Pamet, sposobnost, stručnost, radišnost – sve se to neđe izgubilo. Laktanje, podmetanje, podmuklost, uvlačenje, upis u jaku stranku radi karijere, to je ‘in‘

Niko ti više nikoga ne šiša ni dva posto. Nema međusobnog poštovanja. Postali smo stoka jedan drugome. Ništa nas više ne može zadiviti. Zapravo, divljenje je postalo ko papirnata maramica. Ono, OK, bravo, majstore, super ti je ono što si skočio s Eiffelova tornja i poslije skupljo zube i jaja po cesti, ali – što misliš o Nives Celzijus?

Divljenja je vrijedno i ono što si se pošro pred susjedovim vratima i ostavio mu jedan dio sebe ko što njegov kučak svako jutro ostavlja dio sebe ispod tvojih prozora, ali što misliš o sisama Bezosove žene? Sise su zakon! U njima je enciklopedija znanja. No, pustimo sise neka vise. Pamet, sposobnost, stručnost, radišnost – sve se to neđe izgubilo. Laktanje, podmetanje, podmuklost, uvlačenje u šupak, upisivanje u neku jaku stranku radi vlastite karijere – izvuklo se ispod nekog blatnjavog kamena. Raditi svoj poso - većini nije problem, surađivati s ljudima – posto je svjetski problem.

Na višoj su cijeni ‘laktaši‘

/Shutterstock

Prije sam osjećala sućut prema glupanima. Kao, jadni oni, to ti je bolest glave, treba biti strpljiv s njima. Ispričaš mu vic u ponedjeljak, a on ga skopča u petak i umre od smijeha. Doslovno. Na sprovodu svi plaču, a iz groba se čuje vampirski smijeh. Buaaaaa!

Sherlock Holmes i dr. Watson logoruju u pustinji. Usred noći Holmes kaže: "Watsone pogledaj gore. Što vidiš?" Watson pogleda gore i vidi zvijezde. "Vidim zvijezde," kaže on. "I što zaključuješ?" "Pa, kad ih je toliko, valjda ima i planeta," zaključuje Watson, "što nas navodi na zaključak da nismo sami u svemiru". Tu ga Holmes prekine: "Nije, glupane, nego nam je neko ukrao šator." Baš kao Holmes, ni ja ti više nemam strpljenja s glupanima. Jer on je takav samo danas. Sutra će imat građevinsku firmu i hvalit se kako je pio Don Perignon na sinovoj pričesti.

Pa mu kažem, molim te, prebaci u petu, preša mi je. A on mi odgovara s vedrim, tupim osmijehom – pa nismo u autu! Kaže mi ovih dana svisoka jedna bahata osoba na pragu života i rada – poštovanje treba steći radom, trudom i odnosom prema ljudima. Eto, doživjela sam da su moje vlastite riječi pale na plodno iako bahato tlo. I da me neko od pet i po godina podučava ponašanju koje sam osobno ustanovila.

Takvi su ti neki mladi lavovi, prvo pucaju pa onda pitaju ko ide. A budući da ih niko nije naučio poštovanju prema starijima, čim ti postanu kolege, odma se smatraju ravnopravnima i odma prelaze na TI. Što traje jedno 3 i po minute. Potom te žele pregazit. Iskustvo, znanje, sposobnost – to ti je sve čisto šranje. Ti si fosil i treba te iskoristit pa stavit u muzej.

Dva lovca love u šumi i jedan se sruši. Pogled mu je ukočen i čini se da ne diše. Drugi lovac uzme mobitel i nazove hitnu pomoć. "Stariji kolega mi je mrtav! Što da radim?" "Smirite se. Ja ću vam pomoći. Prvo moramo utvrditi da je stvarno mrtav." Nakon trenutka tišine, začuje se pucanj. "Jest. Što dalje?" Srećom, upravo zbog svoje brzine i površnosti, ima nešto što ovakvi gazitelji preko leševa neće nikad ostavit iza sebe. To su tragovi. A oni ostaju samo ako stojiš čvrsto na nogama.

Maja