U našoj su kući dvije vrste pasa, jedan koji misli da su vatrometi zanimljivi, ali nevažni događaji koji se događaju negdje u pozadini svakodnevnice. Drugi je uvjeren kako smak svijeta ne započinje sa sirenama, meteorima koji jure prema Zemlji ili božanskim sudom, već malim praskom koji je nastao negdje tamo u Lapadu. Wilma, naš drugi i mlađi pas, nalazi se u prvoj kategoriji.
Puca se, zvižde petarde, praskaju fontane, pale se bengalke, tutnji preko Župe i oko Dubrovnika, a ona jedva da podigne glavu. Možda misli da je oluja, a možda je jednostavno mudra. U svakom slučaju, Wilma ostaje skulirana, mirna i dostojanstvena, onako, kraljevskoga držanja. S druge strane Toto čuje vatromet prije nego je to moguće po zakonu fizike, on ga jednostavno predosjeti.
On čuje kad je netko u Konavlima malo jače zalupio vratima od auta. U tom se trenutku pale svi njegovi "alarmi" i kreće treskanje, ništa dramatično, onako usitno, kao da je postavljen na program vibracije. To više nije nervoza, to je sad već egzistencijalna tjelesna kriza koja je postala gotovo nesavladiva. Sve smo živo pokušali. Doslovno sve. Biljne lijekove. Bihevioralne terapije. Tješenje. Ignoriranje. Zamotavanje. Skretanje pažnje.
Posebne jakete za smirenje koje se svedu na to da pas izgleda posramljeno u premalom odjevnom predmetu. Uvjeravali smo Tota, grlili ga, sjedali uz njega, bili očajni. Vjerujem da svi vlasnici kućnih ljubimaca znaju o razini očaja o kojem govorim. U jednom smo trenutku mislili otići negdje na svjetionik. Stoga, kad je prije nekoliko godina stigla vijest da će vatrometi i korištenje pirotehnike biti zabranjeno, slavili smo. Potiho, naravno. Toto i ja izmijenili smo poglede pune razumijevanja, jer, gotovo je, nema više bučnih proslava Nove godine.
Jedini zvuk bit će kičaste božićne pjesme. A onda, povratak u stvarnost. Iako su vatrometi i ostalo zabranjeni, to je zapravo, kao i većina zakona u nas, mrtvo slovo na papiru. Na papiru Hrvatska je raj na zemlji, uređena zemlja, sa suvislim zakonima, po mjeri građana. U praksi… ah, u praksi. Sve znate. Čim nogom kročimo u prosinac sve zvuči kao da je netko tinejdžerima dao hrpu pirotehnike i rekao "ajmo, budite kreativni"!
Ove je godine situacija još "bolja" jer pirotehnikom rukuju i djeca što postavlja pitanje provedbe zakona, ali i zdrave pameti roditelja. Zašto bi za ime Boga netko djetetu dao u ruke nešto što mu može odnijeti prste, cijelu šaku, teško ga ozlijediti? Djetetu koje nema niti svijesti niti pameti o situaciji u kojoj se nalazi? Apsolutno razumijem slavlje, tradiciju, pa eto, čak i buku koju donose pojedini tradicionalni obredi ("puca puška na veselje i doziva prijatelje"), ali korištenje eksploziva u tolikoj mjeri, situaciju u kojoj se proslava može završiti s tragedijom ili barem odlaskom na hitnu, e, to brate mili ne razumijem nikako!
Tako smo se mi doma ove godine okušali u novoj tehnici naziva smeđi šum. Riječ je o zvuku niske frekvencije i dubljeg tona koji pomalo podjeća na tutnjavu. Takva frekvencija otupljuje jake i praskajuće tonove, nalik je udaljenoj grmljavini. To smo isprobali jednu noć nakon što se Toto tresao poput mobitela postavljenog na vibraciju. Sad živimo u okruženju (glasnog) smeđeg tona pa tako svaki razgovor u nas doma sliči na svađu, čak i kad se dogovaramo što ćemo kuhat za večeru. U početku je bilo uznemirujuće da bi kasnije postalo vrlo ugodno i smirujuće.
Međutim, smeđi zvuk funkcionira. Uglavnom. Barem u tolikoj mjeri da do Tota dođe omekšan i udaljen zvuk i da mu živčani sustav ne dođe u fazu otkazivanja. A svo to vrijeme dok mi pokušavamo pomoći Totu, Wilma nas u stavu kraljice gleda s visoka s pogledom "mislim da previše dramatizirate".
Je li stanje idealno? Nije. Apsurdno? U potpunosti. Je li vrijedno truda? Apsolutno. Jer, o čemu se zapravo radi? Pirotehnika ne smeta samo psima i ostalim kućnim ljubimcima (o pticama i životinjama na cesti da ne govorim) – ona predstavlja smetnju i mnogim ljudima: starijima, traumatiziranim, osobama sa senzornim smetnjama. Smeta svima onima koji se ne žele trzat svako deset minuta jer je neki idiot ispalio raketu kraćeg dometa.
Kućni ljubimci jednostavno nemaju sposobnost da ignoriraju taj užas, oni se istinski boje i to je činjenica. Činjenica koja životinju može odvesti u smrt. Toto se ne pretvara da mu je dobro, ne intelektualizira. Trese se i to je poraz politike i zakona s kojim možemo obrisati znate već što. Svaki je prasak podsjetnik na to da zakon bez provedbe nije zakon, već sugestija. Nisam naivan da bi mislio kako vatrometi mogu samo tako nestati, ali budite iskreni. Ili provodite zakon i zaštite ljude i životinje ili se prestanite pretvarati da vas je briga. Prestanite najavljivati ono što niste u stanju provesti, jer sad imamo najgore moguće: teoretski sve regulirano, a u praksi totalni kaos!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....