Vedran Benić o vremenima kad su Pile i Ploče bili predgrađe, Gruž selo s lukom, Lapad ‘daleki‘ zeleni poluotok, a none Margarita ‘žena zmaj‘ koja je talijanskom vojniku otela pušku!

Nakon što je Vedran Benić prije točno sedam dana govorio o došljacima u Gradu, drugo predavanje druge serije ‘Sentimentalnih putovanja‘ u Saloči od zrcala bilo je ‘rezervirano‘ za Pile, Ploče, selo Gruž i vinogradi Lapada - Grad, predgrađa i seoski prostori u Dubrovniku nekad. Početno je brojne zainteresirane pozdravila Matija Tija Nenadić koja je rekla kako se ciklus točno nalazi na sredini.

Vedran Benić o došljacima u Gradu kroz povijest: Prije više od 100 godina u Dubrovnik je stiglo 1.000 vojnika iz Somalije, a bogatiji Rusi naseljavali su Gruž!

- Govorimo o vremenu kad se pod pojmom Dubrovnik - grad isključivo podrazumijevao prostor unutar zidina, Ploče i Pile bili su predgrađe, administrativno je dugo postojalo "selo Gruž", a Lapad je bio neka daleka, nepregledna campagna, nisi znao gdje mu je početak, a gdje kraj jer je takav bio, bio je neizgrađen, kao što je danas izgrađen... U odnosu na gradske zidine, osim Pila i Ploča, postoji još jedno ‘predgrađe‘, predmorje rekao bih, široki morski prostor kojim je Dubrovnik stoljećima bio povezan s cijelim svijetom. Sredinom 19. i početkom 20. stoljeća ne bih se baš moglo reći da se Dubrovnik prema moru odnosno morskoj fasadi odnosio s dužnim poštovanjem. Na svoj način progovorio je o tome George Bernard Shaw koji je 1929. više dana boravio u Dubrovniku. Pred filmskom kamerom ispred hotela Imperial izgovorio je samo pohvale, općenito je govorio o Jadranu, a onda je na kraju sunarodnjacima proročanski poručio: "Dođite brzo, dok nas nisu upoznali: previše je dobro, a da bi to moglo potrajati!" Poslije je tijekom krstarenja 1931. još jedanput došao u Dubrovnik, obišao je ljude koje je upoznao prvi put, a ni u stranom ni u domaćem tisku nema njegove čuvene rečenice: "Oni koji traže raj na zemlji, trebaju doći i vidjeti Dubrovnik!" 

- Rečenica o Dubrovniku i raju je kao stvorena za turistički slogan te se počela pojavljivati tek 30-ak godina nakon njegovog boravka u Gradu, 1950-ih godina. Očito je nije izgovorio službeno, za novine, a pojavila se posredstvom dubrovačkog brijača Nika Kučara koji je bio umjetnički nastrojen. Dobio je mjesto u Hrvatskom biografskom rječniku i upravo je on 1950-ih u svojoj autobiografiji ustvrdio da je Shaw izgovorio tu čuvenu rečenicu, a otad do danas je ona postala neizostavna, rekao je Benić dodavši kako je "legenda postala činjenica" aludirajući na film Čovjek koji je ubio Liberty Valancea (The Man Who Shot Liberty Valance) redatelja Johna Forda iz 1962.

Legenda o raju živi do današnjih dana, ali u svom obilasku grada Shaw je u nekim stvarima bio vrlo iskren, Narodna svijest prenijela je tako njegove riječi: "Sve vam je lijepo, ali kanalizacija vam je ispod svake kritike!" Kanalizacija se u more izbacivala sa svih strana Grada. Na Pločama je bilo još gore i to zbog Komarde, komarda je kao riječ evidentirana već u rječniku zagrebačke Akademije znanosti i umjetnosti (uređivao ga je Dubrovčanin Pero Budmani pune 24 godine!) a prevedena znači klaonica. Podaci u Crvenoj Hrvatskoj iz 1906. i 1908. govore o velikom broju životinja koji je na Komardi skončalo svoj život. Tako se u jednoj vijesti na mjesečnoj bazi spominje "168 volova, 65 teladi, 910 brava i 28 svinja..." Desetljećima se u novinama pisalo o moru krvi i smradu ispod Porta s jedne strane, a sve više luksuznih hotela s druge strane... Tek 1953. je riješena klaonica (nakon 145 godina!), preselila je u Komolac i napravila je problem na tom području, a tek je sredinom 1980-ih godina riješen giblin u Pilama!

