Kurđelice, pasovi, bjelače, modrine...Vaja zabalat, ma i za pas stavit!

...Konavosko tekstilno rukotvorstvo polako opet osnažuje svoje korijenje kroz vrijedne ženske ruke. Osim svih domaćih izrada kojima svjedočimo, pravi vezovi se još uvijek vezu i nije ih problem nabaviti, naročito u Vitaljini. Na Grudi i u Grušićima tkaju se kurđelice i pasovi, u Popovićima se rade prvoklasne čermice, u Vitaljini, Pridvorju, na Grudi i u Čilipima se šiju košulje, bjelače, modrine, muške gaće, a ima puca zahvaljujući gradskim i konavoskim filigranima. Jedino je malo teže doći do kapice. Više nitko ne radi kod nas šešire ni kape već se nabavljaju izvana pa ih se stavlja na kalupe dok ne poprime željeni oblik. A u šivanju ženske zlatače, vidjeli smo, okušali su se mnogi.

Nasljeđe je ključno

Kako s godinama raste potreba za nošnjama i vezovima tako se svjedoči i sve pojednostavljenijim primjercima izvedbe. Pa polagano, osim što vrijedne metalne niti zamjenjuju jeftine plastične, a svilu sintetička vlakna, ne primjećujući odustajemo od nekih za nošnju važnih odrednica.

U festanjulskoj obitelji Prokurica konvoski vez njeguje se naraštajima

Tonci Plazibat/Cropix/Cropix

Nošnja koju su nosile nositeljice u svakodnevnom životu jasno je izborom odjevnih predmeta govorila o njima samima. Po dijelovima nošnje znalo se koja je udata, koja neudata, koja udovica, a napose za sve njih je bila razlika svečanog i radnog ruha. Pregača i modrina, jednako kao i ubručić na glavi, obilježja su zaručenih ili udanih žena, a sve češće ih viđamo na djevojčicama. Umjesto modrine, djevojčice su nosile bjelačice, crne haljine koje se nose na košulju s vezom i opasuju kao i modrine, samo uz razliku što nemaju rasporak naprijed, vezene saje na poprsju i nemaju mrske, već pregibe. Mnoge bjelačice danas bit će namrskane kao krinoline bečkog dvora. Još ovakvih primjera ima kojima ne želimo kvariti Festu već nastojati upozoriti da nošnja nije samo tekstil već i nematerijalna baština koja ide uz nju.

Čekamo se na Pilama

Ako se odvoje jedna od druge i ako predmeti izgube svoje vrijedno nematerijalno nasljeđe, svoj red i običaj, nošnja ostaje odijelo, a to odijelo više ne čuva bogatstvo nematerijalne baštine koja je očuvana u Konavlima. Za usporedbu s brojnim drugim hrvatskim nošnjama, mogli bismo reći da je kod konavoske nošnje snažniji nematerijalni segment nego materijalni, isto tako i u vezovima čije je umijeće izrade zaista najzahtjevniji dio izrade nošnje.

Festa sv. Vlaha nematerijalno je kulturno dobro na popisu UNESCO-ove svjetske baštine, i u njoj važnu ulogu ima i doprinos konavoske baštinske priče. Treba pričekati još samo dan i na Pilama će stizati Konavočice i Konavljani koji će se okupljati pod barjacima svojih bratstava i krenuti Stradunom sv. Vlahu u pohod, a onda na čast nekome od svojijeh, rodbine ili prijatelja, pa na sajam. Vaja zabalat ma i za pas stavit. Živio sveti Vlaho!

(Blog Muzeja i galerija Konavala)