Među dobitnicima godišnje nagrade Suncokret ruralnog turizma iz Dubrovačko-neretvanske županije dodijeljenoj u prosincu u Bjelovaru a koje je u ponedjeljak u prostorima palače Ranjina primio župan Blaž Pezo su i braća Antun i Niko Antičević iz Potomja. Naime, OPG Antičević dobitnik je srebrne povelje u kategoriji Nositelji zaštićenih i marketinških oznaka.
Dok Niko radi kao profesor u školi, a njegov brat Antun kao pomorac plovi svjetskim morima, obojicu veže zajednička ljubav - rad na zemlji... Učionicu odnosno komandni most na brodu s ljubavlju i pažnjom zamjene vinogradom. Ovisno od godine do godine, proizvedu od 10 dio 20 tisuća litara vina i to od prinosa isključivo s njihovih vinograda... Srebrna povelja svjedoči zlatnoj privrženosti lozi.
- Ovo je priznaje da se naš trud ponovno vrjednuje, da netko vidi što radimo jer Pelješac je dio županije gdje ne možete puno koristiti strojeve, još uvijek se radi ručno i morate to voljeti da biste to mogli raditi. Rade se vrhunski proizvodi a u našem slučaju je to, konkretno, vino, a i ostale stvari koje su jako, jako dobre, ali nisu još uvijek prepoznate. Ovakva nam priznanja daju poticaj za nastavak rada, ističe Niko na početku.
- Aktivno smo počeli raditi kad smo počeli studirati, obojica u Dubrovniku... Dakle, krenuli smo od 18. godine, pa i prije... Bez obzira što smo bili na fakultetu i završili visoke škole, nekako nas je uvijek vikendom vuklo doma pomagati obitelji: ocu, materi, didu i babi... Govorimo već o nekih 25 godina rada, ističe Antun.
Niko napominje da su, otkad znaju za sebe u tom poslu, a tako i cijela familija.
- Nakon Drugog svjetskog rata nije bilo privatne proizvodnje, bila je zadružna vinarija i cijelo mjesto davalo je grožđe u tu zadružnu vinariju. Uvijek smo doma imali grožđa i vina, radili smo i nešto za prodaju, ali ne u velikim količinama... Počeli smo ozbiljnije o tome razmišljati od neke 1998., pomalo smo krenuli širiti vinograde, doprinositi koliko možemo... U to vrijeme smo bili studenti i najmanje smo mislili koliko ćemo zaraditi, nego je u prvom planu bio dobar provod. No, krenulo je to pomalo, navodi Niko.
Ne kriju kako je bilo razmišljanja napustiti selo i poći živjeti u grad.
- Kod mene je toga bilo. Kad sam magistrirao računarstvo, čak sam dobio posao u Dubrovniku, međutim, kako ste stariji, sve vas više vuče doma a tako je i mene vuklo. Otac nam je u to vrijeme već bio bolestan i nije mogao raditi, što je također bio neki ‘okidač‘, a na kraju mi je drago što sam se vratio i što ovo radimo zajednički kao dvojica braće, govori Niko.
Antun je završio gimnaziju, okrenuo se nautici, što je isto utjecaj obiteljske tradicije.
- Osim što smo bili vinogradari, bili smo i pomorci - moj pokojni otac i oba dunda su bili na moru. To me povuklo tih 1990-ih kad je jedini ekonomski izlaz bilo navegavanje. Uz nautiku sam završio i ekonomiju, ali još uvijek navegavam. Niko i ja imamo osebujne profesionalne puteve, ali od svega toga na kraju nas, posebno vikendom kad smo slobodni, možete naći kako gradimo suhozid, navrćemo ili nešto okopavamo s motikom... Je li bilo razdobljâ u kojima si razmišljao da se makneš i da tražiš svoju budućnost negdje drugo?! Jest! Uvijek je teško, ali ono što smo zacrtali i ono što radimo već odmalena duboko nam je ukorijenjeno. Baba je ta koja nas je naučila raditi u vinogradu i otpočetka tvrdimo da se vino ne radi u podrumu, nego u vinogradu. Finalni proizvod raste, stalno dobivamo nove, ali kad dobijete tu konačnu potvrdu od dragoga kupca koji odlazi presretan čvrsto držeći bocu vina u ruci, to je potvrda da samo ideš dalje. To nas i dan danas drži! Vidiš da postoji ta mogućnost i budućnost za taj proizvod. To nas ‘ludo‘, ‘ludo‘ drži... Iako, ima i kod nas previranja, dva smo brata, nekad su nas na faksu smatrali blizancima, ali smo karakterno potpuno različiti... No, bez obzira na sve, uvijek nađemo rješenje! I to je isto jedan od razloga zašto još uvijek radimo ovaj posao, a dobivamo i zaslužene nagrade, otkriva Antun.
