Vedran Jerinić otvorio izložbu fotografija ‘Where the Shadows Have No Name‘: Ovo je posveta mom ocu i mojoj obitelji, ali i glazbenicima koji su me inspirirali!

U prosincu 2017. imao je svoju prvu izložbu fotografija u Luži, a sad je, devet godina nakon, zaista došlo vrijeme da dubrovački fotograf Vedran Jerinić publiku počasti novom serijom svojih zadivljujućih fotografskih uradaka.

Učinio je to u Galeriji ART UP u kompleksu TUP-a gdje su publici predstavljene fotografije objedinjene pod zajedničkim nazivom Where the Shadows Have No Name.

Na izložbi je izloženo 30 slikopisa, što crno-bijelih, što onih kolornih. Jerinić fotografijama bilježi zimsko bȉlo grada, slike najčešće nastaju usput, spontano, u prolazu, u điru, u zamahu inspiracije, kao odgovor na provokativni zov samog motiva ili pružene situacije... Nekad se odlučujući ‘klik‘ dogodi i nakon strpljivog čekanja ‘u zasjedi‘, decentno, ‘u prikrajku‘, bez da je motiv uopće svjestan da je ‘ulovljen‘ objektivom. Jerinić ono naizgled ‘tisuću puta viđeno‘ donosi tisuću i prvi put ali pri tome svojim ‘fotografskim strojem‘ i okom stvara potpuno novi, originalni vizualni pa i artistički doživljaj. To su svakodnevne, obične situacije, prolaznici tako bivaju ‘uokvireni‘ okolnom arhitekturom, nekim voltom, ogradom, tu su djeca koja se u zanosu s loptom igraju na Stradunu, ptice koje u društvu avionske ‘konkurencije‘ paraju nebo, parovi koji svoju zaljubljenost traže i nalaze na Porporeli ili Brsaljama, ljudi koji idu za svojim obavezama ili su utonuli u bezbrižnost života, uhvaćene i posve anonimne sjene u savršenom linearnom suglasju sa zateknutom komunalnom (infra)strukturom... Sve to pikselima obuhvaćeno, oslikano i predstavljeno svjedoči o iznimnoj i neiscrpnoj autorovoj kreativnosti i inovativnosti, osjećaju za pravi trenutak i pravi kadar, često i uz nezaobilaznu sreću, ali i o izvrsnom vladanju tehnikom. Jerinićevim objektivom ono posve slučajno, ono možda banalno o čemu prosječni čovjek i ne razmišlja i čemu ne posvećuje pretjeranu pozornost, postaje umjetničko.

Izložbu zajednički organiziraju UTD Ragusa i Centar za djecu, mlade i obitelj Dubrovnik, a dijelom je ciklusa koji je započeo još tijekom prošle godine s ciljem oživljavanja TUP-a kroz novi galerijski prostor koji je posvećen suvremenim autorima. Ravnatelj Centra, Žarko Dragojević, pozdravio je okupljene u ime organizatora te direktorice UTD Ragusa Nikoline Farčić te im zahvalio na dolasku.

- Nije ovo prvi put da ima čast s Vedranom otvoriti izložbu, imali smo već u kinu Sloboda prije nekoliko godina njegovu prvu izložbu fotografija. Drago mi je da je opet slično po tonu i bojama, opet je to zimski i jesenski Dubrovnik... Negdje u ovo doba, prva ili druga godina poslije korone, kad nije bilo ni naznake da će Grad Dubrovnik kupiti kompleks TUP-a ni da će on postati ustanova, Centar za djecu, mlade i obitelj Dubrovnik, Vedran i ja smo ‘gubili‘ večeri u Dubrovnik Beer Companyju te Love baru i zezali se cijelo vrijeme da je Gruž ‘Kyoto 2027‘, da se razvija tom brzinom... Bili smo pomalo ironični, pošprdni, ali evo, na kraju, ni pet godina nakon, drago mi je da upravo u galeriji u Gružu imamo priliku izložiti Vedranove fotografije te da su se naša ironija i cinizam pretvorili u nešto što je realno, rekao je Dragojević.

Potom je riječ preuzeo sam autor koji je iznio niz zahvala.

