Kad prođete mimo koje stare kuće u selima ili u gradu, zaustavite se i pogledajte fini rad naših starih petraleza

Ante I. Curać iz Žrnova, poznati turistički djelatnik i zaljubljenik u povijest, javio nam se oduševljen tekstom o obitelji Klaić koja se već generacijama bavi obradom kamena u Konavlima.

Sličnu sudbinu imali su i njegovi sumještani i članovi obitelji. Kako je napisao, živi na istočnom dijelu otoka Korčule, na kojemu su stari vjekovima živjeli od kamena. Napisao je zanimljivu priču koju prenosimo.

- Živjelo se ne od zemlje, nego od kamena. Stoljećima je kamen vađen iz šume i iz zemlje, obrađivan i prodavan, te se za novce dobivene od njegove prodaje moglo graditi, uzdržavati obitelj, steći neki imetak. Kamen je na ovom dijelu našeg otoka izrazito dobre kvalitete i postojane boje, a zovemo ga pigavac. Lijepi primjeri te kvalitete i boje vidljivi su na fasadama, vratima, prozorima, zidovima i zvonicima naših crkava, na spomenicima na našim grobljima, te palačama i kućama u Korčuli i po selima na ovome dijelu otoka – napisao je Ante Curać.

- Kamen se vadio iz kamenoloma, ali ja više volim naš stari, lokalni, naziv za kamenolom: petral ili kava. Ljudi koji su vadili kamen su se po našoj lokalnoj jezičnoj logici zvali petralezi ili kavaduri. Ovo je moj mali prilog njihovom teškom životu i trudu, a koji je silom prilika već pao u zaborav.

- Vađenje i obrada kamena na našem otoku imaju početke u antici, što se vidi iz naziva kamenoloma. Petral dolazi od latinske riječi petrus, a znači kamen. Pa i nazivi alata kojim se obrađivao se također mogu povezati s latinskim izvornikom. Iz poštovanja prema našim starim, umrlim petralezima, ja radije koristim njihove nego književne izraze za ovu priču.

- Škrta zemlja, koje je bilo malo, hranila je obitelj, ali nije pružala mogućnost neke veće zarade. Tko je imao petral bio je proto, nešto kao veleposjednik, a tko je radio u petralu imao je donekle pristojnu plaću.

- Kamenoklesarstvo objedinjuje tri zanata: vađenje kamena, klesanje kamena i gradnju u kamenu. Često je jedan meštar imao u svojim rukama sva tri zanata, a ponekad i nije. Svaki petralez je bio i klesar, ali nije bio i zidar – ističe Ante Curać u ovoj zanimljivoj priči.

TEŽAK ŽIVOT

- Najviše je petralezih bilo u Žrnovu i u Lumbardi. Dokument, u kojem je izražena želja da se Lumbarda, Žrnovo, Pupnat i Račišće izdvoje od općine Korčula, iz godine 1870. govori o 500 vrsnih umjetnika klesara iz ta četiri sela. Moja je procjena da ih je u Žrnovu početkom XX. stoljeća i do Drugog svjetskog rata bilo između 200 i 250, a nakon Drugog svjetskog rata ih je bilo nešto manje od 100.

- Težak i mukotrpan je to bio život. Radilo se od izlaska do zalaska sunca, kako mi je pričao moj djed, koji je sa svoja dva sina radio po petralima od Vaje do Krmače. Po kiši u trimu, a po suncu u petralu. Petralezi su iz Žrnova pješačili do povijesnih velikih petralih, na zapadu od grada Korčule prema Vrbovici, Oštrom ratu, Oskorušici i Vaji, a na istoku prema Krmači, Badiji i Vrniku. Zamislite svakodnevno pješačenje po sat pa i do dva u jutro prije izlaska sunca i isto tako navečer. Po svakom vremenu. Od ponedjeljka do subote. Lumbarđanima i Račišćanima je bilo lakše, jer su njihovi petrali bili blizu sela. Naši su Postranjani pješačili najdulje, jer su živjeli najdalje od spomenutih velikih petralih.

