Skoro otvaranje novog Doma Ragusa u Gružu, doma za starije ali ne i nemoćne, posebice one iz srednjih ili nižih socijalnih skupina, zbog najavljenih cijena izazvao je burne reakcije Dubrovčana. Ali i šire. Nekadašnji Hotel Gruž, u kojem su prije rata odsjedale ekskurzije osnovaca iz bivše države, te sportske ekipe radničkih kolektiva, Republika Hrvatska predala je u vlasništvo Gradu Dubrovniku prije 26 godina, još davne 1999. godine pod uvjetom da se u njemu otvori dom za starije i nemoćne. Da, dobro ste pročitali, definicija namjene je ‘Dom za starije i nemoćne‘. Više od četvrt stoljeća trajalo je ‘tijek misli‘ u gradskim upravama, još od mandata gradonačelnika Vida Bogdanovića, kako derutno hotelsko zdanje u kojem su samo četiri od 34 sobe imale zahod, pretvoriti u smještaj za treću dob, posebice one nemoćne i je li to uopće izvediva ideja. Traženo je od da namjena Gradu ustupljenog zdanja ostane turistička, kako bi ga se prodalo te tim novcem sagradio dom na drugoj lokaciji. No država nije htjela ni čuti za takvu ideju.
Hotel je goste službeno prestao primati 2009., a u travnju 2013. lokacijska dozvola postala je pravovaljana te se krenulo u projektiranje obnove i prenamjene koja procijenjena na tadašnjih 15 milijuna kuna, odnosno nešto više od 2 milijuna eura. Dom je prema projektu 2016. godine trebao imati 16 jednokrevetnih soba i 16 dvokrevetnih, ukupnog kapaciteta 48 postelja te je prema tadašnjih analizi ekonomska cijena smještaja uz zadovoljenje svih standarda trebala iznositi 7.000 kuna, odnosno nešto manje od tisuću eura na mjesečnoj razini. Smještaj u jednokrevetnim bio bi po tržišnoj cijeni, a u dvokrevetnim bi se sufinancirao iz gradskog proračuna s 30 posto. Trebalo je proći pet godina da bi krenuli radovi, pa još četiri da bi današnji Dom Ragusa, nakon što je kroz njega nespretno, ali po novim sigurnosnim standardima zakonski uvjetovana provedena protupožarna mreža cijevi, napokon dobio uporabnu dozvolu te je spreman primiti 30 umirovljenika. Ne 48, koliko se planiralo, nego 18 manje. No nakon 26 godina za sve one koji su na beskonačnim listama čekanja dočekao je hladan tuš. ‘Cijena prava sitnica!‘- rekao bi Sir Oliver iz Alan Forda. Od niti tisuću eura cijena smještaja u ‘socijalnoj‘ dvokrevetnoj sobi dostigla je 1650 eura! Plus 100 ako gleda na more, odnosno plus 150 ako ima balkon, pa uz još nekoliko pluseva za zaključiti je da se ovdje ne radi o domu, već hotelu za umirovljenike. I to prije za skandinavske s kojima je bivša menadžerica turističke destinacije Pave Župan Rusković namjeravala ‘zagrijati‘ dubrovačke zime.
Problem? Apsolutno nikakav. Tko ima neka plati. Doma Ragusa vrhunska je investicija koja može poprilično podebljati stavku socijalne skrbi u gradskom proračunu. Problem je tih 65 posto subvencije iz gradskog proračuna za smještaj u hotelskom tipu doma. Brojni Dubrovčani za skrb svojih nemoćnih, teško pokretnih ili nepokretnih baka, djedova i roditelja kroz tih četvrt stoljeća koliko je trebalo da dobijemo Dom Ragusu, trošili su ogromne novce ako su imali sreće da pronađu nekog da u njihovu domu brine o njima. Ili da ih smjeste po privatnim domovima ili onima izvan našeg grada, pa čak i države. Nitko ih nikad nije pitao treba li im pomoći, nitko iz gradske i županijske vlasti čija je dužnost osigurati skrb za treću dob nikada im nije ponudio subvencije. Pa zašto bi sad? Samo zato što se radi o gradskom Domu? Zbog čega će sada tih 30 korisnika, odnosno njihovih obitelji biti privilegirano u odnosu na stotine i stotine drugih prije njih, i što je s onim trideset i prvim za kojeg ne postoji krevet u Gružu? Svi smo građani Dubrovnika, svi plaćamo poreze, svi bi trebali imati jednaka prava. Posebice kada su u pitanju naše majke, očevi, bake i djedovi. Ili svima, ili nikome.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....