Govorio je u sklopu ciklusa "Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad" umirovljeni novinar, reporter i zaljubljenik u dubrovačku prošlost Vedran Benić o Stradunu, dubrovačkim betulama kao i o kinu Slavici te počecima kinematografije u Dubrovniku. Posljednje, četvrto predavanje bilo je ‘rezervirano‘ za dubrovačke oriđinale. Prije nego je održao predavanje "Oriđinali – neke (ne)zaboravljene face", okupljene u Saloči od zrcala pozdravila je voditeljica Zbirke Ragusina Matija Tija Nenadić.
Benić je zajedno sa sinom Lukšom napravio dokumentarnu seriju "Storije o neponovljivima" čija je premijerna projekcija bila u Ljetnom kinu Jadran u kolovozu 2017. u sklopu 68. Dubrovačkih ljetnih igara. U sedam polusatnih nastavaka serija se bavi ‘dubrovačkim oriđinalima, boemima, osobenjacima i drugim vlastitim unikatima‘.
Kazao je Benić uvodno da ga ova tema prati od najranijih dana. Kad se sredinom 70-ih vratio iz Zagreba, upoznao je ekipu ‘Lausa‘ i ‘Lera‘, a prvi tekst koji je napisao za ‘Laus‘ bio je upravo o oriđinalima! Za sebe u šali kaže da je neostvareni oriđino jer nije imao hrabrosti ni slobode, ali su ga oriđinali rado primali u svoje društvo. Tri godine je HRT nagovarao da se napravi televizijska serija o njima, a trud mu je, na koncu, urodio plodom!
Objasnio je kako je u Dubrovniku zaživio te se udomaćio naziv oriđinô. Osobe s mentalnim poteškoćama i notorni pijanci u Splitu nazivali su se redikulima, a u Dubrovniku su se odlučili za oriđinale. Oriđinali imaju put prema razvoju, a redikuli će uvijek ostati redikuli, oni su takoreći bezizlazni! Oba izraza su vjerojatno došla s druge strane Jadrana. Za jednu i za drugu riječ talijanski rječnik navodi da dolaze iz latinskog, samo što je riječ ridiculus ipak starija od pridjeva originalis. Pojam originale se upotrebljava za osobu neobičnih navika, bizarnog ponašanja i ekstravagantnih ideja, a pozivaju se talijanski rječnici i na autora čuvenih "Zaručnika" Alessandra Manzonija. Don Ivan Stojanović u godišnjaku ‘Dubrovnik‘ spominje talijanski izvornik, čak izravno citira "Zaručnike". U Dubrovniku se riječ originali pretvorila u oriđinali, postala je to riječ koja se općenito lokalizira u dubrovačkom govoru. Označava osebujnog čovjeka, čudaka, ekscentrika...
Nema odgovora kad je pojam ušao u dubrovački govor. Riječ originô se pak u takvom oblikom i s tim akcentom prvi put pojavila 1881. u zadarskom ‘Narodnom listu‘. Tekst se pripisuje 12-godišnjoj djevojčici, napisan je u obliku pisma koje ona piše svom dundu na Pelješac.
Dakle, izraz se potkraj 19. stoljeća udomaćio u dubrovačkoj svakodnevici. I u umjetničkim djelima ima orđinalskih likova, ima ih kod Vetranovića, Držića, a koristi izraz i Vojnović u trećem dijelu "Dubrovačke trilogije" - "Na taraci" koju je napisao 1902. Rečenica glasi: "Jadni pak Niko i Mare! Pravi oriđinali! Zadnji veliki gospari... Ma što ćeš, ne razumiju bremena..."
Književnik, povjesničar i političar Ivan Kukuljević Sakcinski je tijekom boravka u Dubrovniku 1856. zapazio "originale, čudake, nastrance, kojim ćeš podobnih zabadava tražiti po inome svietu..." a koji se ne žale "niti će se za živu glavu podvrći nazorom tudjim." Spominje ih i Josip Bersa u svojim poznatim "Dubrovačkim slikama i prilikama":
- To su bili u austrijskom Dubrovniku ljudi, koje je propast slobode naučila, da pravica pred jačim ne smije pisnuti; zato oni ni u šta više ne vjeruju (...) i zadovoljavaju se sitnim pobjedama svog prkosa i jogunstva, napisao je Bersa.