Potomaka ima tako da postoji šansa da tradicija opstane i u sljedećoj generaciji.
- Treba ići obrnutom psihologijom a tako je bilo i u našem slučaju. Nama je pokojni otac govorio da bi volio da se nikad ne vratimo na lozu jer je to jako težak rad, posebno na način na koji se radi na Pelješcu. Ali, mi smo stalno bili u vinogradima, uvijek smo govorili "tko će sad ovo, tko će sad ono", ali nam je taj dio ostao ugrađen u genima i mi ćemo to pokušati prenijeti na našu djecu. Hoće li to ostati, ne znamo jer danas više nitko ne želi raditi težak posao, dodaje Niko.
Naravno, kao svi, i braća Antičević nailaze na brojne izazove, nadasve kad se govori o radnoj snazi.
- Kao i u svim granama u Hrvatskoj, i ovdje je to jako, jako izazovno. Ovdje je još teže jer da dovedete stranog radnika, on ne zna ništa raditi na lozi, pogotovo onako kako se ručno radi na Pelješcu, izgubili biste barem godinu ili dvije dok biste ga naučili! Obično ako vam netko ostane godinu dana ‘pobjegne‘ jer nađe lakši posao! To je veliki izazov, ne znamo što će biti u budućnosti. Osim poticaja kroz nagrade i rada na plasmanu, trebalo bi raditi na tome da se više cijene proizvodi, ne samo naši, nego iz cijele naše županije... Bit će jako, jako izazovno, upozorava Niko a nadovezuje se Antun:
- Postoji ona stalno ponavljana izreka da je bolje izgubiti selo nego običaje, a u ovom slučaju mi kao OPG Antičević nismo u tome jedini, predstavljamo poljoprivredno gospodarstvo koje gaji tradiciju, a tradicija je osnova, ona je baza našeg rada. Iza toga stoji individualizam. Ako izgubite tradiciju, izgubit ćete svoju individualnost, postat ćete ‘jedna vinarija‘ u nizu vinarija koja se industrijalizirala i koja je postala linijska proizvodnja. Više nemate individualnost, nemate priču, nemate tu osnovnu da je pružite gostu, turističkoj sredini... 80 posto gostiju koji rade degustacije u našoj vinariji su gosti koji dolaze iz Dubrovnika, koji obitavaju u Dubrovniku i koji uz naše partnere, dubrovačke agencije, inače dobre prijatelje koji su nas prepoznali, dulji niz godina dovode goste na Pelješac i u našu vinariju. Bez obzira na sve, na put do Potomja, oni kad dođu u vinariju, dožive taj sat zadovoljstva i užitka slušanja o tradiciji i identitetu kraja i kako sve to radimo, a mi im to sve pokušavamo predočiti najbolje što možemo. Ne sjećam se da je ikad itko iz vinarije izašao, rekli bi Amerikanci grumpy, nego izlaze sa zadovoljstvom... Pitaju gdje mogu kupiti naš proizvod, kako bi ga mogli prebaciti u Sjedinjene Američke Države, a čaše su uvijek ispijene do kraja... To bi trebalo prepoznati, to je ono što radimo individualno i bez obzira na nagrade dosad, nažalost nismo dobili nikakvu financijsku potporu, još uvijek ovo radimo zbog jedne ‘blesave‘ ljubavi prema poslu od kojeg ne odustajemo, poručuje Antun.
Proizvode uspiju plasirati, a drže do kvalitete.
- Pelješac raste. Prije smo bili odlični vinogradari a sad i vinari i u svaku vinariju u koju dođete na Pelješcu, naći ćete dobra vina, uključujući i naša. Nismo jedini koji smo prisutni na Pelješcu, ima nas veći broj i svjesni smo da nismo konkurencija, naprotiv, jedni druge nadopunjujemo i ta raznovrsnost je u biti ljepota koja se nudi na Pelješcu, zaključuju braća Antičević koji poručuju da obavezno pri obilasku Pelješca vrijedi posjetiti Potomje i da će rado u svojem OPG-u ugostiti svakog gosta.
U poslu se ne vode materijalnim jer ih motivira čista ljubav, želja za očuvanjem tradicije i entuzijazam neopterećen financijskom računicom. Drže se toga da to ne postane proizvodnja na traci, da sve to što su njihovi stari stvorili a oni bratski nastavili ostane autentično, da ova sveprisutna najezda komercijalizacije ne izjede dušu cijeloj ovoj obiteljskoj priči o iskrenom težačkom radu uokvirenoj senzibilitetom prema zemlji, lozi i selu. A, ako se baš želi povući crta, ‘račun‘ se može svesti u tri stavke, opisati s tri riječi: srce je puno (a časa vina ispijena)!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....