Na opće veselje, jutro prije ukrcaja na barku počinje bestimanjem. Đe mi je lanjski kupaći, sve do sinoć je bio tu! Hebote, nismo sinoć napunili mobitel! Ja ne bi s vama, ja bi gledo prijenos (uvijek je nekakav prijenos!). Kad se sve pokrca u auto, obično se neko sjeti da je nešto važno zaboravio. Npr. ključe od barke.
Onda se onako nakrcani i šareni (auto je nekim čudom nagnuto na jednu stranu i to onu đe sam ja), uz seljačku svirku s radija i žamor bestimajućih glasova, vraćamo tamo odakle smo i krenuli. Kad smo konačno uzeli sve što nam treba (a nismo baš najsigurniji), slijedi žustro ukrcavanje na barku. Prvo muški i klopa, a onda žene i djeca. Žene su obično u nekim šlapama koje se kližu, a ionako su smotane pa ih po dva muška pridržavaju (treći drži konop od barke) da ne ulete u onu kanalizaciju oko barke. Djeca su kao ležerna i ližu sladolede, a obavezno jedno padne preko konopa i razbije nos.
No, neko od nas ponio je i flaster - za ranu da ne krvari i za usta da više ne zavija. Nakon što smo se konačno rasporedili po provi i krmi, nakon upornog i živčanog natezanja s motorom, napuštamo kopno. Neđe napola Dubrovačke rijeke neko se sjeti da mu je osto mobitel na klupi pored veza. Svi u glas bestimamo Hebo te mobitel! i vraćamo se nase. Konačno možemo krenuti. Napola isposvađani, ljuti jedni na druge. Barka je nagnuta na moju stranu. Sam pogled na neku elafitsku valu briše sav bijes, male plaće i skupi život.
Svi se nešto blaženo gledamo i jedni drugima uskačemo upomoć. Uskoro kišam, pišam i uživam. I onda počne infantilno vraćanje u djetinjstvo. Picigin. Jedva me mogu odlijepit od pijeska (čudan neki pijesak!), no najviše me bole komentari. Skoči malo, neće ti se jaja osušit! Što je, guzice pritežu prema dole?! Uvrijeđena riječima da sam smotana ko da mi je sto kila, odvalim loptu svom snagom u susjedovo međunožje. Nakon urlika boli i negodovanja, slijedi komentar: Igramo li picigin ili na glava? Spas od picigina i klopa.
Cijela vala preživa, a pri tom svi gledamo jedni druge. Sve se jede, pa čak i ono što se doma kao ne voli. Stomci su konačno puni, zvijer je konačno namirena. A onda počnu tračevi ekipe sa susjednih barka. Vrhunac je priča o starom mužu, mladoj ženi i silikonskom koku. Sreća po mladu ženu, stari je brzo riknuo, ali je želio da ga kremiraju. Tako je od njega osto samo silikonski koko.
Uz cerek namještamo tendu za popodnevni pižulet. Svak hvata svoju poziciju. Gasi se radio. Uljuljkuju me valovi…prošla je ona talijanska krkašina…ah, ti Talijančići - mali, nikakvi i lajavi, čovječe, on vuče za sobom dinju iz Italije! E takvi giljoši nismo. Iz duboke kome budi me neko okrutno dijete. Teta Maja, jesu li mi ispod vaše guzice maska i dihalica? Razmišljam hoću li mu objasniti kako ne moraju sva šranja na ovom svijetu biti ispod moje guzice ili ću se samo dignut s tih šranja koja me ionako žuljaju u predjelu šupka.
Dok mu objasnim, sasvim ću se probudit. Mali Neptun labuđim skokom s barke ulijeće u more i sve budi. Opće bestimanje. Povratak je najbolniji. Treba pokupit sve čantarice i saketiće, od čega nam pola nije ni trebalo, a najteže je nas skupit. Taman jedan dođe, drugi se već neđe izgubio.
Nakon što smo uvjerili motor kako mu je bolje da radi, polako krećemo. Ubrzo uviđamo da smo ostavili dijete. On još neđe njori. Uskoro lagano isplovljavamo, svi su na broju, sluša se Severina, Rozga i ostale štikluše. Neđe prije Dakse motor stane. Kurbl, kurbl. Ništa. Stavljamo pomoćni i polako prprprpćemo prema rijeci. Svi nas mimoilaze i smiju se. Kunem se, neću više nikad. Do sljedećeg poziva.
Maja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....