Jasminka Njavro, omiljena teta iz Dječjeg vrtića u Opuzenu, nakon rekordne 42 godine rada s djecom otišla je u zasluženu mirovinu! Niti jedna odgojiteljica u opuzenskom vrtiću nema duži radni staž od nje. Posao, poziv i način života – to je za nju bio rad s djecom i zato nikada nije imala problema ni s kolegama ni s roditeljima, a odrasli ljudi, koje je “uputila” u život i danas je zovu Teta Jasna.
Zamjena zbog zimovanja
Prošla je teta Jasna sve u ovome poslu, i kad su vrtići bili pod ingerencijom ministarstva i pod lokalnom samoupravom, radila s djecom prije i poslije interneta, dočekivala djecu koju su za vrtić pripremale bake, koje su im usađivale posebne vrijednosti, i onu za koju se danas, zbog stalne brzine i bezbrojnih obveza, nema dovoljno vremena. A sve je započelo sada pomalo davne 1983. godine dok je opuzenaki vrtić još bio u okviru Centra društvene brige o djeci predškolskog odgoja Metković.
Tada je počela raditi kao zamjena u Metkoviću i u Opuzenu i sjeća se vremena kada su joj početne strahove i sumnje odagnali dječji osmjesi i iskreno povjerenje koje je uživala od najmanjih. Sjeća se Jasminka prvog radnog dana u vrtiću i pedagoškog rada tada:
- Bila su zimovanja u vrtićima, bila sam na zamjeni kolegice koja je bila s djecom na zimovanju. To je bila pedagoška godina 1983./84. Itekako postoje razlike u radu nekada i sada. Odgajatelj je tada bio na nivou učitelja, djeca su se u vrtiću opismenjavala, prevladavao je frontalni oblik rada, kao u školi. Danas toga nema, odgojno obrazovni rad se provodi kroz različite centre, poštujući i vodeći se interesima djece. Neka od njih danas su odrasli ljudi koji imaju preko 40 godina. Danas u vrtiću imam njihovu djecu, emotivno me dotakne gledajući tu njihovu djecu vidim da sam u vrtiću tim ljudima usadila osnovne ljudske vrijednosti. Često tu djecu zamijenim imenima njihovih roditelja pa se nasmijem i pomislim: Bože, kako vrijeme leti! - kaže tete Jasna.
Osvrće se na djetinjstva nekad i danas:
- To se ne da uopće uspoređivati. Djeca su nekad bila na otvorenom, igrala se loptom, trčala, penjala se na drveće, igrala s prijateljima igre poput lovica, Crne kraljice, tovar gre itd. Današnju djecu je zarobilo neko novo vrijeme, brzi napredak tehnike, roditelji koji rade 24 sata i vrlo malo vremena imaju za svoje dijete. Vrtići su postali “roditeljski dom”, a to je nedopustivo i nezamjenjivo. Djecu danas karakterizira loša pažnja i koncentracija, odsutni su, do njih se dopire mukom, a nekad su bila mirnija i staloženija. Osim toga, prije su se bolje hranili, nije bilo brze hrane, danas je izbirljivost velika iako vrtić pokušava vratiti domaćinska jela. za mene su najizazovnije godine bile od 2000-te pa nadalje, kad se počinje mijenjati princip odgojno-obrazovnog rada i polako ulazimo u novu koncepciju “Korak po korak”, koji polazi od interesa djece. Rad se formirao po centrima i na odgajatelju je bilo da svakog dana promatra i osluškuje interes djece i u prostor svakodnevno unosi nove sadržaje. Tu je odgojitelj morao biti jako kreativan i tražiti nove ideje i sadržaje. Danas putem interneta možemo uvijek nešto novo otkriti, a takve mogućnosti nekad nije bilo. Osim školskih časopisa za djecu i vlastite snalažljivosti nismo ništa imali - primjećuje odgojiteljica.
Za nju je, kaže, najveća vrijednost karijere bila kad bi u vrtiću dobila u ruke malo, iskreno djetešce pa ga “oblikovala” nježno strpljivo i s puno ljubavi i da on jednog dana postane odrastao čovjek.
Teret oko vrata?!
- I danas se sretnemo na ulici, pruži mi to dijete ruku i upita me: Kako ste? Tada znam da sam uradila “pravi posao”. Sjećam se jedne zgode, bila je to, mislim, 2003. godina, imala sam srednju stariju skupinu, kuharica je skuhala tjesteninu s umakom od rajčice, ali tjestenina je bila kao mašnice. Jedan dječak Josip je radosno rekao: Tete, evo danas jedemo šnalice! Ili kad su se prosule pribadače po sobi, a petogodišnji dječak mi je rekao: Teta, što se mučiš tako kupiti, uzmi magnet pa ćeš vidjeti kako ćeš na brzinu pokupiti!