A evo i kako se kamen vadio iz petrala.

- Od antike se kamen vadio na isti način. Vlasnik zemljišta i budućeg petrala je najprije ručno iskrčio šumu, pa otkopao sloj zemlje i kamenja, koji se zvao ‘baba‘. Alat koji se pri tom upotrebljavao bio je obitilica, motika i drvene kopanjice. Kad bi otkrili kamen, kuckajući po njemu zaključili bi je li podesan za vađenje ili nije. Ako je bio podesan, otkopao bi se širi sloj zemlje i kamenja da se vidi veličina kamena i njegova količina, znači isplati li se uložiti vrijeme i trud ili ne. Na taj način su nastala dva veća i desetak manjih petralih oko Postrane. Veliki petrali su nastali jednako tako, a legenda govori da petrali na Vrniku datiraju iz antike.

- Kamen na površini, koji je tukla kiša i peklo sunce, takozvana griža ili kok nije bio podesan za obradu niti za upotrebu. Do kvalitetnog kamena se dolazilo teškim radom i trudom, kopajući sve dublje i odlažući nekorisno naprće sa strane da ne smeta.

- Tako otkriveni kamen je znalačko oko prota prosuđivalo je li osovac, što znači neravan, velik, težak, nevezan za stijenu, ili je suj, što znači debela, donekle ravna ploča koja ulazi sve dublje u tlo. U velikim se petralima nalazilo suj debeo i do 1 i 1,5 metar, a u manjim petralima oko Postrane od 30 do 40 centimetara. Suj je ponekad imao dva ili tri sloja čija se visina zvala aldana, a bio je podesan da se od njega rade dugi pragovi, konali, parastade, škafe, skalini i spomenici. Od kamena koji bi se našao između osovca i suja, koji nije bio velik, radili su se grezaci ili bašice. Od velikog, zdravog osovca su se radile kamenice u kojima se držalo ulje u konobi.

- Tisuće tona kamena je ručno izvađeno iz ovog i drugih petralih oko Postrane.

- Nakon procjene njegove veličine, te koliki bi se komad mogao izvući i što bi se moglo od njega učiniti, prišlo bi se kavanju. S alatom zvanim pikun se u kamenu iskopao ravan u pravcu, a kosi u obliku slova V konal dubok oko osam centimetara, a dugačak i do dva metra, ovisno o veličini suja. Konal se dovršavao alatom sličnim pikunu, ali je bio uži i imao četvrtasti umjesto oštrog zuba, i zvao se pero.

- U taj bi se konal po cijeloj dužini s jedne i s druge strane stavile ostile, plosnati komadi željeza dugački oko 20 cm, široki oko 6 cm, a svakih 30 do 40 cm, a između ostila, željezni klini. Teškim batom bi se najprije polako, da klin dobro sjedne u konal počelo tući po klinima pa sve jače, dok se u kamenu ne bi stvorila pukotina i on se odvojio od stijene. Zatim je na isti način odvojena druga strana kamena, pa ponekad i treća, čime bi se dobio blok.

BARILO

- Taj je blok trebalo izvući na ravnu površinu, da se procijeni za što bi se mogla iskoristiti. Udarajući majicom po bloku iskusno uho meštra je znalo po zvuku procijeniti je li kamen zdrav ili ima venu ili žicu, jer ako ju ima, nije za obradu, jer se može pri obradi razbiti. Blok se iz kave vadio pomoću željeznih poluga ili krika što je željezni alat koji okretanjem ručice pomiče težak kamen.

- Nakon što bi se blok izvukao na ravnu površinu opet su se radili konali da bi se rasjekao na manje bokune namijenjene konačnoj obradi. Ti bi se bokuni stavili na smuk i vukli do trima, pod čijim krovom ga je meštar obrađivao. Smuk čine dvije gredice od suhe česvine spojene u glavi gdje je pričvršćen željezni kolut i za njega vezan debeli konop pomoću kojega se po polužicama vukao taj veliki bokun. Polužice su malo deblji, oko metar dugački okrugli komadi ravnog drva, obično od česvine, koji bi se postavili po putu kojim je trebalo vući smuk. Da bi se lakše vuklo, polužice su su mazale lojem. Trim je bila jednostavno izgrađena kućica s tri zida pokrivena kamenim pločama. Četvrti zid je bio otvoren da se tuda može unijeti blok za obradu. To je ujedno bio zaklon od kiše i od sunca i u njemu se na barilu obrađivao bokun do završetka.

