Eto što je je život! Nekoliko fluorescentnih scena u mračnoj sobi i laku noć

U svemu, baš u svemu na ovom svijetu tražim zajebanciju. U najvećoj komi, u totalnom sranju, u apsolutnom bedu. Najkrvavije su mi situacije kad glavni čimbenik pokušava ostat ozbiljan. Vrlo ozbiljan. Tipa onoga političara iz vremena bratstva i jedinstva. Oko njega hrpa isto tako vrlo ozbiljnih, dapače, tužnih drugova. Jer situacija je složena. Ovaj naš kaže: Drugovi, bit ću vrlo kratak!

U tom trenutku mu padne luster na glavu. Doista, bio je kratak. Kraći nije mogo bit! Gledam neki dan strani Big brother. Vrlo ozbiljna scena u muškom zahodu. Jer je kamera namještena tako da hvata krupni plan sitnog kua. No, oni ne pišaju đe treba, ne. Napravili su zajeb pa pišaju po zidu okrenuti leđima. Prave krugove. Pišu poruke. Kako koji završi, otrese ga, zatvori parapet, malo GA zakači parapetom, začuje se tihi ‘JOJ‘ i ide. Dođe drugi, traži GA jedno 3 ure, izvadi, začuje se gromoglasni ‘AHHH‘, gleda u drugih koliki IM je.

Kolumnistica Maja Milošević

Tonci Plazibat/Cropix

Samo jedan piša bez prekida. Prolaze dani, godine, mjesečeve mijene, a ovaj i dalje piša. Malo mi dosadi, prošetam po svim ostalim programima, pogledam 2 crtana, poslušam vijesti. Ubili, zaklali, poginuli, pokrali. Odustajem i vraćam se na pišonju. Još piša. U jednom trenutku GA otrese, spremi u škrabicu, okrene se nama, podrigne i pođe.

U drugoj sceni vidiš vrlo tamnoputog, tzv. mrklicu. Tamniji ne može biti. I sere. Situacija je vrlo napeta. U tom trenutku nestane struje. U normalnoj situaciji vidjeli bi siluetu čovjeka koji kenja. U ovoj situaciji ne vidimo – ništa. Tamnoputac u tunelu. I tako još po ure.

Nakon čega ovaj pusti vodu i kaže: Niko ođe ne zna cijenit što se ja mučim ko crnac. U trećoj sceni rasna koka u čipkastim gaćicama i korpiću. I kaže: Ja sam gladna. A ti? U to ulazi u kadar pišonja iz prve scene miješajući jaja koja nije maloprije dobro namjestio i kaže: Dat ću ti ja najveću kobasicu koju si u životu viđela. I dva jaja u sorbulu. Fakat, da nije ovakvih scena, moj život bio bi tužna priča.

Primjerice, jeste li ikad gledali kako na njemačkom programu reklamiraju goldune? Ko da prodaju patate. Stoji neka sparušena i istrošena baba s uvenulim izrazom lica i frizurom a la Merlinka. Kraj nje neki Oliver Twist s kalaturama. Ispred nje izloženi golduni.

Tko je ugasio svjetlo?

Cropix/

Svih boja, oblika, desena, veličina. S krivinom ulijevo i udesno. S vrlo ozbiljnim izrazom lica znanstvenika koji govori o lijeku protiv raka, baba uzme jednoga s kuglicama i dezenom američke zastave govoreći kako su te kuglice ‘šene‘ i rastegne ga želeći pokazati kako u njega može stati i Mile Trokurac.

Jebiga, goldun pukne i opizdi maloga Twista po cvikerima. Da razbiju nelagodu, baba naćera maloga da natakari nekakav fluorescentni goldun na svoga. Mali ga bestimajući natakari jer mu kua visi poput tužne Jele. U tom trenutku baba ugasi svjetlo. Posvuda mrak. Samo povremeno vidiš kako neki kua, nešto lebdeće i fluorescentno šeta s jednog kraja sobe na drugi. E to ti je život. Nekoliko fluorescentnih scena u mračnoj sobi.

Maja