Antun Stražičić je 1906. u svojim memoarima zapazio: "Svaki drugi Dubrovčanin je oriđino, a nobili svi!"
Spomenuo je Benić Luciju Šešanku odnosno Luciju Sambrailo iz Postranja u Župi dubrovačkoj koja nije prihvatila austrijsku vlast pa bi okretala glavu od austrijskih vojnika pred vratima od Grada. Spominju je don Ivan Stojanović, Josip Bersa pa i Lujo Vojnović. Bila se posebno okomila na pripadnike dubrovačke vlastele koji su pristali služiti tuđinskoj vlasti:
- Hote, hote, gosparu, izdajico Boga i svetoga Vlaha - govorila bi im pri svakom susretu.
Zatvorena je zbog toga, ali se nije opametila. No, kad bi kasnije srela te iste gospare, dobacila bi im oriđinalski:
- Sluga vam se, gosparu! A kad Vam rečem ‘sluga vam se‘, znate što Vam hoću rijet!
U austrijskom Dubrovniku se tako dogodilo pretapanje originala u oriđinale. Svjedoči tome kolumna ‘Diskoras na Poljani‘ u ‘Crvenoj Hrvatskoj‘ koja je izlazila od 1891. do 1903. Tako se u kolumni origjinale označavalo stare gospare iz doba Dubrovačke Republike. Vremenom se pojam originala za Dubrovčane iz vremena postojanja Republike u potpunosti pretopio u oriđinale.
- Oriđinali su zrcalna slika Grada i tek ako dobro uđete u njihov mozak i način ponašanja, možete iščitati puno toga u pravom značenju. Posljednji ispraćaj svakog od njih popraćen je u medijima in memoriam napisima, što je bilo rezervirano samo za takozvane ‘ugledne građane‘. Za njih je smišljena posebna šifra prepoznatljivosti po imenu i nadimku. Atribut oriđinala je odmah iza imena. Na primjer, pridjev ‘ludi‘, postoji Kate Luda, Antun Ludi, Marko Ludi, Mare Vjerena, Ane Šoke... Može se u novinama naći i pridjev ispred imena, ali tu se pak radi o duševnim bolesnicima. Oriđinali atribut uvijek nose iza imena! To je taj odnos dragosti, to je kao kad nekom kažete "mišu mali", što je posve drugačije nego kad kažete "mali mišu", usporedio je Benić.
U političkim prepucavanjima početkom 20. stoljeća su se listovi ‘tratavali‘ imenom ‘Kate Lude‘, postojao je i istoimeni karnevalski list iz 1910. Kod mnogih ljudi naziv oriđinala dobio je pogrdnu konotaciju. Izravan je oko toga bio novinar ‘Crvene Hrvatske‘ koji je 1907. o Mari Vjerenoj napisao da je ona bila "jedan veliki dubrovački oriđinô, tako su barem govorili oni, koji nijesu htjeli kazati, da je bila tuknuta!"
Nisu se Dubrovčani baš dobro nosili prema svojim prvobitnim oriđinalima. Mare Vjerena bila je zatvorena u ludnicu kad je ona bila ispod Svete Marije, a susjedstvom je odjekivalo njezino zapomaganje. Ne bi joj redovito donosili obroke, zatvoreni su bili u skučenim uvjetima, građani su protestirali protiv toga, a svjedoče tome i napisi iz 1895. Konačno je duševna bolnica sa Svete Marije preseljena na Nuncijatu gdje je otvorena 1904.
- Tu su bili stvarno dobri uvjeti, toliko dobri da su tu počeli dovoditi i one koji nisu bili duševno bolesni - beskućnike ili one koji su onemoćali... Smjestili su tako i Mata Mumiju, prezime mu je bilo Barić. Dobro se snašao u ludnici. Ostalo je zapisano da je zvao i don Josipa Brillija: "Boga ti, dođi i ti k nama, pa ćeš pucat od smijeha! Jedan se bije pestima u glavu, drugi kanta, a što ćeš s ludijem?"
