Nisam Google doktorica. Meni je pacijent u ordinaciji sve!

Nakon gotovo četiri desetljeća brige o pacijentima, Gracija Bustruc, omiljena liječnica obiteljske medicine u Domu zdravlja Ploče, odlazi u zasluženu mirovinu. Ova vrijedna i samozatajna doktorica medicine trenutačno brine o gotovo 1 800 pacijenata. Svi s kojima smo razgovarali imaju samo riječi hvale za nju. “Uhvatili” smo je na radnom mjestu, za vrijeme pauze, i postavili joj nekoliko pitanja.

Dijete sa sela

Što Vas je potaknulo da odaberete liječnički poziv?

Kao dijete sa sela, prije puno, puno godina, počela sam razmišljati o tome što bih ja željela postati u životu. Kao i većina curica u nižim razredima uzor su nam bile učiteljice pa sam upravo to i htjela biti. Dolaskom u više razrede, zavoljela sam kemiju pa sam htjela biti kemičar. I tako su se redale moje želje, vjerujem kao i kod većine nas.

S obzirom na to da sam u djetinjstvu bila dosta boležljiva i da sam puno vremena provodila po bolnicama i ambulantama, počela sam shvaćati ljepotu zvanja zdravstvenog radnika. Osjetila sam koliko su ti ljudi bili iskreno sretni u trenucima kad bih ja rekla da mi je bolje.

Upisavši gimnaziju, sve više je ta želja tinjala u meni, ali u ono vrijeme razmišljati o pozivu liječnika bila je samo mašta. Trnovit je put bio i u gimnaziji do odličnog uspjeha jer su me okruživala djeca učitelja, političara, predsjednika Općine i slično. Sada je to teško shvatiti, ali to su bila nešto drukčija vremena. U nekom sam trenutku svoje želje odlučila povjeriti roditeljima, koji su mi smjesta dali podršku. Već sam u tim trenucima vjerovala da mogu uspjeti, budući da su oni stajali iza mene. Ipak, nije bilo lako – odakle novac s petero djece?

Iako sam bila oslobođena mature, stipendiju nisam uspjela dobiti. Pripala bi nekima koji su imali slabije ocjene i puno bolji imovinski status, ali ne i apolitičnima. Unatoč nemalim izazovima, nekako sam ipak uspjela doći na fakultet medicine. Već u prvim susretima s pacijentima, znala sam da je to moj put i da je to ono što je u meni dugo tinjalo”.

Što se događalo nakon završetka studija?

Opet se javlja moja apolitičnost. Nepune dvije godine sam čekala na neplaćeni staž iako nitko nije bio na birou u tom periodu. Raditi besplatno jednu godinu - zamislite kad ni to nisu htjeli primiti. Zapravo sam bila jedini takav slučaj od postojanja Doma zdravlja. U tom me je razdoblju primio tek Split, umjesto mojih Pločana. Ipak, i to je prošlo, tako da sam konačno ostvarila san i ušla u ordinaciju. Od tog trena počinje moj rad, odnosno život s pacijentima”.

Sjetite se Hipokrata

Koliko su se medicina i rad s pacijentima promijenili od Vaših početaka do danas?

Nažalost, danas se dosta toga promijenilo, baš kao i u drugim sferama života. Sada posao odrađuju Google, mailovi, poruke, pozivi i slično, a prvenstveno se gleda i udovoljiti zahtjevima HZZO-a. Meni je pacijent u ordinaciji sve - što mi kažemo “ anamneza i fizikalni pregled.” Posebno je zadovoljstvo pratiti pacijenta od rođenja pa nadalje, čega također imam u kartoteci. Nema cijene koja može staviti brojčanu vrijednost na to kad pomogneš čovjeku u bolesti, nevolji i slično. Jer osim što smo doktori, mi smo i prijatelji i “psiholozi” i dosta drugih uloga. Unatoč svemu, ne žalim se -i sutra da se rodim, najsretnija bih bila kad bih ponovo bila liječnik”. Bilo je vrlo stresnih situacija, posebno u početku kad postoji doza nesigurnosti, manjkavosti znanja i sično. Srećom, na kraju svog radnog vijeka, mogu nabrojati puno više lijepih i sretnih trenutaka.

Što biste poručili mladim liječnicima koji tek započinju svoju karijeru?

Pacijent im uvijek mora biti na prvom mjestu jer oni koji nam se obraćaju nisu samo brojevi, već stvarni ljudi koji trebaju pomoć. Razumljivo je da nas tehnikalije ovog posla ponesu i da nas se, primjerice, češće pita o tome koliko imamo upisanih u dnevnik rada jer, opet treba udovoljiti HZZO-u. Ipak, podsjetila bih ih da se češće prisjete Hipokrata i zapitaju kako je stvarno pacijent koji sjedi ispred njih”. Kako se moj radni vijek bliži kraju, naglasila bih i izuzetno ugodnu radnu atmosferu u kolektivu, a posebnu zahvalu upućujem svim sestrama, naročito onima koje su bile ili su sad dio mog tima. Često se njihov rad zanemaruje, ali treba znati da su one okosnica ordinacije i zapravo prve u kontaktu sa pacijentom. Sestre, hvala vam na tome”.