde s dubrovačkog područja... Nije bio neki crtač, a dnevnik je pisao sebi kao podsjetnik i zbog toga je u bilješkama nešto manje, a nešto više opisao. Obišao je vojnu bolnicu na Jezuitima te civilnu bolnicu Domus Christi gdje je zatekao 30 bolesnika. Naveo je kako postoji soba za zatvorenike te da su "na drugom katu sobe za žene zaražene spolnim bolestima". Nadalje, dodao je kako su "sobe sasvim prozračne, postelje su danas izgledale čiste, ali navodno da to nije uvijek slučaj, jer manjka nužna oprema."

Znao je car da su neke stvari pripremljene samo zbog njegovog obilaska pa je kasnije, provjeravajući situaciju, napisao da "u bolnici svaki krevet ima samo dvije plahte koje čuvaju za teške bolesnike" te da "bolničara nema pa ne samo bolesnici, nego i oni spolnih bolesti hodaju slobodno po gradu." Dodao je i da po Župi hara neka vrsta bolesti Škrljeva nazvana mal di Breno te da "za liječenje te bolesti još ništa nije poduzeto." Napisao je car i mišljenje o Dubrovčanima: "ćudorednost stanovnika u dubrovačkom okružju nije baš najbolja, kako kažu, naročito u Dubrovniku, zbog toga ima puno bolesnih. Ali su vrlo religiozni."

- Dao je time kratku, odličnu definiciju mentaliteta u Dubrovniku uopće, komentirao je predavač.

Pretpostavljalo se da je bolest o kojoj je car pisao bila tuberkuloza, sušica, ali to je, zapravo, bio sifilis. Na to upućuje carevo spominjanje Škrljeva jer se u to doba sifilis često nazivao morbus Scherlievo ili škrljevo odnosno škrljevska bolest po istoimenom mjestu iznad Bakarskog zaljeva u kojem je u 18. stoljeću bila zabilježena golema epidemija sifilisa.

- U svjetsku je medicinsku literaturu taj naziv uveo Giovanni Battista Cambieri, rodom iz Lombardije, koji je neko vrijeme liječničku praksu obavljao u Škrljevu, potom je bio protomedik, glavni liječnik Rijeke i Hrvatskog primorja. Godine 2005. postavljena je spomen-ploča posvećena njegovom doprinosu liječenju škrljevske bolesti, možda je to jedina spomen-ploča u Hrvatskoj posvećena spolnoj bolesti! - dodao je predavač.

Na isti je način nastao termin župska bolest (morbus brensis ili mal di Breno). U Župi dubrovačkoj vladala je epidemija sifilisa, a to se zna zahvaljujući mladom dubrovačkom liječniku Nikoli Niku Selaku koji se, zaintrigiran imenom, raspitivao o tome i razgledao medicinsku dokumentaciju. Kako je bolest uvezena s područja Hercegovine, nazivala se i turskom bolešću, a širenju epidemije pogodovali su i vojni sukobi jer su tim područjem prolazili francuski, engleski, austrijski, ruski, crnogorski vojnici...

Sifilis se inače u Europi prvi put pojavio krajem 15. stoljeća, donesen je iz Amerike nakon Kolumbova povratka. Epidemija se proširila među francuskim vojnicima tijekom opsade Napulja pa je dobila ime francuska bolest, a Francuzi su je lukavo zvali napuljska bolest! Na dubrovačkom području se oboljenje ipak povezivalo s Francuskom... Povjesničar Ivo Perić napisao je da je u pučkom govoru biti ovrancan, vrancav (od Vrancija, Francija - Francuska) značilo biti zaražen spolnom bolešću.

Vedran Benić o vremenima kad su Pile i Ploče bili predgrađe, Gruž selo s lukom, Lapad ‘daleki‘ zeleni poluotok, a none Margarita ‘žena zmaj‘ koja je talijanskom vojniku otela pušku!

