Nakon što je u medijima sredinom lipnja odjeknuo oglas o prodaji ljetnikovca Bonda Majstorović u Gružu kod robne kuće Minčeta, gradonačelnik Mato Franković objavio je u subotu kako je Grad Dubrovnik predao ponudu za kupnju povijesnog zdanja. Prodaju vodi agencija Libertas nekretnine a prema priloženom opisu, kompleks obuhvaća ljetnikovac površine 1.515 četvornih metara te okućnicu i vrt koji se prostiru na dodatnih 1.276 četvornih metara.
Kako je navedeno, nekretnina zahtijeva potpunu obnovu, ali "svojim dimenzijama, položajem i karakterom nudi izniman potencijal za različite namjene". Riječ je o zaštićenom kulturnom dobru Republike Hrvatske izgrađenom u drugoj polovici 16. stoljeća.
Pozivajući se na knjigu znanstvenice Nade Grujić Dubrovačka ladanjska arhitektura, povjesničar umjetnosti Ivan Viđen ističe kako je ljetnikovac zanimljiv već zbog svog ambijenta odnosno položaja:
- Ljetnikovac spada u skupinu dubrovačkih gotičko-renesansnih ljetnikovaca, onoga što su raniji autori zvali "mješoviti stil". Kao i na palači Sponzi u Gradu, na prvom katu su gotički otvori: na pročelju je gotička trifora, a sa strane su gotičke monofore. Međutim, svi ostali otvori na pročelju, na bočnim pročeljima i na začelju u prizemlju su renesansni. Iako je danas okružen prometnicama, ljetnikovac po svom položaju ničim nije zaostajao s ostalim ljetnikovcima koji se nalaze na tom području. Ogroman vrt nekad se prostirao sve do autobusne stanice preko puta današnje zgrade Grawea i to se vidi na starijim fotografijama. Ranija linija obale na Batali nije bila kao što je to danas tako da su svi, pa i ovaj ljetnikovac, bili nešto bliže moru. Bonda ili Bundić je vlastelinska obitelj, a u 19. stoljeću je ljetnikovac, kao i brojni drugi, promijenio vlasnika; Majstorovići su kupili ljetnikovac i otad nosi i ovo drugo ime. Prema prvom modernom katastru dubrovačkog područja izrađenog za vrijeme austrijske vladavine, vlasnik ljetnikovca 1837. bio je Marin Orsatov Bonda (Giorgi-Bonda). Ostalo je zapisano kako je to bila kuća za stanovanje s jednim katom i s dva vrta, objašnjava Viđen koji ističe kako je česta sudbina ljetnikovaca u to vrijeme bila promjena vlasništva te bi im se time, kao prilikom udaje, ujedno dodalo prezime obitelji koja je novi vlasnik a što je za to doba bila sasvim uobičajena praksa.
Vlasnik koji se spominje u katastru 1837. bio je dvorski komornik austrijskog cara i kralja Frana I.
- Marin Bonda otac je Luka Bonde, graditelja Bondinog, Bundićevog kazališta odnosno današnjeg Kazališta Marina Držića. Marin Bonda imao je starijeg sina Orsata koji je više toga naslijedio te je bio zastupnik u Dalmatinskom saboru, a Orsatov sin Marin živio je u Beču i bio je posljednji muški izdanak obitelji Bonda odnosno Giorgi-Bonda kako su se formalno zvali u 19. stoljeću. Tad je bila relativno uobičajena pojava da se vlastelinski ljetnikovci nađu na tržištu i da ih netko kupi. Luko Bonda bio je, što bi stari Dubrovčani rekli "prepukli siromah". Otišao je na bubanj zbog izgradnje kazališta, a kad je preminuo, u njegovoj smrtovnici ostalo je zapisano: No lascia niente! - "Ne ostavlja ništa!", dakle, nije ostavio ništa za nasljeđivanje, otkriva Viđen.
Inače, Bondino kazalište koje je Bonda izgradio uglavnom svojim naporima, svečano je otvoreno 1. siječnja 1865., a inicijator njegove gradnje preminuo je 13 godina kasnije, 1878. Tko zna, možda je Luko Bonda kao dijete svoje prve korake učinio upravo u vrtovima ljetnikovca Bonda Majstorović...
Napominje Viđen kako postoji pretpostavka da je ljetnikovac imao kapelicu i još jedno bočno krilo s orsanom. Moguće je da je uništeno tijekom Velike tréšnje 1667. jer je u Velikoj tréšnji stradalo dosta orsana i okomitih krila građevina, a u katastarskom zapisu iz 1837. se ne navodi ni kapelica ni bočno krilo s orsanom.
- To je ljetnikovac sa savršeno pravilnim tlocrtom i rasporedom otvora, sve je simetrično, harmonično... Unutra je središnja saloča s bočnim prostorijama, riječ je o školskom primjeru gotičko-renesansnog dubrovačkog ljetnikovca. Jako je zanimljivo da je većina ljetnikovaca kroz vrijeme izgubilo svoju izvornu namjenu, a to je stanovanje i ladanje. Svakome od vlasnika ljetnikovca, posebno ako to nisu neke javne ustanove nego privatni vlasnici, treba dati priznanje za održavanje ljetnikovca! Ljetnikovac Bonda Majstorović još ispunjava svoju prvobitnu namjenu, a to je stanovanje..., upozorava Viđen.
Također, i na ovome se primjeru, kao i na tolikim drugima, pokazuje kako je osim samih građevina važno štititi i povijesne ambijente.
Osim što je u posljednja dva stoljeća bio nijemi svjedok preobrazbe Gruža i Lapada od ladanjskoga krajolika u moderno središte grada, zasad nije poznato da je ljetnikovac bio poprište nekih "velikih" povijesnih događanja, valja naglasiti kako je ostao u memoriji starijih Dubrovčana po jednom drugom povijesnom događaju - ukidanju tramvaja u ožujku 1970. Pored fotografija punih Pila, postoje i fotografije snimljene ispred ljetnikovca koje prikazuju mase Dubrovčana koje ispraćaju svog ‘Žuća‘.
Povijest se na kraju, kao i toliko puta prije, ponavlja. Ljetnikovac kao i u 19. stoljeću opet stoji na prodaju, ali o njegovom budućem vlasniku ovisit će hoće li dva već stečena prezimena ostati ili će biti ‘prekršten‘ u nešto sasvim treće, hoće li mu namjena pak biti sasvim neka ‘četvrta‘ ili će na kraju ipak postati vlasništvo Grada Dubrovnika i služiti zajednici...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....