Zaklonište na Nuncijati trajalo je do 1949. Niko Marinović - Karolina je pak redovito bježao iz bolnice! Doktor Roko Mišetić saznao je razlog bježanja jer mu je kronični bjegunac priznao: "Ne mogu, doture, nikako živjeti od velike čistoće!" Na kraju je Karolina ipak sasvim pobjegao iz bolnice!
- Za razliku od splitskih redikula, dubrovački oriđinali nisu slijepa ulica. Taj je naziv dubrovačkim "vlastitim unikatima" od samih početaka široko otvorio evolucijske mogućnosti. Dubrovački su oriđinali s protokom vremena sve više postajali svjesni svog statusa u mikrokozmosu Dubrovnika pa su, pogotovo u nekim politički rigidnijim vremenima, poput suvremenih dvorskih luda, sebi izborili jedinstveni privilegij da nesmetano javno mogu iznositi ono što njihovi sugrađani nisu htjeli ili nisu smjeli govoriti. Riječ ‘oriđino‘ je u rječnicima i enciklopedijama postala općom imenicom za ljude posebne vrste. Tonko Bonić je u jednoj gradskoj betuli pokazao na sliku predsjednika Tita i rekao da je to slika jednog starog prasca. No, sudac ga je oslobodio uz obrazloženje da je riječ o starom alkoholičaru! Bonić je, dakle, oslobođen jer je stekao status oriđinala, ispričao je Benić.
Naveo je Benić primjer Vlaha Slijepog, ali i Gustija Agazzija koji je također bio slijep. Vlaho je bio poseban za domaće, a Gusti za strance. Bio je jedan od onih pjevača koji je zabavljao strance. U njemačkom turističkom vodiču iz 1891. navodi se da goste hotela Miramare zabavlja slijepi pjevač "Achazzi" uz pratnju na guslama.
Luko Paljetak je stvorio naziv "vlastiti unikati" te došao do riječi "neponovljivi" koju je Benić usvojio.
- Teško je reći da je Cvijeto Job bio oriđino... Ili Pero Budmani, kojeg su prijatelji zbog dobrote zvali Pero Simplik i kojeg bi samo pitali ‘koliko‘ jer ih je zanimalo koliko je stihova preveo na svahili! Naime, Budmani je znao 20 jezika uključujući svahili i sanskrt, a išao je u isti razred s Nikom Karolinom! - otkrio je predavač.
Benić je rekao kako se svatko sjeća nekih svojih likova, nekih svoji oriđinala... Izdvojio je tako Gabija, brata Renca Perce. Svirao je šarmantni Gabi bubnjeve, činio je to u dugom sivom mantilu, čak usred ljeta. Uveseljavao je goste, bio zanimljiv i smiješan. Renca Perce bi zvali ‘Šjor Lorenco‘, bio je ono što se danas zove stand-up komičar.
- Preporučio je gladnom socijalističkom puku, suočenim s još jednom stabilizacijom, da jedu buže od sira ementala! Pjevao je i svoju verziju partizanske pjesme "Po šumama i gorama": "Po šumama – MAMA! I gorama – MAMA!" - naveo je Benić.
Jednom je ispred čekao gostovanje na radiju pa je uletio unutra i pitao: "Keso i Vedrane, kad ću ja više počet štogod s*rat?"
Poznavao je Benić i Meštra Mata. Poznata je grafika Meštra Mata Milovana Stanića koji je na svoj način isto tako bio neponovljiv. Bili su Meštra Mata nagovorili da ga tuži zbog grafike, ali to se nije dogodilo, možda su se nagodili...
Sjeća se Benić iz osnovnoškolskih dana Đimija koji je živio na Gracu, skakao je sa stabla na stablo i puštao tarzanski krik!