- Bitno je o župskoj bolesti naglasiti da je to bio endemski nevenerični sifilis koji se, prema Medicinskom leksikonu zagrebačkog Leksikografskog zavoda "ne prenosi spolnim putem, već zaraženim predmetima i u izravnom kontaktu s bolesnikom." Objašnjeno je i da se po simptomima ne razlikuje od veneričnog sifilisa te da se posebno širi i razvija "u vrlo lošim higijenskim i niskim socijalno-ekonomskim uvjetima." Careva spoznaja da se za liječenje župske bolesti još ništa nije poduzelo, pokrenula je stvari. 1816. je krenula akcija u Škrljevu, a krajem 1818. donesena je odluka da se iste mjere donesu u dubrovačkoj okolici kako bi se započela borba protiv lues brenensis. Prva briga je bila organizirati bolnice udaljene od grada. Ukupno su bila predviđena 302 kreveta: za prvu bolnicu, bolnicu Svetog Križa u Gružu 160, a za bolnicu u Svetom Jakovu 142 kreveta. Imenovani su i liječnici, ranarnici, sve ostalo što je bilo potrebno za bolnice. Istodobno se krenulo na teren, 1820. počeli su pregledi stanovništva od sela do sela Župe dubrovačke kako bi se izolirali oboljeli, a ustanovljeno je da će na koncu biti dovoljna samo bolnica u Gružu koja je jenjavanjem bolesti zatvorena. Epidemija župske bolesti proglašena je završenom početkom svibnja 1823.

- U tri godine i 11 mjeseci, od lipnja 1819. do svibnja 1823., koliko je trajala aktivna borba protiv epidemije sifilisa u Župi, u privremenoj bolnici Svetog Križa liječilo se 268 zaraženih, više ženskih nego muških osoba... Liječili su se tu i oboljeli od gube, ta je epidemija u to doba bila na Mljetu. Na koncu, umrlo je 10 muških i 11 ženskih osoba, što je, laički gledano, ‘dobro‘ jer su jedini poznati način liječenja sifilisa bili parenje i kađenje živom te mazanje! - napomenuo je Benić.

Niti dva desetljeća kasnije, dogodila se iznenadna pojava sifilisa na otoku Šipanu. Odatle i "razvrat" u naslovu predavanja. Kako se endemski sifilis po kliničkoj slici ne razlikuje od klasičnog, svi na otoku mislili su da je klasični sifilis. Na Šipanu je zaraznu bolest, nehotice i u dobroj namjeri, donio Niccolò Nikola Pinelli, liječnik rođen u Veneciji koji potječe iz ugledne zadarske liječničke obitelji. Njegov 30 godina stariji dundo Orazio Horacije Pinelli, 1801. organizirao je cijepljenje protiv velikih boginja na dalmatinskom području. Nikola Pinelli se ugledao na dunda te je za vrijeme službovanja u Dubrovniku, a u želji da cijepljenjem spriječi velike boginje, 1840. prouzročio epidemiju sifilisa!

Objašnjenje iznenadne zaraze ležao je u načinu kako se provodilo cijepljenje protiv crnih kozica, crnih ili velikih boginja. Naime, postupak takozvane variolacije je izgledao tako da bi se gnoj crnih kozica prenosio zdravom djetetu na mišić nadlaktice kako bi se izazvalo lako oboljenje na neopasnom mjestu i tako stekao imunitet protiv teškog oboljenja. Takav gnoj s imuniziranim virusom prenosio bi se izravno s ruke na ruku, drugim osobama. Postupak nije bio bezazlen, ali je bio manje opasan od postotka smrtnosti same bolesti velikih boginja!

- Sigurni postupak vakcinacije protiv velikih boginja inicirao je engleski liječnik Edward Jenner 1796. cjepivom dobivenim od krava zaraženih crnim kravljim kozicama. Odatle i naziv vakcinacija - vacca je latinska i talijanska riječ za kravu, dodao je predavač.

Taj postupak je koristio dubrovački liječnik i književnik Luko Stulli već 1804., a doktor Pinelli 35 godina kasnije nije koristio sigurniji postupak, nego je koristio variolaciju. Uzeo je nesretno dijete iz dubrovačkog nahodišta i zarazio ga na mišici ruke. Kad su se dječaku kozice na nadlaktici primirile, odveo ga je sa sobom na Šipan te je s tim gnojem cijepljeno pedesetero djece. Međutim, Pinelli je propustio primijetiti da je nesretni dječak bio zaražen sifilisom, tako da je djecu cijepio protiv variola, a zarazio jakim sifilisom! Tad je nastupio "razvrat", ostalo je zapisano u Liečničkom viestniku da se "od djece okužiše majke, a da majke okužiše muževe", da je "zavladao strašan nemir, jer ljudi stadoše žene tjerat i predbacivat da su se one puteno družile s kakvim okuženim čovjekom, te da su njih i djecu okužile."

