We did it again... Dogodi se i najboljima

Znate i sami, ne postoji elegantan način da se spotaknete i padnete. Svi smo to prošli u životu - padnete, brzo se ustanete i pravite se kao da ništa nije bilo, kao da vas ne boli ništa jer ste svjesni da je bilo spektakularno i smiješno. 

E tako smo se okliznuli i s jednom malom informacijom o parku u Pilama i stablima koja su, eto, ‘usahnula u grastama i nisu dočekala sadnju‘. Priča je zabavna, a ide ovako:

Prelistavao sam društvene mreže i naletim na objavu jednog gradskog ‘nezadovoljnika među narodima‘ o tome kako su se osušile sadnice stabala koja su trebala biti posađena. Nisu, eto, dočekala da iz graste budu presađena. Ha, rekoh, ovo je zanimljivo; vidim da su ljudi ogorčeni. Prodimili su, pitaju se zašto mediji šute na ovaj strašan nemar.

Pogledam sliku koja prati tekst, pogledam kalendar i sjetim se da Nora u drugom razredu upravo prolazi lekciju o godišnjim dobima. Zaboga, pa listopad je (taman prošao).

Stabla za sadnju u parku u Pilama

Promislim kako se nitko od ‘komentatora‘ toga nije sjetio, pa vidiš li da su stabla listopadna. Zamisli, murvama i kestenima otpalo lišće usred jeseni. A nego kad će, za Gospu... Nasmijem se i krenem dalje. Društvene mreže su pune takvih informacija. Tek gdjekoja zaslužuje pažnju. 

Gradonačelnik Mato Franković o sadnicama stabala u parku Pile: ‘Vijest: laž. Stablo je posađeno, u izvrsnom je stanju‘

Par dana kasnije, evo poruke gradonačelnika - ‘oprosti, ali morao sam reagirati‘. I tek tu shvatim da se Dubrovački spotaknuo o istu onu cvebu i preuzeo narativ o usahlim stablima. Koja su u međuvremenu uredno posađena i čekaju proljeće. Krajobrazna arhitektica Mia Erak namjerno je odabrala murve i kestene kako bi igralište ljeti bilo u hladu, a zimi u suncu. Išla je žena za te stvari na fakultet, živi u Gradu, u Zidinama, ne možeš reći da joj nije stalo...

OK, nije to sad neka važna vijest, neće to srušiti gradsku vlast, nitko nije stradao. Nije nam ni prvi put da smo falili u ovih 75 godina, ma nikad iz zle namjere. Neće biti ni zadnji, akobogda... Ali, kad se nespretno spotakneš, postoje izvjesne šanse da je ljudima to promaklo, pa se isplati stisnuti zube, ustati, otresti i praviti da nitko ništa nije vidio. Međutim, kad se svakog dana trudiš da ono što radiš dopre do što više ljudi, besmisleno je vjerovati da im je baš ovo promaklo. Valja to prihvatiti sportski i nastojati da ti protivnička momčad ne gurne loptu kroz noge dva puta na isti način, ako razumijete što sam htio reći.

Falili smo. Idemo dalje. A za one koji ne znaju što je bilo, evo jedne prigodne pjesme.

Ne, nije ta na koju mislite...