Mislim da od mog ulaska u taksi na Henri Coandă aerodromu u Bukureštu i komentara o “gradu zmajeva” nije prošao ni minut – efekt Igara prijestolja pojavio se u taj čas. Je li to kletva ili blagoslov, ne znam, ali sam shvatio da Dubrovnik u kojem živim “nije” povijesni grad stoljetne kulture i diplomacije, kameni biser Mediterana od čije ljepote zastaje dah. On je King’s bl***y Landing. “Vi mora da ste veliki ljubitelj Igara prijestolja,” rekao sam taksistu, suzdržanim glasom onoga koji vječno odgovara na pitanje “s obzirom da ste Englez, jeste li sreli Kraljicu?”
Moje mi iskustvo govori da su taksi vozači, u kojoj god zemlji bili, nefiltrirane verzije TripAdvisora. Oni su djelomično filozofi, meteorolozi, geopolitički analitičari, a sve to dok sa 60 km na sat ulijeću u kružni tok tražeći muziku na radiju. I zato su mi dragi.
Kako se pokazalo, u Bukureštu je promet kao u Parizu usred prometne špice, samo što ovdje izgleda kao da su vozači vježbali na video igri Grand Theft Auto. Međutim, taj dvadesetminutni prometni slalom pružio mi uvid u dušu glavnog grada Rumunjske. “Da, i mi imamo turiste”, rekao je moj vozač.
“Ali, ništa u usporedbi s vama, ljudi moji, koji imate kruzere i katastrofu od parkiranja. Ta riječ “ljudi moji” bila je u tonu koji se koristi kad je tema o nečemu nakaradnom, ali ipak profitabilnom. Moram priznati da sam bio impresioniran s njegovim preciznim poznavanjem stanja u nas, točnije činjenicom da zna da je parkiranje u Dubrovniku tijekom kolovoza ravno spiritualnom iskustvu.
“Jeste li bili u Dubrovniku?” pitao sam. “A, nisam,” odgovorio je. “Volio bih otići. Samo ne ljeti kad se gušite od količine turista.” Ironija je bila u tome što ja u Rumunjsku nisam došao kao turist. U samoprozvani “Pariz istoka” (naziv ima više veze s bulevarima u stilu Haussmanna nego s zagađenošću ispušnih plinova i egzistencijalizmom), stigao sam kako bih vodio podcast o – pazi sad, brendiranju destinacije. Dolazak u Rumunjsku ujedno je ispunio i moj osobni plan “svake godine nova država”. I nisam bio razočaran. Kao što je moj taksi vozač naglasio, Rumunjska je procvjetala.
Na svakom uglu vidljivi su projekti financirani iz EU fondova, što je uredno i označeno već dobro poznatim pločicama europskog sna. Rumunjska je uz Bugarsku, jedan od uspješnijih poglavlja iz “obiteljskog” albuma Europske unije. Naravno, relikti prošlosti post komunizma i dalje su prisutni. Vidljivi su u arhitekturi, osjećaju se u birokraciji te uočavaju u jasnoj podijeljenosti između dizajnerskih marki i penzionera koji prodaju luk na ulici. Međutim, na mnogo načina Bukurešt je funkcionalan grad, europska prijestolnica koja se razvija. Međutim, ono što me fascinira – ono što me uvijek fasciniralo jest brendiranje nekog grada. Dakle, samo što sam zakoračio u hotel i što me recepcionerka pozdravila, dodala je “O, vi živite u Kraljevu grudobranu”, da bi nastavila “vjerojatno ste sretni što ste malo pobjegli od turističke gužve.”
To ponavljanje mi je bilo toliko neobično da sam promislio da je možda rumunjska vlada dala instrukcije: U slučaju da vam gost dolazi iz Dubrovnika, referirajte se na zmajeve i masovni turizam. Nasmiješite se. Dajte ključ od sobe. To je razlog zbog koje mislim da je brendiranje destinacije poput tankera. Jako se sporo okreće, nepodnošljivo sporo. Jednom kad grad dobije simbol – romantična magla u Parizu, alternativna scena Berlina, piva u Pragu ili zmajevi po ulicama Dubrovnika – trebaju desetljeća, ne samo godine kako bi se to promijenilo. U isto je vrijeme to blagoslov i kletva. Vratimo se Dubrovniku. Postali smo kustosi vlastite iluzije.
Autentični dijelovi Grada – zelena placa, Peskarija, uvale, lokalna njorgetala, kafa ispred Kamenice – sve je to zanemareno u korist ispeglane, dotjerane (zašto, zaboga?) slike na Instagramu. A kad ljudima pokušate objasniti da je Dubrovnik više od tih zmajeva i kruzera, oni pristojno klimaju glavom i pitaju “E, a gdje je to Cersei bila kad je imala hod srama? I to je problem, kad fikcija postane moćnija od stvarnosti.
A brend Igara prijestolja toliko je snažan da je obilježio sve lokacije na kojima se snimao. Pokušajte nekome objasniti da smo mi 500 godina bili pomorska republika te posrednici mira između dva carstva. To nikoga ne zanima. Njih samo zanima je li stvarno postoji Željezno prijestolje. Još uvijek ima vremena za promjenu pravca, ali to traži političku hrabrost i odlučnost, pametno promišljanje i stavljanje dobrobiti stanovnika ispred profita. Ili u krajnjem slučaju pronalazak balansa između to dvoje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....