Nastupila je tako fama o šipanskom razvratu! O svemu ovome ništa se ne bi znalo da Niko Selak, koji je o tekstu župskoj bolesti, u časopisu namijenjenom prvenstveno liječničkim krugovima, nije opisao i propust liječnika Pinellija. Ogradio se da je dječak sigurno prividno bio zdrav, da doktor nije mogao primijetiti bolest jer se nije znalo odakle su se inficirali oboljeli, je li prijenosnik bio u krvi ili u unutarnjem ili na površinskom sloju kože... Pinellijev autoritet bio je toliki da Selakov rad nitko nije htio objaviti!

Jedan drugi doktor, Lauro Viani iz Milana također je napisao tekst o tome, ali nisu mu u Italiji to htjeli objaviti! Krajem travnja 1858. ugledni tršćanski primarijus Francesco Saverio da Camino zanimao se za slučaj, pripremao je knjigu Scritti editi e inediti medici e chirurgici, htio je time upozoriti, pisao je Pinelliju i drugim liječnicima, ali nitko mu nije odgovorio. Uvrstio je u knjigu tek kraći zapis o zaraženom djetetu kao okidaču epidemije na Šipanu ocijenivši to važnim podatkom za ubuduće. Na kraju je Selakov tekst o župskoj bolesti, doktoru Pinelliju i uzrocima zaraze na Šipanu ipak tiskan u drugom i trećem broju Liečničkog viestnika 1893. jer je Pinelli u međuvremenu umro tako da više nije postojala bojazan od njegovog autoriteta. Naime, preminuo je 1872. u Zadru od raka želudca. Iza njega, odlaskom iz Dubrovnika u Zadar, ostalo je dosta zasluga a što je pojačalo njegov ugled i njegov autoritet, bio je član mnogih civilnih i vojnih liječničkih udruga, a zaslužan je i za suzbijanje kolere i tifusa na Pagu 1855. kad se i sâm zarazio te jedva preživio. Car Franjo Josip I. odlikovao ga je potom ordenom Carskog križa čime je zapečatio raspravu o bilo kakvim mogućim doktorovim greškama. Cijenjen, poznat i priznat, Pinelli je umirovljen 1870.

- Meni je najviše žao što Niko Selak nije dočekao objavljivanje svoje studije o župskoj bolesti i sifilisu na Šipanu. Postao je ugledni oftalmolog. Nakon studija u Grazu bio je općinski liječnik u Jastrebarskom, ravnatelj bolnice u Koprivnici, a objavio je prvi hrvatski priručnik sudske medicine. Rado je dolazio u rodni Dubrovnik. Sredinom rujna 1891. tako je obišao rodbinu i prijatelje, a liječio je tijekom svog boravka očinje bolesti. Dobio je tijekom boravka u Gradu brzojav iz Blata na Korčuli kojem se "usprkos zlu vremenu i rđavom putu" odazvao 25. rujna 1891. Uspješno je izliječio bolesnika, ali se zarazio tifusom. Vratio se u Zagreb, bolest se zakomplicirala te je dobio meningitis. Preminuo je u listopadu 1891. a da nije doživio ni 30. godinu života! Koloplet tužnih i nesretnih sudbina dogodio se oko župske bolesti! Tko je bio dječak sa Šipana, teško je otkriti. Bio je nesretni dječak, neželjeno i nezakonito dijete, naslijedio je sifilis, a previdom doktora Pinellija od njega je krenula epidemija na Šipanu, dakle, bio je višestruko zle sudbine! Selak je zapisao kako je dijete kratko vrijeme po povratku sa Šipana umrlo, otkrio je Benić.