Bilo je i teških trenutaka, rastanaka, kada bi djeca odlazila svojim putem:
- Teško sam se s tim nosila, ipak sam s tom djecom provela tri ili četiri godine. S odlaskom u školu, mnogo djece bi našlo vremena da dođe ponekad do vrtića da se pozdravimo, što me je jako veselilo. U radu sam uvijek imala podršku kolega i roditelja. Hvala im na tome. Lokalna samouprava, na žalost, nikada nije imala razumijevanja za vrtić. Kako su govorili – bili smo im teret oko vrata. Zbog takvog stava godinama su naša primanja bila neujednačena s primanjima kolegica iz naše županije. Znači, za isti posao. To je jedno gorko iskustvo koje ostaje u meni. Usprkos tome, moje kolegice i ja smo svoj posao odrađivale s punom odgovornošću jer smo u rukama imale najveće blago – djecu - otkriva nam sugovornica i priznaje da je od najmlađih naučila mnogo o ljudskim vrijednostima:
- Uvijek sam se u radu nastojala spustiti na dječju razinu, svijet gledati njihovim očima, te tako veselo i optimistično krenuti uvijek iznova. Jednog dana kada postanu odrasli ljudi koji se mogu suočiti s životnim izazovima i ostati “pravi ljudi” bit ću sretna jer sam ih tome naučila. Prije toga, treba ih pustiti da kažu što misle, potaknuti u njihovim nastojanima, biti im uvijek podrška. Vremenom sam se i ja mijenjala - dodaje teta Jasna koja sad otvara novo životno poglavlje:
- Odlazak u mirovnu osjećam s dozom nostalgije i ponosom što sam prošla jedan veliki radni vijek. Mirovina je došla brzo, jako brzo. Sada ću se posvetiti svojoj obitelji, svojim unucima, jer sad baka ima njih. Hvala dragom Bogu, njih će sad baka čuvati. Iako, moram priznati, kao svježoj umirovljenici, sve mi je ovo još nekako novo i trebat će mi vremena da se priviknem. Ipak, davno je bilo kada sam ja sa 22 godine počela raditi ovaj posao, sve do prije koji dan. Najviše će mi nedostajati zagrljaj mojih mališana i riječi “Teta Jasna! kad sam dolazila na posao. Nakon toga bi svi skočili i zagrlili me. Srce bi mi tada bilo “kao kuća” - govori nam Jasminka, pa mlađim kolegicama šalje poruku:
Čuva ‘Neretvanski brudet’
- Poziv odgojitelja danas je jako podcijenjen u našem društvu. Trebate imati veliku ljubav naspram djece i sve nedaće ćete prebroditi. Jer, radit ćete najplemenitiji posao na svijetu! Osobno ništa ne bih mijenjala u svom profesionalnom životu. Ne bih ponovila kao što je i bilo. Opet bi presudila ljubav prema pozivu i prema djeci koju sam oduvijek voljela. Kad sam bila mala, u mome susjedstvu okupila bi djecu, ja bih bila učiteljica, oni bi me slušali i to je od djetinstva je ostalo u meni - iskreno će omiljena opuzenska teta koja ipak za nečim žali:
- Nema više tih lijepih priredbi otvorenog tipa kao nekad na kraju godine. Čuvam projekt “Neretvanski brudet” gdje sam djeci približavala tradiciju. Jedna gospođa dolazila je u vrtić i pokazivala kako se pravi stog. Djeca nisu znala što je stog. Ne znaju ni mnogo riječi koje su se izgubile kroz vrijeme. S ponosom se sjećam čuvanja tradicije i organiziranog odlaska u maškare. Krenuli smo 1992./93 i to smo stalno prakticirali, šile smo kostime u dogovoru s roditeljima, posebno bih istaknula 101 Dalmatinca i žabe. Za vrijeme Malih poklada vrtić je bio glavnina povorke. Istaknula bi i problem s prostorom, nije lako u malom prostoru raditi s 20 djece. To treba riješiti - poručuje friška umirovljenica i zaključuje:
- Biti odhojiteljica je posao, poziv i način života, sve u jednom! I dalje ću ostati u kontaktu s djecom, živim blizu vrtića pa ćemo se sretati i to me čini sretnom!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....