Prije je naš posao bio jednostavan, a danas snimaju baš svi. Ali ja još uvijek volim nosit‘ kameru jer ljubav je ostala ista!"

Nekad su se videokazete čuvale kao suho zlato i kad je stiglo digitalno doba, krenula je panika u prebacivanju materijala kako bi se sačuvale uspomene. Pa DVD-ovi, pa USB stick i sad – cloudovi. Sve je u nekom ‘oblaku‘, spremljeno na nečemu eteričnome, vječno u riziku da jednom samo nestane. E da vam se to ne bi dogodilo, uvijek treba imati backup. A kako – pitajte Baša. Snimatelj i pokretač VSP Video Zvonimir Bašica o tome zna sve i iako mu je nova tehnologija u brojnim aspektima donijela olakšanje i ubrzanje posla, vjeruje da je ono ‘za svaki slučaj‘ najvažnija stvar na svijetu. I da, još čuva analogne snimke koje malo što može zamijeniti. VSP Video ove godine obilježava 30 godina snimanja izvedbi Dubrovačkih ljetnih igara, festivala koji nam je svima urezan u DNK i čije snimke obožavamo gledati. Pa čak i one žućkastih boja i šuškavog tona, jer na njima piše povijest kulture, društva i života ovoga Grada. Tri desetljeća snimljenog materijala ne može se pobrojiti, tko zna što je sve snimio, odnosno nema toga što nije, od rata do danas, jer u ratu je arhiva Igara nažalost izgorjela, no tragova ima. Sad je pak novo vrijeme, snimaju ama baš svi, hiperprodukcija materijala vođena je željom da ‘imamo snimke‘, manje željom da nešto vidite i osjetite. Firma VSP Video nastala je prije 35 godina i baš u pravom trenutku, a danas su nezaobilazni.

-Danas svako dijete snima i editira, sad bih ja trebao u penziju (smijeh)... Ali ne, volim ovo što radim, ni nakon više od 35 godina nije mi se teško ni organizirati ni raditi, još nosim kameru, ulijećemo jedni drugima kad ne možemo sve stići, a toga je jako puno...” - priča nam Bašica. Sad su neka nova vremena i društvene mreže su odavno pokorile društvo.

-Sad je to puno, puno viši level videa nego ranije. Prije 30 godina si imao jednostavan posao, radio si cjelovitu snimku u vodoravnom formatu, a Igre su bile zanimljive jer imaš redatelja i ako ti on reče da si nešto dobro napravio, onda znaš stvarno da si stvarno nešto dobro napravio jer čovjek to zna, time se bavi.”

-Razlike su u tehnologiji velike, stare snimke izgledaju dosta loše i mi te boje, mutnoću i ton zovemo ‘nostalgija‘. I svi se volimo vidjeti tamo na nekoj predstavi – vidi me kad sam statirao na Kolumbu... Jedne me godine Paola Dražić iznenadila s jednom starom snimkom Grada i vidim se ja đe nosim zadaću preko Straduna. Bitno je reći da sam ja išao u Kazbek, a mi smo po pitanju školske opreme voljeli minimalizam, e sad imam dokaz da sam ipak jednom nosio zadaću. I još sam bio u nekoj smiješnoj košulji...” - priča Bašo kako ga svi zovu koji itekako prati sve novotarije, posebno trendove, a trendovi su kratka videa, vrhunska montaža, brzi ritam snimki i društvene mreže.

-Danas se je to pretvorilo u veliku potrebu da imaš neke snimke, za Instagram uspravne, za Fejs vodoravne, 4K snimke za strane televizije, Full HD za domaće televizije, pa neke lijepe kadrove, pa cjelovitu predstavu, pretvorilo se to u ogroman posao. Na snimanju radi tim, nas minimalno četvorica. Netko mora otići pogledati predstavu, tu je razgovor i dogovor s redateljem, netko to mora snimiti po dogovoru, pa montirati, pa ako treba popravljati... I ja se oko toga šalim ali zaista je bitno kad ti redatelj reče da si to napravio dobro, jer onda znaš da si istaknuo neke bitne momente, to je jedna čar igara. To su pravi ljudi koji te mogu dobro ocijeniti.”

Kako je to bilo kad si počinjao?