Vincenzo Dandolo bio je Napoléonov civilni upravitelj Dalmacije od 1806. do 1810. u vremenima kad je Dubrovačka Republika potpala pod francusku vlast i objavio je u službenom dvojezičnom listu Kraljskom (Kraglskom) Dalmatinu u siječnju 1807. "upravnik" o obaveznom cijepljenju protiv velikih boginja, ali izričito je naveo da se koristi cjepivo od kravjega navartka. I Selak se zalagao da se odustane o metode "ciepljenja sa ruke na ruke"!

Cijepljenje je bilo obavezno početkom 20. stoljeća, a u dubrovačkim novinama se navode rasporedi cijepljenja 1908., 1916., 1917... Zahvaljujući cijepljenju, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je velike boginje 1997. proglasila u potpunosti iskorijenjenom diljem svijeta.

- Jedna dobra stvar za koju je zaslužan Pinelli je prva operacija uz upotrebu etera koja je obavljena za vrijeme njegovog boravka u Dubrovniku i njegovom inicijativom. U Dubrovniku se sve dugo pamti, današnja zgrada HEP odnosno Elektrojuga nalazi se na mjestu na kojem je 1901. postojala termoelektrana. Dakle, mjesto je fiksirano za struju više od 100 godina, a tako na Stradunu stoje dvije butige koje još od Dubrovačke Republike nisu mijenjale svoju namjenu, a to su dvije ljekarne. Njihov rad obilježili su dvojica Dubrovčana, jedna je spićarija Domus Christi s lijeve strane Straduna, spićarija od Šarića koju su vodila tri naraštaja obitelji. Već Mata Šarića je Dubrovačka Republika poslala u Napulj na nauke kako bi vodio ljekarnu za bolnicu Domus Christi i zato se, otad do danas, ova apoteka i zove Domus Christi. Najveću slavu je doživjela za vrijeme Rafa Šarića koji je ljekarnu preuzeo vrativši se iz Carigrada nakon smrti brata... Spićarija je postala društveno okupljalište gdje se ogovaralo, šalilo, rugalo... Govorilo se tako da "u gospara Šarića ima svega za svakoga. A ako baš hoćete, ima i lijekova!"

Što se nudilo u njoj donose primjeri oglasa u Crvenoj Hrvatskoj s početka 20. stoljeća kojima se reklamira mliječni sapun za bijelu kožu bez pjega i nježnu boju lica te Keiserove karamele za probavu, za apetit, protiv mučnine i glavobolje, za jačanje želudca... Ma, ‘sve‘ se liječilo jednom Keiserovom karamelom!

Druga apoteka bila je ona ispod Zvonika koju je vodio Antun Drobac. On je bio je sušta suprotnost od Šarića jer je bio ozbiljan, poduzetan i posvećen poslu. Otkrio je insekticidno djelovanje buhača, spriječio je epidemiju kolere u Dubrovniku, a svoju bogatu prirodoslovnu zbirku darovao je za osnivanje Domorodnog muzeja 1872.

Dvadeset godina poslije, 1892. list Dubrovnik se prisjetio uloge "nezaboravnog rodoljuba pokojnog Antuna Dropca". Spominje se i dubrovački prirodoslovac Baldo Kosić koji je s Dropcem ispočetka surađivao, a zahvaljujući kome se sakupljeni materijal raspoređuje po "najnovijem sistemu".

Drobac je bio važan jer je pripremio etersku mješavinu za prvu operaciju pod narkozom u Dubrovniku, niti pola godine nakon što je takvu operaciju izveo stomatolog William T. G. Morton u Bostonu 16. listopada 1846.

Mjesec dana prije operacije, Pinelliju se obratila 24-godišnja djevojka iz Orašca koja se žalila na bol u desnoj dojci. Bilo je riječ o raku, a odlučili su se za radikalnu mjeru - amputaciju dojke. Pinelli je ponudio da zahvat bude izveden uspavljivanjem uz pomoć etera. Bio je čak osmislio i izradio posebnu napravu za davanje etera koja se sastojala od balona ispunjenog spužvom, jedne cijevi i dva ventila, s idejom oponašanja plućnog disanja... Čak je isprobavao na sebi!