Crvena Hrvatska je 1911. navela kako se predgrađe Pila može nazvati jedinim plućima "kojima diše cijeli gradi i gragjanstvo". Danas je teško to reći, ali je ostalo podosta stabala na Pilama... Nestao je drvored murvi posađen nakon 1817., kad je počelo uređenje Brsalja kao gradskog šetališta. 1910., kad se pojavio tramvaj, još je bilo murvi, ali tijekom vremena drveće se smanjivalo, došla je ‘moda palmi‘... Građani su se bunili da palme na stvaraju hlad, a stabla su se potom sjekla, 1929. tisak je uz to evidentirao kako su posječena sva preostala stabla iz drvoreda.

- Murve su tad bile murve, sve ono što je opadalo s njih šporkavalo je pod, a danas se sade muške murve, znaju se i kidati grane da ne daju ploda, ali onda je bilo tako... Na kraju je pošao i cijeli drvored, osim jedne murve koja je ostala danas, naveo je Benić pokazavši sliku murve koja i danas ponosno stoji ispred Vrata od Pila.

Kopnena izoliranost je na neki način bila dio politike Dubrovačke Republike. Josip Bersa je zapisao da Republika nije "puno marila za putove", da je hodati iz mjesta u mjesto bilo vrlo nezgodno, "pa i u neposrednoj blizini Grada". Zanemarivanje izgradnje pristupnih putova bio je oprez Republike: kako veće vojne skupine ne bi mogle doći do Grada! Franćezi su probili put do Grada i uspostavili glavnu prometnicu Pile - Gruž, a onamo kud su prema Bersinim riječima "samo mogli kozlići prolaziti", prokrčen je novi put o čemu je trebala svjedočiti spomen-ploča zahvalnosti Napoléonu i maršalu Marmontu kod današnjeg kina Slavice. Pjesnik Bernard Zamanja je sročio tekst zahvale, međutim, ploča je ostala prazna jer, kad se trebao uklesati tekst, Franćezi su pošli i došla je Austrija. List Slovinac 1878. objavio je: "Austrijsko osvojenje Dalmacije, posvjetuje Dubrovačku općinu da se mine toga napisa koji je mogao zasmrdjeti Milutinoviću."

Naime, Todor Milutinović bio je vojni zapovjednik Grada za vrijeme austrijske vladavine. Prije par godina ploča se nazirala kroz zelenilo, a sad je tu reklama kina Slavica pa se ne vidi.

- Dakle, jedinstvenost Dubrovnika je da imamo spomen-ploču bez ijednog uklesanog slova u spomen-ploči, komentirao je Benić.

Kad je 1818. car Franjo I. iz Stona došao u Dubrovnik, dojahao je sa svitom sve do Pila, a kad je 1875. u Dubrovnik dolazio njegov unuk, car Franjo Josip I., doputovao je kočijom te se kočijom spustio do svečano ukrašenih Pila. Car je imao kočije, a zapisao je Bersa kako je dubrovački biskup Antun Giuriceo prvi u Dubrovnik doveo "ugledniju kočiju". Ustoličen je Giuriceo bio 1830. pa se pretpostavlja da je kočiju donio u posljednjem desetljeću života, krajem prve polovice 19. stoljeća. Uspostavljen je potom relativno brzo javni prijevoz kočijama čemu je 1856. svjedočio Ivan Kukuljević Sakcinski koji je opisao svoje muke s nosačima i karocama kad je navečer brodom došao u Gruž: "Svaki put moradoh s nova platiti dosadnu čeljad i prepirati se s njom poradi dara." 

Ukratko, nastupila su moderna vremena, nastupio je turizam. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u lokalnom tisku može se pronaći tekst o ponašanju kočijaša, o tome kako luduju u vožnji i kako tjeraju izmučene životinje, kako se guraju oko toga tko će preuzeti goste kad vide da su furesti te kako naplaćuju više od propisane tarife. Domaći su već krajem 19. stoljeća došli u drugi plan, Crvena Hrvatska je 1897. navela kako su: "naši kočijaši podigli glavu" te da su "Dubrovčani kod njih izgubili svaku cijenu" pa se "može smatrati velikom milosti" ako osobu prime u kočiju. Najčešći izgovor za domaću čeljad bio je: "Impenjan sam!"

