Zašto ti uvijek glumiš Don Quijotea, pitala me je jedna zlica od pakosti. A eto, pokušavam pretvorit svijet u jedno vedro mjesto...

Život je borba. Svako jutro, čim otvorim oči, spremam se ko da idem u bitku. Tu je hladno oružje, štitnik za škinu protiv noževa u leđa i jajobran protiv niskih udaraca. Potom, treba mi jezičina za verbalno prepucavanje koju sredim skupa sa zubima za režanje, a nuklearno oružje čuvam u šupku. Tu ga neće tražit. Pa pretjeraju li s dekorativnim vatrometom (tračanje moje visosti), odvalim im ga za uspomenu.

Uz visoko podignut srednji prst. A poslije toga, sestro moja, tu ti trava ne raste. Kad navečer u konačnici spustim glavu na kušin, odmah se oduzmem. Umrem. Moja je savjest čista – zub za zub pretvorila sam u mamutov zub za dentijeru, a jednoj sam skratila i zmijsku jezičinu napola. Pojedince sam pogodila i kruhom od 5 dana. Neke u gornju, a neke u donju glavu. Sve u obrani i sve licem u lice. Ja ti ne volim tihi rad iza kulisa.

Svako jutro, čim otvorim oči, spremam se ko da idem u bitku, kaže Maja

Ivana Grgic/Cropix

Nažalost, svijet je pozornica, život dolazak na nju: dođeš, vidiš, odeš. Samo, razlika između umjetnosti i života je u tome što je umjetnost podnošljiva.

Moja prva bitka kreće na sabajle, i to ona za zahod. Ne znam kako je to u vas, ali u mene svi šeru hovna epskih razmjera (ko Hektor) poslije čega živ čovjek ne može uć u tu prostoriju. Ako i uspiješ nekim čudom zauzet čuku, iza vrata redovito netko cvili, grebe i pleše indijanski ples jer mu je preša, jer će mu poć pruga put grada. Druga bitka odvija se na autobusnoj postaji. Stić ili ne stić, pitanje je sad. Potom slijedi bitka za mjesto koje si prinuđen braniti životom. U ona divna stara vremena kad smo išli normalno na posao i družili se, ti nisi mogo od školske djece uhvatit slobodno mjesto. Matere mi moje, sjećam se jednog koji mi je tada odvalio rebra šiljastim laktom kako bi preko moga leša došo do zadnjeg slobodnog mjesta. A recimo da bi mi se zbog nekog razloga trebo čak i ulizivat.

U školi slijedi bitka na dvije bojišnice. Ona s licemjerjem odraslih i prepisivačko-šaptačkom s mlađarijom

/Shutterstock

Fakat, đe je nestalo staro, dobro ulizivanje? Ono, ajme što vam je super ta frizura, a tebi kosa histerično strši ko da si bila pod visokim naponom. Na poslu slijedi bitka na dvije bojišnice. Ona s licemjerjem odraslih i ona prepisivačko-šaptačka s mlađarijom. Bitka s neznalicama, s mediokritetima, s podmuklošću, sa zavišću, s primitivizmom, s uskim pogledima, sa sitnim dušama. A i sa sitnim slovima.

Čim vidiš font slova, znaš s kime imaš posla. Zašto ti uvijek glumiš Don Quijotea, pitala me je jedna zlica od pakosti. A eto, pokušavam pretvorit svijet u jedno vedro mjesto. A ne moš ti guju pretvorit u dobru nevjestu ili žabu u princa. Budimo realni, nisam ni ja lijepa princeza tanašnog struka. Živi kako možeš kad ne možeš kako hoćeš. I tako napola spižđena vraćam se svom kauču i glupim serijama. A tamo – bitka za mir. Došli meštri. Curi bojler, mašina pleše, parket leti u nebo. Poput onih misica koje žele mir u svijetu, i ja upirem pogled u Nebo. Skromna sam, želim samo mir u svome tinelu.

Život je nalik Olimpijskim igrama: jedni trguju, drugi gledaju, treći se bore. Dosta mi je dobivenih bitaka i zlatnih pokala. Dosta mi je i drugih mjesta za desetinku sekunde, a najviše mi je dosta promašenih slučajeva. Konačno sam došla u drugu ekipu. Onu koja gleda.

Maja