- Sjećam se Pava Ogreste, uvijek bi s cigaretom u ruci puštao da mu pepeo na vrhu ostane što dulje pa je često nosio okomito. Mario Bodlović je bio stalno pijan i prepun grimasa. Zvali su ga Contrada jer je na tu riječ uvijek bio spreman na bacanje ruka, ali je početak borbe produžavao iz ‘milijun‘ razloga. Godinama kasnije rekli su mi da je bio borac u Španjolskom građanskom ratu i odatle ta njegova ‘Contrada‘. Bilo je i ljudi sa strane koji su stekli betulašku titulu neponovljivih, nema ekskluzivnosti u betulaškoj neponovljivosti! Tonček je bio dobar glazbenik, ali je bio poznat i po piću. Zafrkavali bi ga: "Tonček, opet si se natočil?!" A on bi redovito odgovarao: "Ak‘ sam se natočil, nisam se pretočil!" Živio je sa Stankom koja je imala očale kao dno boce od pive pa su je zvali ‘Staklena podmornica‘.
- Luka Šahista je stvarno bio dobar šahist i bio je jako cijenjen u Šahovskom klubu. Po betulama je redovito nudio partiju koristeći crnogorski naglasak: "Oćemo jednu - topa fore u piće?" Bio je tu i Zambi. Miner po profesiji, bio je uvijek pijan. Na vrhuncu pijanstva bi zanijemio i počeo spavati. Znao je zaspati na stolici, culjao se a mi bismo se kladili na koju će bandu pasti! Ali, nikad nije pao! Tu je i dobri Hrvoje, naš Muto, koji je uvijek jednu stvar imao na pameti i na spomen bi uvijek sočno poljubio prste. Drag mi je bio i Remiđo koji bi me kao mladog i neukog dobronamjerno savjetovao da vazda pola lemuna treba imati u špagu: "Ako završiš s nekom ženskom da kapneš, zna se gdje, ako trzne, znači da je ‘kaco kvarna!" Bio je i nesretni Toto, stvarno je bio šizofrenik, razgovarao bi sam sa sobom s dva različita glasa: s jednim dubokim i jednim tankim, vazda je bio u društvu! Smetlištar "Mi, mi" vazda je bio veseo, svima je bio poznat i drag u gradu. Tako se glasao u prolazu s kantama, a pozdravio sam se s njim kad je odlazio jer se vratio na Kosovo. Renco Mušelin bio je vodoinstalater legendaran po tome što je časnim sestrama radio vodu, ali mu se nije dalo štemati pa je samo zacementirao rubinet. Uzeo je novce i rekao im da ga ne otvaraju dok se cement za 2-3 dana ne osuši. Kad su nesretne dumne vidjele da je rubinet bez vode, pare su već bile potrošene po betulama! Rade Partizan tvrdio je kako pravom meštru treba samo jedan šegac! - otkrio je predavač.
Prikazao je na kraju Benić samo za ovu priliku dijelove iz brojnih razgovora koje je snimio zajedno sa sinom Lukšom radeći televizijsku seriju "Storije o neponovljivima". Kao sugovornici se tako pojavljuju: Luko Paljetak, Joško Juvančić Jupa, Đelo Jusić, Luce Domaćin, Stijepo Kaleb Čepo, Rina Dujaković, Joško Herceg, Srđan Kera, Hrvoje Matić, Marinko Jurica, Lukša Peko, Maro Barišić, Žuža Egrenyi, Zdravko Međi, Nenad Pata, Marija Tonković, Pero Kvrgić, Miše Martinović, Pavo Dabrović, Mišo Baričević, Slobo Tomović i legendarna Dubravka Borovina Antunović koji govore o Ivu Labašu, Franu Mišu, Željku Roci, Tomu Šeparoviću, Cvijetu Jobu, Meštru Matu, Tonku Boniću i mnogim drugim neponovljivim...
Zaradio je Benić nakon svega gromoglasan i zaista dugotrajan pljesak. Šaljivo je komentirao: "Ima bit da sam prošao audiciju!" Nenadić je na kraju zahvalila predavaču i svima koji su pohodili predavanja te im time dali smisao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....