- Barilo je svaki meštar naslijedio od svog oca ili ga je činio za sebe. To je bio veliki drveni sanduk dimenzija oko 1,20 m x 80 cm sa četiri jake noge i s dnom od debelih dasaka. Visok je bio oko 60 centimetara, ispunjen kamenom i kamenom prašinom, na njemu je bio četvrtasti komad drva koji je služio da drži kamen koso prema meštru. Po kamenu je meštar tukao raznim alatom.

- Alat koji se upotrebljavao na barilu zvao se po redu upotrebe: majic, staža, lapis, macola, pičindur, škvadra, pikun, žgrafun, tajenta, bućarda, puntarul i dlito. Svaki taj alat je bio važan da se njime kamen dovede u red, da se njegovo lice obradi ravnomjerno, da mu rubovi budu ravni i glatki, da mu pozadina bude uža i da se može uredno složiti na fasadu zgrade. Veliki petrali su u blizini imali i jednostavnu kovačnicu s ognjem od ugnjevja i s nakovnjem, na kojemu se oštrio i popravljao alat od željeza. Alat je stjecao čvrstinu procesom kod kojega se na ognju grijao do usijanja, a zatim bi se brzo stavio u kamenicu s vodom. Taj se je proces zvao tempera.

- Držala za alata su se radila od drva suhe česvine, koja je tvrda i dugo traje. Klesarski alat je znao proći kroz ruke tri i četiri generacije, a izrađivali su ga seoski kovači.

- Na barilu su se obrađivali bokuni kamena: grezaci ili bašice, koje su bile najjednostavniji oblici za gradnju lastovica, travaturih, ili stražnjeg zida kuća. Ovi su komadi imali četvrtast oblik ravnih linija da se mogu graditi jedan na drugi. Debljine od 10 do 20 centimetara, duljine 30, 40, pa i 50 centimetara. Često su na zidovima pokriveni s inkartom da kiša kroz fuge ne ulazi u unutrašnjost zgrade. Bašice su služile i za gradnju kućica za brave i za gudine, pa i danas pokazuju svoje ravne oblike uredno složene u zidove koji stoljećima prkose vremenu.

- Drugi jednostavan oblik obrade kamena bio je koras, koji se je najprije obrađivao na jednoj strani, zatim se je morao introvardat da mu bude lice ravno i kantuni pod pravim kutom od 90°. Introvardalo se je pomoću drvene staže, željezne škvadre i oštrog oka, zatim bi se lapisom povukla crta ispod koje je trebalo s macolom i s pičindurom skinuti višak.

NAJLJEPŠE LICE

- Obrada korsa je počinjala s majicom, a završavala s pikunom ili sa žgrafunom da mu lice izgleda ravnomjerno obrađeno i da plitke udubine kroz koje su prošle punte od alata budu u istom smjeru. Rubovi su se obrađivali s tajentom, lagano kuckajući po njemu. Rub ili špigul je morao biti ravan, to je završni rad na komadu korsa i po njemu se je cijenio rad meštra. Rub se dovršio laganim kuckanjem macole po dlitu.

- Još i danas se taj vječni koras može vidjeti na fasadama kuća. Bogatiji vlasnici su od korsa gradili prednju i stražnju fasadu kuće, a neki i sve četiri fasade svoje samostojeće kuće da pokažu da imaju kamena i novaca. Većina kapelica i crkve su imale sve zidove od fino obrađenog korsa, jednako kao i bogataške palače jer je trebalo pokazati puku svoje najljepše lice.

