Stalno pričamo kako nemamo noćnog života. A, bogami, ni dnevnoga. Što će nam? Za ove mrtvace od turista? Oni se, čovječe, iskrcavaju s broda zajedno s infuzijom i mrtvačkim kovčegom!

Života ti, kakvi nam ovo turisti dolaze? Klesari, maranguni, pogrebnici, šljakeri na baušteli. Prosjaci i sinovi. Iz velških mračnih rudnika ravno na naš zlatni Stradun. Idu i škilje. Oslijepili od svjetlosti! Nakon brzinskog objeda u restoranu ‘Kod dva uginula ćevapa‘, našrali su se ko mile majke od nekog našeg jeftinog cvičeka. Onaj što cvičiš kad ga piješ. A bogami i sutra kad ga rigaš. Onako drvene jedva su ih odnijeli natrag na brod.

Tamo su im se izrigali po palubi. U novinama sutra piše: Grupa velških poduzetnika (!) prošetala je našim gradom. Zaslijepljeni ljepotom (!), nisu skidali oka s naših renesansnih građevina. Poslije su obilno objedovali (!) i uživali u čašici (!) probranih vina (!). Čovječe, oni ne znaju ni đe su došli. Lost in space. Još jučer davali su ovakve oglase u svojim novinama: Tražim 10 zgodnih djevojaka za tucanje. Vlasnik plantaže oraha i postavljali zanimljiva pitanja našim turističkim djelatnicima kako bi se što bolje pripremili za dolazak.

Smijem li unijeti beštek u Hrvatsku?- pita jedan zabrinuti uglješa iz njihova TUP-a. Zašto? Samo jedite prstima, kao i mi - kažu naši. Imate li vi u Hrvatskoj parfeme? – pita šljakerica iz njihova Dalmacijabilja. Ne, mi ne smrdimo – odgovaraju naši strpljivo. Jedna njihova išumjehala baba doživjela je poziv s drugog svijeta, vidjela boriće kako joj mašu i preuranjeno posjetila groblje. – Hej, dear boy, gdje je grobno mjesto 8B? – pita misleći da je u domovini. Što si izlazila kad se ne znaš vratiti!? - odgovora dear boy. Tek u zahodu, ako prežive red pred javnim zahodom (neki dan vidjela sam dvojicu koji su se ušrali čekajući, matere mi moje, a po jednu babu došla je prtantina), ti naši turist osjete se ko doma. Što od mirisa, što od pogleda.

A jedan što razumije hrvatski, izletio je ko puška. Uvrijeđen! Jer je na vratima konduta pisalo: Drž‘ se jer voda nosi govna! Čovječe, za koga bismo mi radili npr. golfske terene? Pa ovi se razumiju u golf ko Mujo kad je tražio od Fate golfske bječve. One s devet rupa. Ovi su svi jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane. I svi na nekim lijekovima. Ne znaju ni na kojim. Pitaju u apoteci plivadon. Kaže nesretna apotekarica, oprostite, nemamo ništa od Plive, ali može li od Krke? Dobro, dajte mi onda jedan krkadon! – kaže stranac.

Pa oni nikad nisu čuli za taksi, a bogami ni za 1 b. Inače bi prvog očajnički tražili, a od drugog obezglavljeno bježali.

Ovako sjede i poprijeko nas gledaju. Jer ne mogu disat. Stalno pričamo kako nemamo noćnog života. A, bogami, ni dnevnoga. Što će nam? Za koga?

Za ono pet i po mladih ljudi koji još nisu uspjeli pobjeć odavde, a uskoro će? Ili za ove mrtvace od turista? Ovi se, čovječe, iskrcavaju zajedno s infuzijom i mrtvačkim kovčegom. A prati ih svećenik i moli krunicu. Neki su u totalnoj komi i već su viđeli svoga boga. Po scenariju filma Vidi Napulj i umri. Ipak nam je nešto zajedničko. Već smo odavno mrtvi. Samo nam to još niko nije reko.

Maja