Viktorija Žuvela i Barbara Margaretić govorile o ženama koje su sudjelovale u stvaranju i razvijanju Dubrovačkih ljetnih igara

Minela Fulurija Vučić govorila je o ženskoj solidarnosti u Dubrovniku u 18. stoljeću, a Sanja Žaja Vrbica o bečkim slikaricama koje su kroz tri generacije stvarale u Gradu, a ciklus predavanja Dubrovačke baštine "Mjesec žena u povijesti" posljednjeg su dana ožujka u petoj lađi Lazareta zaključile kustosice Dubrovačkih muzeja Barbara Margaretić i Viktorija Žuvela predavanjem ZabiljeŽene - Na sceni i iza scene Dubrovačkih ljetnih igra.

Izlaganje podsjeća na doprinos kazališnih umjetnica, radnica i djelatnica koje su sudjelovale u stvaranju i razvoju najznačajnijeg, najvećeg i najstarijeg hrvatskog kulturnog festivala. Prisjetile su se predavačice žena koje su ostavile svoj trag u povijesti Igara, bilo da se radi o glumicama, redateljicama, kostimografkinjama, koreografkinjama i plesačicama, scenografkinjama, inspicijenticama, garderobijerkama, tajnicama, ravnateljicama, kritičarkama...

DLJI

Predavanje je dio istraživanja u sklopu izložbe Žene - Na sceni i iza scene Dubrovačkih ljetnih igara koja je realizirana u suradnji Dubrovačkih ljetnih igara i Dubrovačkih muzeja a koja je otvorena u srpnju prošle godine u sklopu 76. festivalskog ljeta u Rupama. 

Minela Fulurija Vučić otkrila kako je oporuka jedne plemenite Dubrovkinje desetljećima utjecala na generacije redovnica i spojila dvije obale Jadrana

Predavanje Sanje Žaje Vrbice: Bečke slikarice nalazile su neiscrpno nadahnuće na jugu, neke su slikajući motive s dubrovačkog podneblja napravile prekretnicu u karijeri!

Nakon što je okupljene u ime domaćina pozdravila Zrinka Lucianović, Margaretić je uvodno navela kako je želja bila ponovno iščitavanje povijesti Igara, ali s naglaskom na rad i doprinos žena na sceni i iza scene.

- Mi smo prvenstveno muzejske djelatnice, nismo teatrologinje, nismo gledale iz tog kuta, u fokusu našeg zanimanja bile su prvenstveno kostimografkinje jer se obje bavimo tekstilom. Ušli smo u bogatu dokumentaciju Dubrovačkih ljetnih igara, Znanstvene knjižnice... Bavile smo se ženama koje su djelovale 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih godina, naznačila je Margaretić.

Prva je od važnih žena je Adela Negrini Gracić koja je bila posljednja vlasnica palače Kerša. 1969. je umrla, a od 1970. palača Kerša postajala je vlasništvo Dubrovačkih ljetnih igara i tako se, tim darivanjem, Negrini Gracić upisala u biografiju Igara. Pedesete godine obilježene su prvim predstavama, došle su najveće kazališne kuće sa svojim predstavama, sve više su se razdvajale ženske kazališne radnice koje su najjače na polju kostimografije i koreografije. Marija Crnobori bila je prva Ifigenija, Irena Kolesar glumila je primjerice u Noveli od Stanca, Mira Stupica u Dundu Maroju.

Tonći Plazibat/Cropix

Inge Kostinčer-Bregovac je bila kostimografkinja koja je poznata po izjavi da on kreira kostim, glumac lik, a režija predstavu. Jedna je od najvažnijih predstavnica poslijeratne kostimografije. Ostvarila je suradnje sa svim značajnim redateljima tog doba, bila je vrlo važna. Publika na Igrama je pamti od početaka do 1973. kad je tragično preminula. Radila je kostime za predstavu Oluja koja je igrana na Dančama... Njezina se kćer javila Margaretić i Žuveli nakon izložbe prošlog ljeta te im je poslala skice za suvenirsku ponudu Igara koja je rađena 1960-ih i 1970-ih godina kad je Kostinčer-Bregovac bila jedna od glavnih kostimografkinja.