Izmučena bolovima, djevojka je pristala, a operacija je izvedena 14. travnja 1847. Glavni kirurg bio je Frano Lopižić koji je kiruršku izobrazbu stekao u Padovi, prvi asistent bio je liječnik Vlaho Šarić koji je bio omiljen u narodu, a bio je i osobni liječnik nadvojvode Maksimilijana I. kad bio ovaj dolazio na svoj kupljeni otok, na Lokrum. Štoviše, ponudio mu je da bude dvorski liječnik u Meksiku gdje je Maksimilijan I. postao car, ali Šariću se nije išlo iz grada tako da je tom odlukom spasio glavu. Jer, Maksimilijan I. je kasnije bio strijeljan u Meksiku, a vjerojatno bi stradao i Šarić kao carev dvorski liječnik! Drugi asistent na operaciji bio je liječnik, književnik i povjesničar Ivan August Kaznačić. Bio je ravnatelj bolnice Domus Christi sve do smrti 1883. Zanimljivo, zahvatu je mogao prisustvovati djevojčin brat tako da je operacija bila ‘otvorena‘.

Iako je bilo predviđeno da samo pripremi mješavinu za anesteziju, Pinelli se iznenadno ozbiljno razbolio od bolesti koja je bila teška do te mjere da je mogao umrijeti od nje pa je umjesto njega ‘uskočio‘ Drobac. Zahvaljujući Dropcu, postoji zapis o operaciji iz prve ruke, detaljno je na talijanskom opisao tijek operacije u listu Gazzetta di Zara od 3. svibnja 1847.

Zabilježio je da je sve uredno počelo, Pinellijeva anestetska naprava je dobro funkcionirala, bilo je prošlo osam minuta a pacijentica je još bila budna. Drobac je prekinuo inhalaciju jer je postojala mogućnost da pacijentica umre od previše udahnutog etera. No, svi su bili zbunjeni, a sjetili su se ubrzo medicinske literature i slučaja učenika francuskog kirurga Velpeaua koji je nakon određene količine inhaliranog etera sâm sebe rezao po ruci skalpelom da bi dokazao da eter ipak djeluje jer ništa nije osjećao!

Tako je medicinski tim u Dubrovniku djevojku prvo počeo bockati, bosti, a ona uopće nije osjećala bol iako je bila budna. Naime, sama se svukla, sama je legla na operacijski stol... Odlučili su liječnici obaviti zahvat, a pacijentica je po prirodi bila vedre naravi, smijala se cijelo vrijeme, odgovarala na upite, pričala i bila vesela... Nakon 18 minuta, amputacija je završila, a tek je laganu bol osjećala pri zadnjim pontima zašivanja rane. Zapisao je Drobac tjedan dana nakon, 20. travnja 1847., da je djevojka operaciju provela u najboljem raspoloženju i da se osjeća dobro, dakle, zahvat je bio uspješan. Dropcu je bilo najvažnije evidentirati gubitak osjećaja boli pri, zapravo, neuspješnom uspavljivanju pacijentice eterom.

- Što je kasnije bilo s djevojkom nije poznato, nadam se da je imala više sreće od dječaka sa Šipana... Iste godine je pod narkozom bio operiran Marko Macan iz Župe dubrovačke. Svi sudionici operacije bili su zagovornici izgradnje nove bolnice, ali nitko od njih nije dočekao taj dan. Na predjelu Šiškova, na Boninovu, svečano je 1888. otvorena nova bolnica. Kao sjećanje na staru bolnicu Domus Christi, bila je prenesena spomen-ploča o dobročiniteljima uređenja prve bolnice, a stajala je u unutrašnjoj strani odmah na ulazu, s lijeve strane, uzaskale... Nisi je mogao ne zamijetiti! - rekao je Benić pokazavši nekoliko fotografija interijera današnje ‘Stare bolnice‘.

Nisu svi odjeli uspjeli preseliti u novu bolnicu na Boninovu, dva su odjela ostala odvojena.

