Jaja se ‘mastilo’ najčešće u lučini, a ukrasi? Nekad se za penganje koristio smokvin pup, ali ga je zasjenila penica

Nekada se hrana na blagoslov u kofici ili košicu nosila na Gloriju. U Konavlima se nosila pogačica s jajem, četiri jaja, soli, šibice, malo bobice, slanića ili drugih sočivica, bočica za krštenu vodu, mladi luk, pa i sjeme dudova svilca. U Dubrovačkom primorju se, uz jaja, kruh, sol i sir, na blagoslov nosio barut i olovo s kojim se u slučaju nevremena pucalo u oblake, budući da se vjerovalo da su u oblacima negromanti.

Pomice se pletu od mladih palminih grana i obilježje su dubrovačkog kraja

Tonci Plazibat/cropix/Cropix

Osim toga, za Uskrs se u dubrovačkom kraju pripremao obredni kruh “teharica” ili “ručica”, pletenica s jajem, koji je poput ukrasa stajao na stolu. Tijekom subote domaćice bi pomele i očistile ognjište, jer se u subotu večer unosila nova blagoslovljena vatra. Ta se vatra palila najčešće od lozovih hrekova ispred crkve. Kad bi svećenik tu zajedničku vatru blagoslovio, svaki domaćin bi grančicu odnio na svoje ognjište.

Štapić ‘strašnjice’ umjesto igle

Pisanice ili “pengana jaja” nekada su se bojala ili “mastila” u prirodnim bojama poput one od broća, kori oraha, jasena, šipka, jabuke i sl., a najčešće u kori od luka tzv. lučini. Mast je riječ praslavenskog porijekla koja je označavala upravo boju. Bojanje jaja odvijalo se najčešće na Veliki petak. Jaja koja su ostajala samo u boji, u “masti” i nisu se pengala, nazivala su se “kaluđeri” ili pak samo “omašćena jaja”. Ona koja su se ukrašavala uzorkom – pengom, nazivala su se “pengana”. Kuće u koroti kuhale su jaja, ali ih nisu bojale. Osim prirodnih boja, u upotrebu su kasnije ušle i “varzilo” boje dobivene od brazilskog drveta te “kartela”, odnosno boja za odjeću.

Blagoslovljena hrana s grančicom jorgovana

Angelina Tadic/

Pengana jaja izrađivala su se batik tehnikom uz pomoć pčelinjeg voska, “čantrlice”, “teće” ili “skandaleta” sa žarom te glavičaste igle “batočke” ili “baturače”, “batvačice”, ubodene oštrim dijelom u grančicu. U starije vrijeme umjesto igle, koristio se štapić trave “skrašnjice”, “strašnjice”, “konjske trave”, “dijamanat trave” ili sijerka. U Konavlima se, u starije vrijeme, kao staro sredstvo za penganje koristio smokvin pup, no njime su se postizali deblji nepravilni nanosi voska. Za precizno ocrtavanje florealnih, vegetabilnih ili animalnih motiva, kao i apstraktnih simbola, najčešće se koristilo pero ili penica.

S ljuskama u vatru

Pisanje poruka na jajima pojavljuje se u 20. stoljeću. Svoja pengana jaja s ljubavnim porukama djevojke su darivale mladićima, a nevjeste svome mužu. U Konavlima je bio običaj da nevjesta dijeli jaja rodbini, odnosno svojti, a u Dubrovačkom primorju je majka nevjeste koja se tu godinu udala, morala pripremiti veću količinu penganih jaja koje je njezina kćer dijelila svim sudionicima svadbe. Tako je dvanaest penganih jaja darivala kumu, a po šest svakome od svata koji su te godine pratili svadbu.

Na Cvjetnicu se predviđalo vrijeme za Uskrs: ‘Ako pokisnu pome, neće pokisnut jaja’

Bozo Radic/Cropix

U Bijelu subotu raspremaju žene kuću, pa onaj dan urežu mladih sredica, malo pora i moraća da zamiriše zelena menestra. Domaćin odsiječe bijele pečenice da zamasti kupus, bude tu i vilica svinjske glave i plućanica. Ponegdje se skuha i kokoš. Nakon razdoblja posta svi su se radovali Uskrsu. Gledalo se i kakvo će biti vrijeme na Cvjetnicu te se po njemu predviđalo vrijeme za Uskrs – “Ako pokisnu pome, neće pokisnut jaja”.

Na Uskrsnom stolu ujutro je ukućane dočekala teharica – pletenica s jajem koja je bila blagoslovljena dan prije, a tu je bila i pogača ili fogaca te jaja. Uspomena na teharicu očuvala se u uzrečici – “Božić lukova, a Uskrs teharice!” Nakon što bi se poškropili blagoslovljenom vodom, doručkovali su. Ljuske jaja, korice i mrvice kruha nisu se bacale u smeće, već u vatru koja se upalila blagoslovljenim šibicama.

Ivica Kipre, voditelj Etnografskog muzeja u Dubrovniku