- Zahvalio bih svima koji su došli, a i onima koji nisu došli, drago mi je da nisu. Zahvalan sam što mi je pružena prilika da izložim slike i što neki vjeruju da su te moje fotografije toliko dobre da bi se izložile. Zahvalio bih Žarku koji je napravio veliki dio posla, ja sam samo pomogao... Zahvalio bih Michaelu Jordanu jer je bog! Postoji njegova izjava koja govori o tome kako je tisuću puta falio da bi postigao nekoliko važnih pogodaka, a tako se i ja cijeli život ‘trudim‘ puno puta faljivat da bi nekoliko puta pogodio! Hvala svim kolegama fotografima s kojima pijem kafe i koji me ‘peglaju‘, bude mi i dosadno ali isto dosta naučim od njih. Hvala prijateljima s kojima filozofiram, Brunu, nadam se da će izaći u Pavićevim novinama! Hvala mojim prijateljicama, nekim djevojkama, talijanskim sportskim novinarkama i zahvalio bih bahatim i umišljenim ljudima koji me tjeraju da slikavam jer često čujem pitanje: "Kako ti se da?! Kako ti ne dosadi?! To je tisuću puta slikano!" Ne obazirem se na to, to je meni ‘benzin‘ da idem dalje... Moram zahvaliti Borisu i Deanu koji sad vjerojatno negdje rade da ja ne bi morao, da imam toliko slobodnog vremena da bi se mogao baviti ovakvim ‘ludostima‘, izjavio je Jerinić.

Mimo službenog otvaranja, otkrio je kad su nastale izložene fotografije, koji je bio kriterij odabira za izložbu i koja im je zajednička tema:

- Fotografije su nastale kroz zadnjih pet, šest godina. Nisam imao neki poseban kriterij, predloženo mi je bilo da izaberem neke fotografije iz jesenjeg/zimskog perioda ako želim, pa sam se držao toga i odabrao neke koje su mi se svidjele i koje sam mogao lako pronaći u arhivi.

Možda bi zajednička tema bila to što je većina fotografija snimljena na ulicama pa valjda je onda tema street photography ili ulična fotografija. Na dosta slika su ljudi na ulicama samo sjene ili siluete, neki ‘mali‘ nepoznati ‘likovi‘, ali koji su meni bili bitni za kadar. Jedno vrijeme sam se zezao da se te moje fotografije nazivaju Where the Shadows Have No Name, naravno, inspiriran pjesmom Where the Streets Have No Name benda U2. Pa mi je palo na pamet tako i nazvati izložbu. A na taj način i zahvaliti na inspiraciji meni dragim glazbenicima kao što su U2, Bruce Springsteen, Bob Dylan, Stonesi, Beatlesi i mnogi drugi. Još kao dijete sam otkrivao njihovu glazbu preko ploča moga oca, ali zanimljivi su mi jednako bili coveri odnosno slike na albumima i kako su povezani s glazbom. Da nije bilo tih ploča, mislim da nikad ne bih ni uzeo fotoaparat u ruke tako da želim i posvetiti slike, izložbu i ovo sve mom ocu i mojoj obitelji, jer su me uvijek podupirali u svemu, naveo je Jerinić te odgovorio na pitanje što mu je kao fotografu izazovno i što svojim fotografijama želi prenijeti promatraču:

- Ne znam što mi je izazovno, nekad baš sve, a nekad mi se čini da sam dodijao sam sebi i čini mi se da sam tisuću puta slikao jedno te isto. Još manje mi je jasno što pokušavam prenijeti, ne razmišljam i ne opterećujem se. Volim često prošetati gradom pa ako vidim nešto zanimljivo, onda to i slikati, a ako mi se svidi kako je ispalo onda još bolje, ako ne, bit će drugi put prilike. Ovo je moj način da pobijedim loše dane, a one dobre učinim još boljima i kad to uspijem ništa više mi nije bitno, istaknuo je Jerinić.

Njegove sjene možda nemaju imena, ali imaju obožavatelje, one koje im se dive, što je evidentno i na društvenim mrežama. Ostaje nada da će biti i ‘treće (fotografske) sreće‘ odnosno da za treću Jerinićevu izložbu publika neće morati čekati gotovo jedno desetljeće!

Zasad, svim ljubiteljima fotografije, kvalitetne fotografije, ostaje informacija da oči mogu izliječiti, napuniti milinom u TUP-a tijekom veljače jer će u tom razdoblju Jerinićeve fotografije krasiti zidove Galerije ART UP.