-Prvo sam počeo doma, pa onda je bio rat tu se manje snimalo i nekako sam kao klijenta ‘dobio‘ kazalište. Jedan dan preko Straduna sretne me Mimo Krupić koji je tad radio u propagandi Igara i rekao mi da Igre trebaju nekoga jer Hrvoje Juvančić koji je to radio za njih dotad ide na akademiju. Za ruku me odveo u gospođe Line i tako smo mi zapravo 30 godina konstanta Igara. Ljudi se mijenjaju, izmijenilo se više od 10 fotografa, a mi smo kao firma za snimanje ostali. Nekako ti Igre uđu po kožu i ljeto je bez njih nezamislivo, mladima to više nije tako, nažalost. Studenti se svake godine mijenjaju, prije si imao studente koji rade 4-5 godina, sad se brzo mijenjaju, valjda jedne godine probaju pa onda traže nove izazove. I u ovom poslu je tako, probaju i idu dalje. Ti video snimanje moraš voljeti i raditi, nema tu milijuna i prije je bilo drugačije, bili smo jedini, bilo nas je malo. Sad imaš puno cura i mladića koji su content kreatori rade jako lijepa videa i netko od njih će sigurno uspjet‘, neki će otpast‘. Neki se pojave, zabljesnu i nestanu, koncentracija na bilo što danas je kratka.”

Počeo si s igrama, pa onda je trebalo sačuvati prizore i iz svega ostaloga – događaja, koncerata, vjenčanja...

-Poslije tisuću vjenčanja smo skontali da znamo radit!. Strana vjenčanja su bila aktualna, sad su u opadanju iako su nam ona najzanimljiviji dio jer je sve dobro isplanirano. Već dugo godina snimamo za gradonačelnika, župana, biskupa, neke firme, dugo godina surađujemo i mislim da to radimo dobro jer bi nas se već netko riješio. Bilo je tu i nekih snimatelja koji su nešto pokušavali također ali je teško zadržati konstantu, a mi kao tvrtka jesmo. Nedjeljom držim zvono utišano, ali ako me klijenti s kojima stalno radim zovu ako mogu pomoći i odraditi odradim, naravno. To je pouzdanost, dugo surađujemo. Ne možeš tek tako te stvari odbijati.”

-Reklo bi se ne možeš i pare i jare...

-A ne možeš, najbolje bi bilo sjedat u Roxyja, ili možda imat neki apartman, ali i apartman ima vijek trajanja.

-Izgleda da sve ima vijek trajanja osim tebe!

-Izgleda!

Fascinantno mi je da smo snimali toliko predstava, različitih verzija s različitim redateljima i glumcima, Dunda Maroja smo radili čak 6 verzija, Hamleta skoro toliko, još od Gorana Višnjića, Romea i Julija isto, Ribarskih svađa, Medeja, Arkulina, Skupa... ma svega. I glazbeni program se puno snimao, a sad se snima manje, više arhivski zbog autorskih prava, sad se to više ne može. A snimali smo sjajne koncerte i maestre, ali onda je ta regulativa sve reducirala.

Ogromna je arhiva koju čuvaš, kako to sad ide?

-Sad ti je sve na cloudu! Imamo mi i backupe i većina arhive je u Igrama u Robija arhivara, on se brine o tome.

A prije cloudova?

-Diskovi, kazete, sve to imam. Kazeta u fizičkom obliku kad je spremljena može se uvijek ubaciti, a s ovim cloudovima uvijek postoji veliki rizik da će to neki haker jednostavno u par klikova ‘riješit‘ pa da sve nestane. A analogne snimke ostaju uvijek. Digitalne su podložne tome da ih jedan dan samo više ne bude. Arhiva Igara je u ratu nestala i spaljena je, valjda će ovi cloudovi ostat‘, a imamo backup na više mjesta, imamo svoje hardove, servere i tako, ima na nekim DVD-ovima. Valjda ćemo to uspjet očuvati za neku budućnost.”

Društvo se mijenja, eksplozija je mreža, svi sve snimaju, činiš se kao nepotreban, ali samo na prvu.

-Meni je fascinantno da ti sad imaš turiste koji su spremni kad ovdje dođu odvojiti 5 sati hodanja i snimanja, pa još nekoliko sati montiranja i napraviti super minutni video. Kad sam negdje pusti me da nešto popijem, pojedem, da odmaram, da nešto gledam. Ja sam vizualni tip i ne zanima me previše Google maps, a pogotovo ne gubljenje odmora na konstantna snimanja i montiranja stvari koje nikad više nećeš pogledati.”