Središnje mjesto za javne kočije bilo je otprilike na istom mjestu gdje je i danas autobusno stajalište na Pilama. No, konji su imali svoje potrebe a bez redovitog održavanja, nije bilo baš ugodno tuda prolaziti. Prava Crvena Hrvatska je 1911. negodovala da je pločnik za pristajanje kočija "iskopan, izrovan i neravan", a da se "svaka nečist i konjske izmetine sakupljaju u onim konalima". Na Pilama su nastali prvi dubrovački hoteli, hotel Miramar otvorio je Andro Mitrović sredinom 19. stoljeća te je 1897. otvoren prvi moderni hotel u Dubrovniku - hotel Imperial. List Prava Crvena Hrvatska 1905. je zapisao kako je jedan od službenika hotela Imperial imao dogovor s jednim ili dvojicom kočijaša na način da putnicima za prijevoz od Gruža do hotela naplate po jednu krunu više od cjenika a koja je onda išla njima u špag.

- To danas zvuči poznato, a i danas to funkcionira i zove se provizija, naveo je Benić uz smijeh.

Kao i sve novotarije u Dubrovniku, bilo je bune kad je 1899. Luigi Missoni doveo omnibus. Bunili su se kočijaši da će izgubiti posao te su 1907. dvaput štrajkali! Najprije kad je hotel Imperial prekršio dogovor s njima i dao prednost omnibusu te u srpnju kad je Missoni uveo dva automobila za prijevoz putnika. Kočijaši su tadašnjoj općini postavili ultimatum: ili oni ili automobili. Stvari su se razvile svojim smjerom, novine su posprdno pisale o njihovim prijetnjama i štrajkovima, a u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj napisano je da ih policija ne kontrolira jer zajedno piju s policijom na Pilama! Kad je 1910. tramvaj došao na dubrovačke ulice, nastupila je opća buna, tramvaj je bio nešto novo, nešto što nije išlo u korist omnibusima i kočijašima. Noć nakon prve vožnje tramvajem, nepoznat netko je na području gruškog polja prosuo gomilu kamena, prvi tramvaj izletio je tako iz šina, a srećom da je odletio nadesno jer da je završio na lijevoj strani, pao bi niz strminu u gruško polje! Nešto kasnije osvanula je jedna velika greda preko šina u Gružu... Ali, išlo je moderno doba dalje, nije se moglo ništa, pomalo su se stvari primirile.

Gruž je preuzeo brodski promet. Gruž je imao dubinu i širinu, sve ono što je bilo potrebno za luku. Porat je bio premalen za rastući pomorski promet, a prvo i najveće parobrodarsko društvo na Jadranu, Austrijski Lloyd je u osmom desetljeću 19. stoljeća vapore iz starog dubrovačkog porta preusmjerio u Gruž, a selo Gruž je postalo glavna dubrovačka luka. Preseljenjem u Gruž, brodovi su kasnili jer se nisu držali plovidbenog reda, nije bilo telefonskih veza, ljudi bi čekali vapor, čekali bi satima dok brod ne bi došao... No, našlo se jedno vrlo zgodno rješenje: ondašnji tisak je opisao kako bi vojna posada stacionirana na Srđu u tvrđavi Imperijal, kad bi ugledala brod u dolasku, pustila jedan balon s one strane s koje bi parobrod dolazio. Funkcioniralo je to, ali je vojska pokušala odustati od dogovora. Pratilo je to prosvjed građana i novinara pa je tako 1910. Crvena Hrvatska konstatirala kako vojska "ionako nema drugog posla!" Na kraju se ipak taj dobri običaj ugasio...

