Željana i Marijo Fabris upoznali su se kao mladi ljudi, zaljubili i vjenčali prije 25 godina. Žive u Marijovoj rodnoj Korčuli, u naselju Pod svetim Antunom. Prvi je na svijet došao njihov najstariji sin Anđelo, nakon njega kći Karla, zatim Nikola, pa Marija i Katarina...
- Nismo nikad razmišljali o broju djece, to je nekako spontano došlo - kaže s osmijehom 45-godišnja Željana.
– Prvo dvoje djece rođeno je u razmaku od četiri godine, i onda nas je sin iznenadio. On je bio taj koji je označio prekretnicu jer smo nakon njega poželjeli imati još djece – dodaje Željana.
Anđelu su 24 godine, Karli 19, Nikoli 18, Mariji 11 i Katarini 6 godina. Najstariji je sin trenutno u razmišljanju o smjeru kojim će krenuti njegov mladi život, Karla završava petu godinu Medicinske škole u Dubrovniku i planira upisati sestrinstvo. Nikola ide u Elektro-tehničku školu u Korčuli i radi s tatom u radionici u slobodno vrijeme.
- Marija je završila peti razred osnovne škole, ona je isto blagoslovljeno dijete jer smo se nakon trećeg djeteta odlučili i na četvrtu trudnoću. Peta je naša curica Katarina, za koju smo nakon Marije molili i stvarno je poslana od Boga jer pet godina nakon Marije nisam mogla ostati trudna. Konačno se rodila Katarina, a u školu će dogodine.
Ali to nije sve...
- Kad se rodila Katarina, u mojoj 39. godini, srce mi je titralo za još jednim djetetom. Nakon tri spontana pobačaja, počeli smo razgovarati o udomiteljstvu. Moj suprug je bio za, ali smo se premišljali pet godina jer nam nije bila jednostavna pomisao da ćemo uzeti djecu i nakon nekog vremena se od njih rastati. Udomiteljstvo je, naime, privremeni oblik skrbi. Međutim, naši prijatelji iz Zagreba, Sara i Ante, potakli su nas u jednom razgovoru i mi smo se preko noći odlučili. Zahtjev smo predali u Centar za socijalnu skrb u Korčuli, voditeljica me onako začuđeno pogledala jer zna da imamo petoro djece. Bila je vrlo susretljiva i rekla mi što sve moramo napraviti. Napisali smo pismo namjere i krenuli u taj proces. To je trajalo oko devet mjeseci, kao trudnoća – dodaje s osmijehom.
- Napravili smo obradu, nije to ništa strašno, ljudi misle da je prekomplicirano, ali nije. Potrebno je skupiti dokumente, obradili smo se psihološki, pogledali su uvjete u našoj kući i dobili smo licencu za udomiteljstvo.
Što su rekla vaša djeca?
- Prije nego smo uopće krenuli u proces, jednu smo im večer izložili našu želju i oni su bili sretni. Bilo im je drago i rekli su da može, da prihvaćaju našu ideju. Inače su vrlo međusobno povezani, odgajaju se i nadopunjuju međusobno. Ako jednoga nešto boli, i drugi plače od muke. Baš su pravi braća i sestre – kazuje Željana, koja ih je tako, uz supruga Marija, i odgojila.
Poslala pismo namjere
- Suprug Marijo potječe iz velike obitelji, ima još tri brata i sveukupno je 18 nećaka u obitelji, plus naših dvoje darovanih – s osmijehom kaže Željana, žena koja s velikom ljubavlju prihvaća sve silne obaveze koje ima. Zamislite samo tu količinu robe za pranje, veličinu teće u kojoj se kuha juha, pjata nakon doručka, ručka i večere, pitanja i podpitanja koja djeca neumorno postavljaju i trebaju pažnju svojih roditelja. I uza sve još radi puno radno vrijeme!
- Kad smo dobili licencu, kao prava nestrpljiva žena nisam puno čekala da mene netko zove, nego sam poslala pismo namjere u Nazorovu u Zagreb. Saznala sam da imaju djecu za potencijalno udomiteljstvo, pa smo preko Centra u roku od dva mjeseca dobili njih dvojicu.
Gabrijel i Matija su dva brata, danas imaju šest i pet godina i porijeklom su Romi. K Fabrisima su došli prije dvije godine i vrlo brzo su se priviknuli na novu obitelj.
- Predivni su dječaci. Ljudi imaju predrasude prema Romima, ali uvijek postoji šansa da će i vlastito dijete krenuti krivim putem, a kamoli udomljeno – kaže Željana, koja je u iščekivanju dolaska još jednog djeteta na udomljenje, bebe kojoj je 9 mjeseci i dolazi iz drugog doma.