Druga vrlo važna kostimografkinja koja je sudjelovala od početka Festivala je Vanda Pavelić-Weinert koja je bila povjesničarka umjetnosti... Najčešće je surađivala s Vladimirom Habunekom i Kostom Spaićem. Radila je kostime za predstavu Le Cid koja je igrala na Revelinu, a igrao je glavnu ulogu Tonko Lonza. Radila je kostime za predstavu Ljubovnici koja je igrala u Pilama 1969. i to joj je bila posljednja kostimografija na Ljetnim igrama...

Milica Babić-Jovanović bila je doajenka jugoslavenske kostimografije i prva školovana kostimografkinja u Srbiji. Djelovala je u beogradskom kazalištu, bila je supruga nobelovca Iva Andrića, a sudjelovala je na Igrama od 1951. do 1959. Izradila je kostime za niz važnih predstava...

Anka Šimunović bila je garderobijerka koja se pojavila od samih početaka Igara. Bila je krojačica i garderobijerka dubrovačkog teatra, surađivala je s Festivalom, brinula se o svim kostimima koji su dolazili u Dubrovnik, vodila je brigu o njihovom čuvanju, pranju... Potpisala je kostimografiju za predstavu Plakir koja je izvedena 1951. na Gracu. Prema nacrtima Babić-Jovanović, izradila je kostime za predstavu Hamlet. Zanimljivo, radila je kostime za dječje predstave iz vrtića...

Tonći Plazibat/Cropix

Olga Solovjeva je vrlo važna žena za dubrovački festival, jedna je od doajenki koreografije na Igrama. Bila je balerina i kazališna glumica iz Odese, osnivačica je Baletnog odjela pri Muzičkoj školi u Dubrovniku. 1930-ih godina kupila je kuću u Cavtatu koja je bila okupljalište tadašnjih umjetnika, ostala je u sjećanju kao Ruskinjina kuća i nalazila se na predjelu Kamen mali u Cavtatu. Dubrovačkim ljetnim igrama ostavila je u nasljeđe tu kuću sa željom da ona bude dom siromašnim umjetnicima. Međutim, u Domovinskom ratu je kuća spaljena a potom i prodana. Radila je niz koreografija, primjerice za Dubrovačku trilogiju...

Šezdesete godine bile su vrlo izazovne godine, prvenstveno nije bilo dovoljno financijskih sredstava. To je razdoblje kad na čelo stupa prva žena, ravnateljica i intendantica Fani Muhoberac koja je inače bila profesorica hrvatskog jezika i književnosti. To njezino doba naziva se zlatnim ili klasičnim dobom Igara, podigla je Festival na svjetsku razinu, povezala se sa svim važnim festivalima, glavni ravnatelj drame bio je Kosta Spaić, otkrili su se i novi prostori... Zaslužna je da se Dundo Maroje izvodi u izvornoj, integralnoj verziji sa svim odlikama dubrovačkog govora. Zanimljivo, djeca koja su gledala probe izveli su svog Dunda Maroja.

Ljubica Búbe Marinović je velika tajnica Igara, a u svim velikim monografijama o Igrama nema njezinog imena. Vodila je ured tajništva, dobro se domaćinski brinula o svim cijenjenim gostima, govorila je više stranih jezika... Desetljećima je bila svojevrsni sinonim za Ljetne igre.

Tonći Plazibat/Cropix

Vice Križe-Grom bila je jedna od glavnih akterica iza scene, zvali su je Tete Vice ili samo Križe ili Vice. Tete Vice je bila garderobijerka u KMD-u, a od 1964. bila je garderobijerka na Igrama, bila je i garderobijerka tad novoosnovanog Folklornog ansambla Linđo koji je nastao godinu dana kasnije. Poznata je bila i po bilježnici u koju je vodila evidenciju gdje se koji kostim nalazi... Legendarne su anegdote nje i voditelja tehnike Stijepa Hakličke...

Lidija Martinović jedna je od članica obitelji Martinović čiji su životi isprepleteni s Dubrovačkim ljetnim igrama. Brinula je o svojoj glumačkoj obitelji, suprugu Miši, sinu Maru i kćerki Perici, bila je inspicijentica u dubrovačkom teatru, samozatajna, njezino radno mjesto bio je stol, stolica i malo svjetla... U KMD-u je naslijedila inspicijenta Mata Bakovića.