Selo Gruž (tako se administrativno vodilo) i dalje je ostalo glavna luka. To administrativno selo je od 1901. bilo povezano željezničkom prugom s unutrašnjosti a što je bilo važno za luku. Prvo je gruška luka bila važna za izvoz lenja, drvne građe, kasnije boksita i bakra i to je išlo dok nije postala današnja luka putničkog i turističkog prometa. Selo Gruž je velikim gruškim poljem bilo prostorno odvojeno od Grada, bila je velika praznina, a prostor gdje je danas poslovni centar Dubrovnika svojedobno je pripadao vojsci. Na sjevernom rubu 1897. bila je izgrađena austrijska Kazerma za pripadnike Domobranske vojske. Gruško polje bilo je vojno vježbalište 23. Domobranske pukovnije. Kazimir Tomšić, koji je Beniću slao zapisane uspomene i fotografije, napisao da je da je na rubu gruškog polja bilo dovoljno trave za ispašu stada ovaca, a iskopan je i kanal za odvodnju kišnice u more tako polje nije plavilo. Postojao je jedan ‘neobični‘ čuvar ovaca kojeg bio zafrkavale Konavoke i Župke kad bi prolazile prema Gradu, a on im je odgovarao u svom ‘posebnom‘ stilu!

Pokazao je predavač filmski zapis o gruškom polju iz obiteljske ostavštine, a riječ je o sletu 1925.. Benićev nono, pomorski kapetan Andro Benić, podrijetlom iz Cavtata, od 1907. do 1922. bio je pilot u Sueskom kanalu, a u Egiptu je predavaču, između ostalih, rođen otac. Kad su se vratili u domovinu, Benići su kupili kuću na Boninovu, a donijeli su kameru od 9 milimetara te snimili slet na gruškom polju!

Gruško polje bilo je prvo dubrovačko nogometno igralište, odigravale su se utakmice, utakmice GOŠK-a, pa i one zabavni nogometni ogledi. Tako je 10. srpnja 1932. bila velika utakmica između ekipa ‘Debelih‘ i ‘Mršavih‘, a na plakatu je ostalo zapisano da je entrata minimala iako nije baš posve jasno kako jer su se nogometaši tad tužili kako ne mogu staviti ogradu pa ih svi gledaju besplatno!

Vojne vlasti su bile malo svojeglave pa su zabranjivale igranje na gruškom polju, a tako je vojna komanda od 1934. do polovice 1936. zabranila odigravanje utakmica, skoro je bio potpuno zamro nogomet u Dubrovniku. No, 1961. svečano je otvoren gruški bazen, a Benić je na svečanosti otvaranja zaplivao kao mlađi pionir Juga!

- Ako je Gruž dugo bilo selo, što bi se moglo reći za Lapad? Rekli smo neka daleka i nepregledna campagna... Mali vogj po Dubrovniku i okolici iz 1910. bio je prvi ozbiljni turistički vodič izdan u Dubrovniku, napisao ga je dubrovački povjesničar Antun Vučetić koji je naveo da je Lapad "zeleni poluotok" i "pusta pojezija".

Lapad je dugo bio i ostao takav, čak i u danima Benićeve rane mladosti. Priznao je predavač kako nije mogao vjerovati majci koja je govorila da se znala dovikivati preko gruške vale s prijateljicom u Gružu.

- Često smo išli u Lapad, a u vrijeme moje najranije mladosti do Lapada je vodio puteljak od kaldrme ograđen suhozidima... Put od Boninova do Lapada nam se činio strašno dalek, mama bi napravila marendu, kod jedine kuće, kod Križana bismo sjeli i marendali, a onda bismo nastavili dalje put. Tamo gdje je hotel Lero bilo je vojno skladište, postojala je duboka pećina u kojoj se držala municija... Preko puta u tad praznom Gospinom polju sredinom 1960-ih godina igrali smo nogomet mi dječaci iz susjedstva. Nije bilo para, a zajednički smo nabavili loptu tako što bismo se podijelili u grupe i kolendavali za Badnju večer. Skupili bismo dovoljno da kupimo fuzbal, svi su išli kolendavati za Badnju večer. U nas na Boninovu smo namjerno, iz zafrkancije, išli ispred ulaza tužitelja Aleksandra Aca Polonija samo da bismo čuli njegovu majku koja bi iza zatvorenih vrata počela vikati: "Vratite se za Novu godinu!" 

