Bliži se 1054. Festa svetog Vlaha, a s njom još jedna procesija u kojoj će ljepotom narodnih nošnji posebnu pažnju privući hodočasnici iz Konavala. Ove godine još i više jer iz njihove sredine, iz Pridvorja, dolazi festanjul iz redova obrtnika Niko Prokurica koji će na ponos sumještana umjesto u nošnji u procesiji sudjelovati u monturi svjetovnog domaćina Feste.
Ususret tom svečanom događaju, u AR atelieru Antonie Rusković Radonić na Grudi održano je sinoć druženje zaljubljenika i štovatelja konavoske baštine čiji je prepoznatljivi simbol upravo narodna nošnja. Cilj je bio razmijeniti iskustva i otkloniti moguće dvojbe oko načina nošenja konavoske robe u procesiji, iz perspektive starijih i mlađih, stručnjaka i sudionika, kako se ne bi dogodile pogreške oko naizgled uobičajenih ‘sitnica‘ poput vezivanja kurđelice, odabira crevaja i zlatače...
Organizatoricu je ugodno iznenadio veliki odaziv zainteresiranih među kojima je bilo mnogo mladih i članova KUD-a.
- Potvrdili smo ovim da izvorne narodne nošnje nisu samo stvar starijih Konavljana. Danas imamo tek 4 ili 5 žena u Konavlima koje svakodnevno nose narodne nošnje ali njih zbog godina nećemo vidjeti u procesiji, no mladi su tu da očuvaju tradiciju. Mi smo zapravo na prekretnici od nošnje u svakodnevici do robe za Festu. Silni ljudi za taj dan ulože veliki trud za obući se, vidimo nošnje iz različitih godišta od kojih svaka nosi detalje različitosti. Ovo što danas susrećemo u procesiji nije ‘konzervirana‘ roba iz 1950-ih, ima ih koji nose i robu od prije 1900-te...– primjećuje sugovornica koja je sumještane i sve zainteresirane pozvala da zajedno razgledaju fotografije starih procesija i progovore o iskustvima s robom koja se odijeva u procesiji sv. Vlaha, te također usporede sa starim fotografijama i pokušati odgovoriti na sva pitanja koja nas muče oko oblačenja konavoske robe.
A dvojbi je mnogo, u ovisnosti je li u nošnji djevojka, žena ili udovica, je li ruho svadbeno ili ‘obično‘...predmet rasprave može biti i štipani ubručić i hondelj, oglavlje, način pletenja pletenica, sve ono što je u konavoskim familijama poznato iz priča (naj)starijih žena.
- Dijelovima nošnje žena progovara o sebi prema vanjskom svijetu. Kako se obuče, mi doznamo o statusu, je li udana ili je u koroti, ide li u poje ili na Festu. U procesiji to mora biti jasno istaknuto, ne bi smjelo nikako biti miješanja tih elemenata – upozorava Rusković Radonić koja ukazuje i na zahtjevnije pripreme robe kao što je utijavanje ubručića, ukrasa ženske glave, od Feste do Feste
U usporedbi sa ženskom nošnjom, muška je jednostavnija za održavanje, to je zapravo levantinska nošnja dubrovačkog kraja koja je tijekom 18. i 19. stoljeća osim u Konavlima, zaživjela i u Dubrovačkom primorju i Župi dubrovačkoj na na prvi pogled djeluje slično. Muške su nošnje izrađivali zanatlije, nisu bile dio zlatoveza, a nose se desetljećima stari detalji poput pasa, gaća, a zlatne puce kojima se zakopčava košulja su posebno dekorativni. Naravno da danas nema toliko prirodnih materijala za robu, više je poliestera, ali ne i manje želje za rekonstrukcijom i očuvanjem narodne baštine koja će se kod Antonije još jednom (pre)ispitivati na druženje sljedećeg četvrtka uoči odlaska u Grad na Festu svetoga Vlaha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....