Sjećam se cure iz Vukovara, navratila je u VK Neptun pitati smije li nastaviti treninge kod nas. Roditelji su je poslali u Dubrovnik misleći da je tu sigurna od rata...

- Za Kroniku dana, Siniša Glavašević...

Kad su padale granate i kad nisu, štedjeli smo baterije ne bi li predvečer čuli kakva je situacija tamo u Vukovaru.

Vijesti su se, sinko moj, tada slušale drukčije.

Vijest kao vijest bila je samo dio informacije. Sinišin glas pričao je o svemu onome što nije izgovoreno. Ne zato što bi Siniša štogod prešutio, nije on, vjerujte, bio od takvih. Ali čak i kad se radi o takvom zločinu, o takvoj tragediji kakva je ubijanje jednog grada, vijesti imaju svoj format, ograničeno vrijeme, novinski stranicu.. I zato valja slušati između riječi, čitati između redaka. Sinišin je glas bio mladenački, jak, trudio se što više riječi stisnuti u malo vremena. U početku smireno, staloženo – bit će to OK. Onda je povremeno bio ljut, da, baš bijesan – zašto se, k vragu, više ne učini!? Osluškivao si ima li očaja, straha u njegovu glasu. Dobar je strah, sinko moj. I očaj je dobar. Loše je kad shvatiš da su se vijesti ograničile na Mitnicu, na Sajmište,  kad čuješ da je bijes i očaj u glasu naglo prerastao u ponos i mir. To, sinko moj, može čuti, prepoznati, i razumjeti samo onaj koji je u donekle sličnoj situaciji.

Svim srcem vjerujem da nitko Vukovar tih dana nije bolje razumio od nas u Dubrovniku. To kad znaš da će ova granata, koju sad čuješ, udariti tu blizu, a ti uho prisloniš bliže radiju da čuješ Sinišu. Vjerovao si, ako još svijetli Vukovar, svijetlit će i Dubrovnik. Stradanja su neusporediva, ali ludilo koje se na nas sručilo potječe s istog kazana. Tog, 87. dana, kad je Siniša rekao da je gotovo, nadao si se da jest. Kako će nama biti, ne znamo, ali nadali smo se da je njihova kalvarija gotova. Nadali smo se...

A tek je počela.

Kažu, ne zaboravite Vukovar. Ne mogu, sjećam ga se još dok je bio čist, miran, uredan, lijep, čak i prilično bogat. Da, i komarcima je bio bogat, ali doista je bio lijep i zelen, miran kao i Dunav pored kojeg je ležao. I takvoga ga je bilo teško zaboraviti, kamoli zgaženog, rastrganog, uništenog, ojađenog suludim zlom koje ga je napalo...

Sjećam se, bilo je rano ljeto. Jedna je cura, Vukovarka, mršava, tiha i plavokosa, dobila posao u Gružu, u butizi od Borova. Navratila je u VK Neptun pitati smije li nastaviti treninge kod nas. Veslala je u skifu. Politiku nismo spominjali, pucnjava je bila tek sporadična, ali razumjeli smo zašto je tu – poslali su je roditelji. Znali su, ako što i bude, u Dubrovniku je sigurna.

Ona je bila prva, a za njom je u Grad došlo još ljudi Vukovara, iz Slavonije, uglavnom žene, mala djeca i starci. Svi s nadom da su ovdje sigurni. Pokazalo se da nisu. Gdje su svi ti ljudi danas, jesi li živi, ako jesu – kako žive, jesu li se nakon svega ikada vratili u Dubrovnik. Jesmo li ih tada primili kako treba? Jesmo li, sinko, bili ljudi?

Ne zaboravite Vukovar, ne zaboravite njegove ljude. Jer, sve su žrtve uzaludne, ako zaboravimo da grad čine ljudi. Živi i oni koji više nisu s nama. Sjećanje na patnju Vukovaraca. Na 2717 poginulih heroja i na sve one koji su, ranjeni na stotinu različitih načina, herojski preživjeli taj pakao. Njima za ljubav, Vukovar nije mjesto za selfije, za Instagram i Facebook-promociju. Vukovar je mjesto za sjećanje, a Vukovarci zaslužuju poštovanje, mir i sreću.

Ne zaboravite Vukovar