U ljetnikovcu Sorkočević predstavljena je knjiga "Dubrovački diptih - Domaći i strani autori o prostoru pretpotresnog grada" Vedrana Stojanovića. Uz autora, o djelu su govorili Irena Benyovsky Latin i urednik izdanja Lovro Kunčević. Okupljene je pozdravila upraviteljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku Vesna Miović, a moderator predstavljanja bio je Relja Seferović koji je rekao kako se djelo može pročitati u jednom dahu te joj je poželio dobru čitanost i još bolju citiranost.
Benyovsky Latin je rekla kako je knjiga nastala na temelju doktorske disertacije koju je Stojanović obranio u rujnu 2022. Pokazao je pritom veliku radoznalost i posvećenost, preciznost. Naglašava u djelu važnost prostora u humanističkim znanostima, bavi se slikom prostora, pristupa mu kao kulturnom konstruktu. Podaci o prostoru dobiveni su iz narativnih vrela koja su znanstvene činjenice. Usredotočio se autor najviše na historiografska vrela, a bilo je puno narativnih djela... Tu su domaći i strani autori, a razdoblje istraživanja predstavlja zlatno doba Dubrovnika od sredine 15. stoljeća do razornog potresa, urbanistički je bilo dosta stabilnije bez većih promjena. Podaci koje donosi u knjizi vrlo su vrijedni. Prvi korpus kojim se bavi knjiga jesu narativna djela domaćih autora, a njima je Dubrovnik bio u središtu. Autori su često bilježili događaje kratkim opisima, dolazili bi i do nekih zaključaka, samostalno, na temelju glasina ili na temelju kolektivne memorije... Dio tema su opća mjesta iz starijih narativnih vrela, posebno o porijeklu grada i stanovništva, ratovima, postignućima građana, patronu... Stojanović donosi pregled starijih narativnih djela jer se na njih reflektiraju kasnija djela koja su predmet istraživanja. Naglašava isprepletenost starijih i novijih djela.
Domaći autori uglavnom su šutjeli o prostoru Grada ili su o njemu govorili šturo... Na opise prostora utjecale su primjerice prirodne nepogode, bolesti... Strani autori su posebna kategorija, to su oni koji su privremeno boravili u Gradu, a skupljeno je u knjizi gotovo 200 heterogenih tekstova, napravio je tako Stojanović vrijednu baza podataka. Slika prostora stranih autora pokazuje što je Dubrovnik predstavljao strancima i prolaznicima. Daju informaciju o Gradu, neki više, neki manje, neki su neutralni, najčešće uspoređuju Grad koji je lijep kao Firenca ili kažu da je luka mala, kažu da Grad izgleda kao školjka, vide se u opisima kako su došli, zašto su došli, pišu o sadržaju koji ih zanima... Dosad je malo tih opisa poznato ili su manje poznati javnosti. Drugi dio autora piše o Dubrovniku a nikad nije bio u Gradu, treća skupina su strani autori koji su imali doticaj s domaćim stanovništvom...
- Mnoga djela su izrazito slojevita, teško im je odrediti žanr, a ova knjiga je zaista bila potrebna, donosi pogled na Grad koji je nestao 1667. Vrlo lijepo je stilski napisana, govori puno o prostoru i ljudima, prava je enciklopedija za sve one koje zanima grad i narativna vrela, zaključila je Benyovsky Latin.
Kunčević je rekao da je knjiga jasan primjer sve većeg interesa za pojam prostora koji se sve više gleda kao kulturni i društveni konstrukt. Knjiga počinje sredinom 15. stoljeća, a završava 1667. kad Velika trešnja mijenja Dubrovnik, njegovo društvo i institucije. Naznačio je Kunčević kako je za Stojanovićevu knjigu važan pogled izvana i iznutra, nastaju dvije grupe i zato nastaje ‘diptih‘.
Međutim, dvije slike se ozbiljno razlikuju. Pokazuje se što je autorima bilo važno, a što su prešućivali... Stojanović je analizirao ‘šutnju‘ domaćih autora, uspio je izvući nekoliko zanimljivih zaključaka. Suzdržani su domaći autor jer im je prostor samorazumljiv, prirodan pa ne zahtjeva objašnjenje. Prostor se spominje kad je povezan s nekim događajem, ako je, recimo, netko ubijen ispred neke crkve, ako je netko zakopan ili slično onda se spominje crkva... Vremenska distanca urbani prostor čini vidljivijim i zanimljivijim, tako se ne piše o zidinama u tom vremenu, ali se piše o njihovoj gradnji, nastanku... Domaći autori privatni prostor nikako ne spominju, čak i kad spominju kuće konkretnih ljudi, koriste im samo kao orijentacijske točke. Stojanović je dao pregled povijesti građevina u urbanom prostoru. Analizirao je tako dnevnike hodočasnika, putopise i izvještaje mletačkih dužnosnika, a autori su dolazili iz svih dijelova Europe.
U putopisima i hodočasničkim dnevnicima Dubrovnik zauzima vrlo važno mjesto, opisi su nastajali iz pravog iskustvenog susreta s Gradom. Neki su pisali da je Dubrovnik smješten u Slavoniji, da je glavni grad Dalmacije ili pak da je u Grčkoj ili u Albaniji... Često ga opisuju pridjevom "lijep", ali najčešće koriste riječi "tvrd" ili "utvrđen". Od fortifikacijskih skupina, najviše opisuju Minčetu i Lovrjenac. Kad je riječ o crkvama, najviše pišu o Katedrali i Crkvi sv. Vlaha, krajnje površno su prelazili preko vanjskog izgleda crkava... Komentirao je Kunčević da "gledajući isto, nisu svi vidjeli isto". Redovnici su se zanimali za crkve i samostane, trgovcima su bili zanimljivi kapaciteti luke, a mletačkim izvjestiteljima obrambeni sustav...
- Dobili smo važnu knjigu, važna je jer se radi o novom načinu da se misli dubrovačka povijest. Važna je i što donosi čitav niz nepoznatih ili slabo poznatih dokumenata. Pogled izvana koji Stojanović donosi doista je važan jer se nekad previše oslanjamo na domaće izvore. Riječ je o dobroj znanstvenoj studiji, jasno i zanimljivo napisanoj, a nakon nje o Dubrovniku znamo više nego prije, dodao je Kunčević.
Stojanović je zahvalio okupljenima na dolasku. Govorio je u odnosu autora i knjige te na koncu čitatelja, a duhovito i vrlo iskreno govorio je i o onome uobičajenom što autori govore na kraju predstavljanja nakon što njihovi prethodnici kažu sve o njihovom djelu. Često pritom zapadnu u patetiku, pričaju u ‘porođajnim mukama‘ djela, o inspiraciji ili krenu nabrajati kome sve trebaju zahvaliti, a sve to je Stojanović izbjegao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....