- Bude mi, moja Dube, strašno teško, dođe momenata da mi je svega previše jer svako dijete zahtijeva svoj odgoj, svoj pristup. Djeca koja su udomljena su itekako drukčija jer su puna trauma, nesigurni... Tu su već dvije godine i dobro su se prilagodili, ali u njima je uvijek strah hoće li me sad i oni ostaviti. Bili su godinu i pol dana u domu prije nego su došli kod nas. Mi bismo ih mogli posvojiti, međutim, nemamo licencu za posvojitelje. Razmišljali smo, ako se ovo oduži i budu dugo s nama, toliko da bi im bio preveliki šok otići nekamo dalje, da ćemo ići u obradu za posvojitelje. Oni nas i zovu ‘mama’ i ‘tata’ od starta. Bile su preporuke da to izbjegnemo, ali mi to nismo mogli izbjeći jer su nas druga djeca u kući zvala ‘mama’ i ‘tata’. Nismo im mogli reći ‘ne možeš ti, Gabre, ili ti, Matija, mene zvati ‘mama’, ja sam samo teta koja te čuva’. Onda smo to nekako prilagoditi pa smo rekli ‘ja sam mama koja te čuva, a ti imaš svoju mamu koja te rodila’. Oni su to tako prihvatili – govori Željana, čija se požrtvovnost uistinu rijetko sreće.
- Ako se ne nađu potencijalni posvojitelji, mi ćemo ih posvojiti. Znamo da ima ljudi koji godinama čekaju na posvajanje djece i možda bi to bilo sebično od nas. Vidjet ćemo. Muž i ja sebe gledamo kao ‘usputni kanal’ kojim smo ih odmaknuli iz Doma za nezbrinutu djecu. Kod nas su i kršteni. Njihova mama je jako suradljiva i vrlo mlada, dala je suglasnost da budu kršteni. Sve što imaju naša djeca, imaju i oni.
- Mi nismo nikad imali problema s njihovim roditeljima, bili su fer i korektni u ophođenju s nama. Netko zna reći ‘imat ćemo problema s biološkim roditeljima’, ali mi nemamo takvo iskustvo. Mojoj obitelji Bog je u jednom periodu života bio na velikoj pomoći. Da nismo imali vjeru u Isusa Krista, ne bismo mogli tako lako preživjeti neke stvari. Na ovaj način ‘vraćamo kamate’ – ističe Željana s osmijehom.
Veliki rad
- Radimo ovo od srca i radit ćemo dokle god budemo mogli. Da je lako, nije, ali vjerujem da bi svatko, tko ima samo jednu sobu viška, trebao i mogao udomiti dijete. Broj djece po domovima u Hrvatskoj je, naime, zastrašujući – ističe Željana, koja je sa suprugom četiri puta bila u Zagrebu prije nego su Gabrijel i Matija došli k njima.
- Prva dva puta posjetili smo ih u domu. Dočekali su nas kao tetu i stričeka koji su donijeli torbu slatkiša. Odmah su nas prihvatili. Drugi put, kad smo se pozdravljali, Gabrijel se skrio kod ormarića za cipele i neutješno plakao. Taj njegov izraz lica pratit će me cijeli život. Govorio je kroz suze ‘ali, teta, ja bih s tobom kući’, ‘molim te, nemoj me tu ostaviti’. Treći put smo proveli vikend s njima u Zagrebu, bili u igraonicama, u zoološkom vrtu.
- Kad su ušli u kuću u Korčuli, dočekala su ih druga djeca, s ručkom i igračkama, Gabrijel se preplašio i plakao je, nije mogao pojmiti u svojoj glavici što se događa. Međutim, brzo su nas prihvatili, nisu više pitali za dom. Uklopili su se, s tim da je u jednom periodu došlo do nekih poteškoća s Gabrijelom, pa smo išli kod psihologa i logopeda. Uz stručnu pomoć snašli smo se u svemu.
- Kad su došli k nama, počeo je kompletni preodgoj jer u ustanovi imaju ono osnovno. Tamo su odgajateljice koje se stvarno trude, ali jedna je na njih 10 ili 20 i na taj način je jako teško posvetiti se djetetu. Kad su došli k nama, Gabrijel je imao 4, a Matija 3 godine. Trebalo je nadoknaditi izgubljeni period, a kažu da su najvažnije upravo godine od 0 do 3. Bilo je izazovno i teško. Neka osnovna pravila ponašanja nisu znali - sjeća se Željana tog perioda. Prvih 9 mjeseci kad su došli u Korčulu, provela je s njima doma. Nakon toga se vratila na posao i puno radno vrijeme.
- I dalje je ovo veliki rad. Tko god se odluči na udomiteljstvo, ne može očekivati idilu, jer idila nije ni s vlastitim djetetom. Potrebno je puno ljubavi - naglašava.
- Najbitnija je organizacija jer drukčije ne bismo mogli funkcionirati. Sva djeca imaju svoj red i svoje obveze, i zna se kad se navečer ide spavati, od čega nema odstupanja, osim ako idemo vanka na neku večeru ili u šetnju. Bitno je da postoji organizacija i onda se može sve – govori ova radošću i zadovoljstvom ispunjena žena.
- Suprug je tu za sve, sudjeluje i u kuhanju, pranju, spremanju, kupanju i razvoženju. On je moj dobitak na lotu, krasan čovjek. Svojoj svekrvi sam sto puta rekla ‘hvala Vam što ste ga rodili’ jer da sam ga tražila ovakvog, ne bih ga našla – zaključuje s osmijehom Željana Fabris.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....