- O našim utakmicama u Gospinom polju postoji film zahvaljujući mom pokojnom bratu Adu, Andriji, još jednom obiteljskom kapetanu, koji je, čim je počeo navegavati, kao kadet išao u Sovjetski Savez te je prošvercao kameru od 8 milimetara i tako sam snimio našu nogometnu klapu. Mi smo takoreći bili ‘utemeljitelji‘ Sportske dvorane jer smo igrali na mjestu gdje je ona danas. Većine snimljenih, nažalost, nema među nama: Vugi, Moša, Dene, Gromo, Braco... Međusobno smo se nazivali nadimcima, naveo je Benić te publici pokazao snimljeni isječak utakmice na travnjaku u Gospinom polju.

Često je Benić s majkom išao u Lapad koji čuva i njegovu obiteljsku priču po majčinoj strani. Dulčići, kao i više lapadskih obitelji, potječu iz Brusja na Hvaru, malog mjesta koje je dalo pet akademika i brojne umjetnike, mjesto koje ima svoje genijalce, a i one koji su na potpuno ‘drugoj strani‘. Kad je filoksera poharala hvarske i dalmatinske vinograde, Dulčići su došli u grad posredstvom Balda Bibice koji je bio općinski liječnik u Hvaru a koji je prešao u Gruž.

Naime, mladi kapetan Ivo Pitarević iznenada je preminuo u 32. godini života, a iza njega je ostalo ogromno imanje. Bibica je pozvao mnoge Brušane da pomognu u održavanju njegovog imanja. Došli su mnogi, došli su ne samo da bi pomogli, nego su skupili dovoljno novaca kako bi otkupili imanje i drugu zemlju te je tako nastala velika lapadska kolonija bruških obitelji. Većina se nastavila baviti vinovom lozom...

- Moji su Dulčići - Mirini. Lozu Dulčića su podijelila tri brata, sigurno su se rasporedili da onaj koji najbolje uspije pomogne onim drugima. Jedan brat završio je u Južnoj Americi, moj nono došao je ovdje, a treći brat je postao župnik u Brusju i bio je u to vrijeme najsigurniji. Ovaj iz Južne Amerike javio se pitajući mog nona da mu pomogne, što svjedoči o tome da nisu baš svi uspijevali u Južnoj Americi. Moj nono Antun Dulčić, kojeg nisam upoznao, sa ženom i šest kćeri je 1911. stigao u Lapad i za dvije godine poviše obiteljskih vinograda uspio sagraditi kuću. U Dubrovniku su mu se rodile još dvije kćeri, Krune i moja majka Jelka odnosno Margarita te sin jedinac - Ivo. Vinogradi su bili ispod danas zatvorenog restorana Teatar, bili su poprilično veliki, a trganje grožđa trajalo je tri do četiri dana... Sjećam se, kad smo išli u školu, nisam tad morao na nastavu, to mi je jedna od najljepših uspomena - kad bi bila berba grožđa... Ti zajednički objedi, druženja, zafrkancije, za vrijeme berbe je bilo nezaboravno! Najdraže bi mi bilo kad mi none Margarita stavila mali badanj grožđa pa bismo mi djeca gacali nogama i proizvodili naš mošt! Spominjem nonu Margaritu jer je ostala sama 1934. te je cijela familija pala na njezina leđa, ali bila je, kao i sve druge otočke žene, jaka. Svakoj kćeri osigurala je školovanje. Jedini sin Ivo postao je poznati slikar. Njezin brat Sibe Miličić ukrcao se u brod za Bari, a tamo nikad nije stigao... Jesu li ga bacili u more, što se s njim dogodilo, nikad se nije saznalo.

