Vjerni čitatelj Dubrovačkog vjesnika, Ante I. Curać iz Žrnova na Korčuli poslao nam je zanimljivu priču o jednom primjeru kako birokracija otežava i komplicira život umirovljenicima, posebice onima koji žive na otocima. Njegovu priču prenosimo u cijelosti.
‘Ponosni sam nositelj dvije, u penzionerskom životu otočana važne, plastične kartice. Po jednoj imam pravo na besplartnu voznju brodovima, trajektima i katamaranima od Korčule do Splita, do Dubrovnika, pa i do drugih otoka, a po drugoj autobusom po našem otoku i do Stona. Na prvoj piše da vrijedi pet godina, na drugoj ne piše ništa vezano uz trajanje. Na obje je moja fotografija, ne ona iz skojevskih dana, već ona iz penzionerskih. Da se zna da imam preko 65 godina i to obilato.
Nije da mi je ona od autobusa važna, jer još vozim auto, a policija mi ništa ne govori, ali kako su se moji prijatelji svi s njome opskrbili, učinio sam to i ja. I to možda čak prije desetak godina. Imao sam tada jednu papirnatu sa svojom fotografijom koja je bila prikačena s klamericom. Vrijedila je nekoliko godina, sve dok ju nije zamijenila ova plastična. Prije nešto više od par tjedana morao sam poći u Dubrovnik. S autom mi se nije dalo na tako dugu relaciju i po kiši, a katamaran od Lastova izgleda da neće voziti, jer puše šiloko. Pa pođem u biljetarnicu na bus kolodvoru u Korčuli rezervirati i kupiti kartu. Ljubaznoj gospođi s druge strane šaltera pružim ponosno svoju plastičnu karticu, ona ju umetne u neku spravicu i reče mi: „Šjor Ante (mi na Korčuli ne govorimo Gosparu), kartica vam ne vrijedi. Učinili ste je prije tri godine, a ona vrijedi samo godinu dana.“
„Oli sam se pomladi“, kažem ja. Kartica za brodove mi vrijedi pet godina, a ova za autobus samo godinu dana. Zašto?
Ljubazna gospođa mi reče: „Morate poć u županijsku upravu na Svetu Justinu da vam dadu novu“. Pođem u županijsku upravu na trgu Svete Justine i na ulazu me sretnu tri gospođe. „Što vam treba, šjor Ante“, sve tri ljubazno u glas. „Moram promijeniti plastičnu karticu za autobus“, velim ja. „Evo, odma ćemo mi to učinit, čekajte tu da se ne penjete po skalinima“. „Hvala im“, rečem ja gledajući strme skaline na prvi ili na drugi kat.
Ubrzo se vrati mlada, vrlo ljubezna gospođa. „Potpišite ovdje“. Ja potpišem, a ona će „Sutra šaljem zahtjev u Dubrovnik, pa ćete novu dobiti za jedno dvadeset dana na vašu adresu“. Nadam se da će ovo pročitati neka odgovorna osoba iz Dubrovačko-neretvanske županije, pa će malo promućkati glavom i odgovoriti na moje i na pitanje ostalih Korčulanskih penzionera: „Zašto samo na godinu dana izdajete dokument penzionerima?“ Znate li da više stotina Korčulanskih penzionera mora svaku godinu dolaziti u Korčulu po novu karticu. Jeli se oni pomlađuju? Jeli svoju karticu daju drugima? Pa, ne može ju nitko drugi koristiti ako je na njoj fotografija!
Drugi detalj koji pažljivom čitatelju odmah pada u oči kada pogleda sliku, jer na kartici jasno piše: Vrijedi samo do Stona. Za nas penzionere Korčulanske autobus do Stona ne košta ništa, a od Stona do Dubrovnika plaćamo kartu. Pa se pitam: Jeli teritorij od Stona do Dubrovnik druga županija? Ili možda druga država? Kad putujem s katamaranom imam besplatnu kartu do Dubrovnika, ne samo do Boke False, i ne plaćam od Boke False do Gruža! Koje je to pravilo i zašto? Čitam na kartici da je to vezano uz zakon o otocima. Dakle otočki penzioneri mogu putovati bez placaja samo po otoku, a kako je naš županijski centar povezan cestom od 55 kilometara od Stona, ima da tih 55 kilometara snose o svom trošku. Kao da penzioneri sa Korčule i Pelješca idu u županijski centar radi razonode i kave na Stradunu.
Evo, dakle, dva pitanja s kojima želim, u ime svih penzionerki i penzionera otoka Korčule, zagorčiti zivot odgovornom činovniku Županije: Zašto penzioneri moraju svaku godinu tražiti novu karticu za vožnju autobusom i zašto se mogu besplatno voziti samo do Stona? Nadam se da će netko od njih ovo pročitati, pa i odgovoriti, ili, još bolje, ovo promijeniti.‘
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....