- Osim korsa na fasade kuća u prva dva reda od temelja znala se ugraditi i bunja. Bunja ima isti oblik i izradu rubova kao i koras, ali lice nema izrađeno pikunom, nego je ostalo malo izbočeno i nepravilno otučeno. Naši su stari više cijenili koras nego bunju, ali je izrada bunje bila jeftinija, pa je danas nalazimo na fasadama novijih kuća.

- Nakon obrade kamena za fasadu, došli bi na red ukrasni dijelovi kuća: skalini, pragovi, parastade, konali i zubići.

- Najprije se radio donji prag od kuće, koji se prvi ugrađivao. Prag je dugačak od 90 do 120 centimetara, visok desetak, širok dvadesetak. Bio je malo zakošen prema naprijed, da voda od kiše ne ulazi u kuću, a sa svake strane je imao dvije ravne površine veličine 15 x 17 centimetara, na koje su se stavljale parastade, dva komada, duga po dva metra fino obrađenog kamena, koje su se postavljale okomito s desne i s lijeve strane vrata. Parastade, duge po 2 metra, debele 15 x 17 centimetara su držale jednako tako fino obrađen gornji prag i s time su vrata bila gotova.

KRAJ RABOTE

- Na isti način su se radili i prozori za kuće. Za parastade i za pragove je trebalo izabrati najbolji komad kamena, onaj koji najljepše ‘zvoni‘ kad bi meštar lagano kucnuo macolom po njemu. Ti su se dijelovi najčešće radili od aldane. Proces izrade je bio jednak kao i za koras, s time što su se završni radovi radili najprije s tajentom, a onda s bućardom, lagano kuckajući s njenim finim zubima da se obrađeni komad koji je bio tanak, ne razbije. To je bio najljepši zvuk kamena za meštra jer je značio kraj delikatne rabote.

- Skalini su se radili na isti način, s time što su njihovo lice i capada kod vanjskih bili ravno klesani s tajentom ili s pikunom, te su na njima plitke udubine, a unutrašnji su bili brušeni s brusom i bili su glatki da izgledaju ljepše i da ih domaćica može lakše održavati čistim.

- Također su se, na isti način, su se radili i zubići koji su držali konal na fasadi. Zubići ulaze dijelom u zid, a dijelom su van zida, okomito na isti. Zubići imaju dimenzije 12 x 11 cm, dužine oko 45 cm, a konal je visok oko 13 cm, širok oko 22 cm a dugačak i do 1,5 metra. Konal na zubićima skuplja kišnicu s krova i ona se kroz cijev spušta do gustirne. Na nekim starim kućama u Postrani se još vidi cijev izbušena u kamenu, što je također znak umijeća staroga meštra.

- Kasnije su pocinčane cijevi zamijenile kamene, a danas su bakrene ili plastične, ne onako lijepe kao kamene.

KAMENICE

- Posebno je zanimljiva priča o izradi kamenih posuda za ulje, koje su se u selima zvale kamenice od uja. Njih je majstor radio od osovca, komada koji je morao biti bez žice, što znači otrpjeti više tisuća udaraca pikunom iznutra bloka, sve dok se kamenica ne dovede na pravilnu četvrtastu dimenziju sa stranicama debelim od 5 do 6 centimetara. Svaka obitelji je imala u konobi po 4-5 kamenica raznih dimenzija i u njima je čuvala dragocjeno ulje, a one su bile pokrivene po mjeri izrađenom kamenom pločom.

- Podovi u prizemlju starih kuća, u konobama i u dvorima između kuća su rađeni također od kamena vađenog u petralu, a zvali su se saliž. Zemljani pod se posaliža, kako su stari govorili. Saliž je deblja kamena ploča, debljine šest i više centimetara, raznih veličina, koje su se slagale jedna uz drugu da pod bude ravan. Gornja površina saliža je bila fino obrađena na tajentu, pa je s vremenom i s hodanjem po njoj postala glatka. Na rubove posaližanog dvora, isred svake kuće, su se nalazili kameni pižuli. Pižul je, naravno, bio gladak, sa zaobljenim uglovima, postavljen na kamene noge. Dugačak i do dva metra, širok od 30 do 50 centimetara, služio je za odmor naših dida i baba, koji su na njima sjedili u ljetnoj popodnevnoj hladovini i ćakulali među sobom. U dvorima se odvijao pravi društveni život kojega, na žalost, više nema.