‘Kormilo‘ predavanja potom je preuzela Žuvela.

Jagoda Buić dala je svoj doprinos na Ljetnim igrama. Kao vrlo mlada djevojka započela je svoju kostimografsku karijeru, jedna je od prvih kostimografkinja u Hrvatskoj. Presedan je bio da se mladoj curi dala kostimografija u HNK-u u Splitu. Na poziv Branka Gavelle, 1950-ih godina došla je na Igre, ostala je vezana za Ljetne igre i za Dubrovnik. Kad se govori o tapiseriji, ona također zauzima vrlo važno mjesto na svjetskoj razini. Važna je za otkrivanje prostora u Gradu, tvrđavu Bokar predlagala je i promovirala kao mjesto za izložbe...

Miroslava Mira Glišić je bila beogradska slikarica. Učenica je Petra Dobrovića, također je i kao slikarica, kostimografkinja i scenografkinja radila u Beogradu na Jugoslavenskom dramskom pozorištu, a osim za kazališne predstave, radila je kostimografije za poslijeratne filmove. Od 1956. je sudjelovala na Igrama, radila je zajedno s Kostom Spaićem i Bojanom Stupicom koji je pozvao u Grad. Vrlo je aktivna i važna kostimografkinja, tragično je poginula u prometnoj nesreći 1965. čime je, nažalost, prekinuta njezina suradnja s Festivalom. Njezina posljednja kostimografija bila je za predstavu Suton.

Sedamdesetih godina jedan dio žena nastavio je suradnju s Igrama, ali je istovremeno dolazila nova, mlađa generacija kostimografkinja, među njima je i Doris Kristić koja je jedna od najznačajnijih kostimografkinja danas a koja je neodvojiva od Festivala. 

Ivica Boban je bila važna 70-ih godina. Kao mlada djevojka je živjela Ljetne igre, pojavila se već od samih početaka i kao glumica, kasnije kao suradnica za scenski pokret te kao prva redateljica. Važne su njezine predstave koje su obilježile 70-te godine, uvela je novi senzibilitet... Njezinu predstavu Pozdravi gledao je Eugène Ionesco u Dubrovniku 1974.

Dinka Jeričević je bila prva scenografkinja, a isprva je bila asistentica. Oduševila je Vladimira Habuneka i na njegov poziv postala je suradnica Igara i ostala to i danas... Njezino obilježje je da imaj taj lijepi odnos prema Gradu i nasljeđu Dubrovnika. Njezine scenografije su minimalističke...

Tonći Plazibat/Cropix

Ingrid Begović je slikarica, kostimografkinja i scenografkinja. U radu je često eksperimentirala i ispitivala mogućnosti teksture.

Marija Maca Žarak nije radila sa skicama, radila je sa svojom mašinicom i rukama i često je u predstavama do zadnjeg momenta šila i popravljala, to je bilo njezino obilježje. Radila je kao kućni kostimograf u Splitu... Jedan od bitnih predstava na kojima je radila je Santa Maria. Ona bi, dok bi trajala predstava, šivala i sve što bi sašila bi se kasnije dijelilo - kao suveniri.

Marija Braut je bila profesionalna fotografkinja, od 1970--ih do 1990-ih je bila suradnica i fotografkinja Igara, Dubrovnik je bio važna tema za njezin profesionalni put. Njezine fotografije postale su dio biografije Igara. Slikavala je publiku, umjetnike, život Grada...

Mani Gotovac je također važna za sedamdesete godine, a naglasila je Žuvela da nju ne treba posebno predstavljati te je završila predavanje citatom kazališne kritičarke, spisateljice i teatrologinje:

- Čini nam se da nam u životu najviše nedostaje međusobno osluškivanje. Danas je nemoguće slušati Drugoga, posvetiti mu pažnju, pokloniti mu malo blagosti, razumijevanja. U nedostatku smo, u manjku smo ljubavi. Teatar je dužan otvarati prostore ljubavi. To zapravo znači i istini. Kada već istine nema u životu, neka je bude u kazalištu. Neka to budu naši trenutci ‘stvarnoga‘ života.