- None Margarita bila je ‘žena zmaj‘, potvrđuje to i jedna anegdota iz vremena Drugog svjetskog rata: pošla je do loze povirit te vidjela dvoje talijanskih vojnika koji su upali, progovorila je te jednog uhvatila za ruku, okrenula ga, uzela mu pušku i pošla doma. Kad je došla doma s puškom talijanskog vojnika, nastupila je panika, mislili su u kući da će ih sviju strijeljati... Sreća je da su Talijani bili mobilizirani, a i kako bi objasnili nadređenima da im je žena otela pušku?! Došli su skrušeno pred kuću, puška se vratila i sve se dobro završilo. None je pazila s kime i kako razgovara, s djecom rođenoj u Brusju govorila je bruški, a s djecom rođenoj u Dubrovniku, govorila je dubrovački. Meni je u uhu ostao bruški, ali i dubrovački. Dundo Ivo je naslikao seriju slika posvećenu nogometu jer je lapadsko igralište bilo u blizini. Tad, kao na jednoj njegovoj slici, nije bilo zelene trave, igralište je bilo posuto crnom zrnatom šljakom od izgorjelog ugljena kojeg je obilato bilo u gruškoj luci. Možete misliti što je to značilo za igrače: kad bi se skliznuli, krvi bi bilo na sve strane! Trava je posađena tek 1960. kad je GOŠK igrao protiv Sloge kvalifikacije za Drugu ligu, a što je bilo neuspješno. Bilo je velikih antagonizama između GOŠK-a i Dubrovnika, redovito su utakmice završavale tučom u gledalištu, a jake snage tadašnje milicije su to raspoređivale..., naveo je Benić te dodao:

- Kako mi je majka bila strastvena Goškašica tako sam i ja postao Goškaš ali da sam to tad priznao, bio bih izopćen iz dječačkog društva na Boninovu. Zato tu tajnu večeras razotkrivam! Skrivajući se s drugim boninovskim haharima, vikao sam: "Rasp‘o se GOŠK, ćumur i koks, gruške lopate, navali gladni narode!" - to je bila rugalica upućena Gružanima. Odnos Gruža i Grada bio je dosta napet, bila su to vremena kad su kretale tuče prema kvartovima, najavljivale bi se čak, a kad bismo čuli da Gružani idu prema Gradu, mi bismo se povukli doma dok ovi ne bi prošli, a kad bi se vraćali iz Grada, opet bismo se povukli. Dakle, bili smo jedna ‘lukava tampon zona!‘ - priznao je Benić koji je završio predavanje s dvije životne crtice.

Između utrke tramvaja i karoce za putnike, uvjerljivo je na dubrovačkim ulicama pobijedio tramvaj. Teretna konjska kola su se dugo zadržala na dubrovačkim ulicama, ali se upotreba sve više ograničavala. U cilju smanjenja buke, trebale su biti postavljene automobilske gume, a onda je 1963. općinska vlast zabranila konje i teretna konjska kola na gradskom području. S ulica je nestao Ibro Čampara, posljednji dubrovački kočijaš. Kako Benić nije uspio pronaći Čamparino ime, pomogla mu je publika u Saloči! Kasnije je Čampara kupio kamion, sjeća se Benić kako je ispred kina Slavica imao problema s kurblom... A u Leteri iz Dubrovnika u Pometu 1959. navedeno je kako se u Dubrovniku snimao film Uzburkano more (As the Sea Rages) u režiji Horsta Hächlera, glumila je u njemu Maria Schell... Sudjelovao je u snimanju i Čampara koji je potezao veliku tvrđavu s topovima, a nažalost, kako nije baš najbolje hranio konje, usred snimanja jedan mu je lipsao, bio je sav nesretan, a redatelj je poludio jer je snimanje prekinuto. Tako je završila Čamparina priča u filmu.

Druga zanimljivost s kojom je Benić zaključio datira iz 11. prosinca 1963. kad su talijanski brod Carmella i grčki brod Anastasia uplovili u Porat misleći da ulaze u Gruž, u glavnu dubrovačku luku! Čudile su se posade kako je tako mala glavna luka u Dubrovniku dok naposljetku nisu shvatili da su ušli u krivi porat! Tko zna koje su karte imali, a talijanski se brod izvukao, grčkom je malo trebalo...

- Bilo je povuci - potegni, a u pomoć je uskočio lučki kapetan Gusti Brilli te ga je na kraju i izvukao. Iako su pogriješili, nakratko su Grci i Talijani teretne brodove vratili u stari gradski porat i Grad, odakle je sve počelo, odakle je počela i moja storija večeras, zaključio je Benić.

Drugi ciklus Sentimentalnih putovanja se nastavlja predavanjima Župske bolesti i "razvrat" na Šipanu - Zgode i nezgode pioniri dubrovačke medicine 7. svibnja te Igre u mom srcu - Storije pasioniranog gledatelja, ali i aktivnog sudionika 14. svibnja s početkom u 19 sati u Saloči od zrcala.