Suradnja s Igrama, odnosno s redateljima, tehnikom, cijelom ekipom uvijek je, priča Bašica, dobra i prilično vesela svi smo jedna velika ekipa, a zanimljivo im je i što nakon toliko godina imaš priliku uspoređivati iste predstave u rukama različitih ekipa.

-Prije je press centar, dok se nije obnovila festivalska palača, bio van festivalske zgrade i fali mi to, bilo je više druženja novinara, fotoreportera, snimatelja i glumaca. Bilo je to nekako dosta prisnije i životnije, to je jedan segment koji je tad bio izuzetno zanimljiv, toga možda nedostaje, ali ne nužno, ipak je sve online.”

Bez čovjeka, bliskog kontakta i druženja se stvarno ne može.

-Čovjek je uvijek broj jedan, od teta koje pospremaju pozornicu, tehničara, nosača pa do svih ostalih. Imaš neke druge festivale, veliki gradovi ne žive baš tako s nekim festivalom kao Dubrovnik, a mislim da je i najveći i najbolji dio Igara je taj ambijent kojeg imamo. Ako se sjećaš kad se radila predstava na Svetoj Mariji, pa svi su stanovnici živjeli s tom predstavom.”

U VSP Videu su radili i kroz firmu prošli brojni, kako kaže Bašo, ‘alavija ljudi‘.

-Ako su i izišli iz nje to su ljudi koji su taj posao nastavili alavija raditi i na to sam baš jako ponosan. Sigurno ljudi znaju Za Miša, Mirana, Nikolu i ostale odlične snimatelje koji su godinama radili u VSP Video. Imamo sad neke studente na praksi, neki baš super prihvate, a neki samo odrade, ali sam zadovoljan kad vidim da će nešto od nekoga bit‘. Imali smo Erasmus studente iz Estonije, otvorili su firmu kao VSP video, s njima sam stalno u kontaktu, rješavamo probleme, kupuju opremu, savjetuju se, i u Latviji isto, i oni su mi druga Viber grupa. To me ispunjava. Prije se znanje o ovom poslu škrtije dijelilo, jer su se stariji snimatelji bojali konkurencije, sad se toga ne treba bojati, svi nešto slikavaju i snimaju i najbolje se osjećam kad nekome pokažem nešto što će im koristiti. Važne su sve one sitnice koje studentima danas idu na živce, kako se arhivira, kako se što snima, kako se puni baterija, kako će taj kadar izgledat... njih to slabo zanima, a danas sutra će oni biti naručitelj, i mora znati što može dati klijentu.”

Bašica i danas voli raditi i na 90 posto snimanja uz ostale vidjet ćete i njega. Kaže da je najsretniji jer se može probuditi kad hoće, a ne kad mora, ali želju izgubio nije, a počeo je, dodaje ‘špicirat‘ na ono od čega je oduvijek bježao kaos novinarskih terena. Ono što ljude bez premca ipak najviše zanima je – tko je gdje bio. Kuriozitet je dio folklora ovoga grada, pa VSP Video primjerice prenosi procesiju, koja je važnija i od mise na Svetog Vlaha, jer se tamo vidi sve.

-To svakoga zanima, tko je bio, đe je stajao i kako se obukao, ljudska kurioština nam nikad neće popustiti, to je oduvijek ono što se najviše gleda. Vraćam se na priču s početka, kad sam ugledao sebe u košulji sa zadaćom na Stradunu, normalno da mi je bilo drago! I tako je i danas. Recimo Youtube kanal od Ljetnih igara malo ljudi gleda, dok neka influencerica koja trga paket s Temua pobere 100 tisuća pogleda za čas. Više se gleda neki takozvani unboxing nego predstave. Kultura je mlađoj generaciji potpuno ispala iz fokusa. Igre su u trendu i po tom pitanju, imamo sada podcast koji je odlično napravljen, gdje uz poznate voditelje u razgovorima gostuju izvođači Igara. Evo i mi nekad naručimo neke kabele s Temua, napravit ćemo kratke unboxing videa, sigurno će bit publike!”

Što nas čeka u budućnosti kad je u pitanju tehnologija, hoće li biti nekih čuda koja će olakšati tvoj posao?

-AI sigurno nikad neće zamijeniti ni snimatelja ni montažera, nešto zna pomoći oko zvuka, ali oko slike ne. Tako da što god se dogodilo u budućnosti s tehnologijom, čovjek je zakon.”

Da ne radiš ovo, što bi radio?

-Išao bi ribati na Mljet, (smijeh)… ne vidim ništa što bi radio osim ovoga što radim.”