- Eto, to je priča o našim petralezima i njihovom teškom radu i životu. Još ih je bilo nakon Drugog svjetskog rata i moja sjećanja su vezana za one starije koji su na 300-400 metara od moje Postrane tukli po kamenu koji je odzvanjao i po zvuku se poznavalo koji je komad kamena i s kojim alatom ga meštar obrađuje. Još 50-ih i 60-ih godina u Korčuli je bila zanatska klesarska škola gdje su mladići učili zanat i nakon tri godine oni bi postali meštri. Danas ih više nema. Najprije je rad u ugostiteljstvu i turizmu učinio da su mnogi mladi klesari zamijenili taj posao lakšim i bolje plaćenim, a pojavili su se i industrijski alati koji su brže i lakše obrađivali kamen. Veliki petrali su zatvoreni i zarasli u draču, a putevi kojima su naši stari išli na noge do petralih su pokriveni šumom i zaboravom.

- Kada prođete mimo koju staru kuću u selima ili u gradu, zaustavite se i pogledajte fini rad naših starih petralezih, klesarih i zidarih. Stavite ruku na bokun korsa da osjetite taj dragocjeni i dugovječni dar prirode koji je kroz stoljeća hranio naše pra roditelje, a koji su kroz svoje umijeće ostavili nama i svijetu skladne zgrade kojima se dive oni koji znaju gledati.

NA BRAČU MOŽE, NA KORČULI NE MOŽE!

- Kraj petralezima i našim petralima koji su radili po starinsku je donio zakon naše vlade s kojim se kamen više ne može vaditi na otoku Korčuli. Na Braču može, na Korčuli ne može! Bez obzira na mehanizaciju i nove strojeve, više se ne vadi niti obrađuje kamen iz naših otočnih petralih. Svjedoci smo nestajanju ne samo tih marljivih i predanih zanatlija, nego smo svjedoci i nestajanju lokalnog jezičnog blaga vezanog uz petral i posao oko njega. Nazive koje sam upotrijebio u ovoj priči više nitko ne spominje, nema ih u današnjem žrnovskom i lumbarajskom jeziku. Nakon više od 2000 godina tradicije!

- Ovu sam priču napisao na inicijativu Mirka Matulović Mištra, koji mi je pomogao svojim savjetima i dopunama. Također mi je pomogao i Frano Didović Rade. Njima zahvaljujem, jer bez njihove pomoći priča ne bi bila potpuna. Njih dvojica su zadnji žrnovski petralezi, koji su naučili zanat u zanatskoj školi u Korčuli i koji i danas, na starinski način, mogu napraviti bokun kamena. Mnogo sam dana kao dječak proveo u petralu pok. Drageta Šegedin, supruga moje tete Slavke. On me je podučio kako držati klesarski alat u ruci, kako osluhnuti zvuk kamena, koji je bokun podesan za obradu. Bez toga i njegovih ostalih kazivanja vezanih uz taj dragocjeni materijal, ove priče ne bi bilo – zaključio je Ante I. Curać, rođen 1942. u Žrnovu. U svom predstavljanju istaknuo je da je završio Višu turističku školu u Dubrovniku, a zaposlen u turizmu od 1. travnja 1966. Radio je u hotelu u Korčuli (3 godine), zatim u Atlasu (15 godina), čiji je bio direktor, iako nije bio član SKJ. Od rujna 1986. do siječnja 2016. bio je organizator turističkih putovanja u Francuskoj, specijalist za Hrvatsku. Još uvijek je aktivan u turizmu kao organizator turističkih programa za skupine gostiju iz Francuske u programima s kulturnim sadržajem, te individualnih gostiju s programom šetnji u prirodi po dalmatinskim otocima za  individualne goste. Iduće godine će proslaviti 60 godina aktivnog bavljenja turizmom.