- Prvi je dubrovačko rodilište koje je izgrađeno 1934. ispod crkve svetog Andrije i bila je to lijepa zgrada s 25 prostorija visokih plafona. Nije bilo lifta, skale su bile ogromne i mnogi se sjećaju vratara koji je uvijek brontulao kad je morao dati ruke bolničarima uzaskale. Posjeti nisu bili dozvoljeni pa su mnogi očevi svoju novorođenu djecu prvi put vidjeli preko prozora! Ja sam sina Lukšu vidio tako što mi ga je pokazala poznanica koju sam poznavao iz Sneka! Rodilište je ostalo u funkciji sve do 1984. Potom su tu nekoliko godina bile kancelarije putničke agencije Atlas, a kako je bilo mnogo žena, bila je zafrkancija koje od njih rade u rađaonici a koje u brijačnici..., naveo je Benić pokazavši potom par fotografija današnjeg izgleda zgrade u kojoj su, po svemu sudeći, apartmani.

- Izgradnjom nove bolnice na Boninovu još jedan odjel ostao je izvan bolnice - odjel za psihijatriju. Privremeno je bio u Gradu u zgradi ispod Svete Marije. Nadali su se pacijenti da će biti poslani u Pokrajinsku bolnicu u Šibenik koja je izgrađena 1883., ali se to nije dogodilo. Znamo to zbog upornosti susjeda u Gradu koji su neprekidno pisali novinama, nije im bilo ugodno... Njihova pisma svjedoče o stravičnim uvjetima u kojima su živjeli bolesnici... Među njima je bila Mare Vjerena. Iako popularni oriđinalski lik, doživjela je da za života bude izopćena iz društva i sklonjena s ulice u tu jezivu kućinštinu kako se navodi u pismu susjedâ koje je objavila Crvena Hrvatska 1895. a u kojem se upozorava da to "nijesu stanovi za ljudske stvorove, nego za živine."

Susjedi su se tužili u novinama da u kući od ludijeh bolesnici žive u neopisivim uvjetima, bez kreveta, bilo je nešto slamice po podu, obilazio je bolesnike neki čuvar dva-tri puta dnevno, nešto bi im hrane bacio, a noću nikako nije dolazio pa su pacijenti cijelu noću zapomagali, zato su se susjedi bunili, zato su građani tražili da se umobolnima nađe pristojnije i urednije mjesto.

Vlast dugo ništa nije činila, a tek 1900. Općina je kupila zemljište na padini iznad Kantafiga na predjelu Nuncijate za izgradnju zgrade za umobolne a koja je dovršena 1904. Najprije su te godine primljeni bolesnici premješteni iz kuće za umobolne u Gradu. Većina bolesnika bila je iz Dubrovnika, primali su i ljude iz inozemstva, strane državljane, bilo je tako nekih iz Rusije... Zaklonište umobolnih na Nuncijati je zatvoreno 1949., a osam godina kasnije konačno je u bolnici na Boninovu formiran Neurološko-psihijatrijski odjel za duševno bolesne.

Kako bi predavanje zaključio na vedriji način, dodao je Benić jednu zanimljivu crticu. Općinske vlasti su u ustanovu smještali neke poznate dubrovačke likove kad bi ostarjeli, a među njima je bio Mato Mumija, kojeg su po stare dane sklonili u ustanovu na Nuncijati kako ne bi umro od gladi i zime. Imao je duge kose, bradu, nosio je rasparanu odjeću i obuću, djelovao kao nekakav divlji čovjek... Dok je imao snage, nije prosio, radio je fizičke poslove, čistio je gustijerne, čuvao stoku, ali je onemoćao. Kako piše u tisku, preminuo je Mato Mumija Barić u svibnju 1905. u 60 godini života.

Vedri dio priče jest to da je zadnje godine života proveo veselo i ugodno, život u umobolnici na Nuncijati ga je zabavljao. Imao je grijanje, spavanje, tuširanje i sve potrebno... Potvrđuje to anegdota da je zvao i popularnog dubrovačkog svećenika don Josipa Brillija da se pridruži tom zanimljivom društvu: "Boga ti, dođi i ti k nama, pa ćeš pucat od smijeha! Jedan se bije pestima u glavu, drugi kanta, a što ćeš s ludijem?"

- Prestao je Mato biti Mumija u tom čudnom umobolnom okruženju, zaključio je Benić te nasmijao okupljene.

Sljedeće, ujedno i posljednje predavanje druge serije predavanja "Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad s Vedranom Benićem", Igre u mom srcu - Storije pasioniranog gledatelja, ali i aktivnog sudionika održat će se 14. svibnja s početkom u 19 sati u Saloči od zrcala.