Pelješke ptičice Ančice Šerlije: iz ‘srca’ smokvine grane nastaju jata uskrsnih golubica

Imala je samo osam godina kad ju je dundo Ante Pavlović, zvani Tica, naučio praviti uskrsne golubice.

Može vam se činiti jednostavno, ali vjerujte - nije. Smotate, zamotate, uvučete, povučete, a ono ni blizu ne ispadne kao u Ančice. Doduše, ženama iz ovog kraja taj je običaj u krvi pa to njima odlično ide. Okupile su se na radionici izrade uskrsnih golubica u Narodnoj knjižnici Ston. Ravnateljica knjižnice Sandra Vuletić kaže da je ovo već deseta godina otkad je organiziraju, a druga otkad je ‘učiteljica’ Ančica Šerlija.

Od jutra do sutra

Ova uskoro osamdesetogodišnjakinja dojmljiva je žena. Radi od jutra do sutra. Bavi se uzgojem kamenica i drži koze. Život joj je usmjeren i stopljen s prirodom. U kovrčavoj, sijedoj kosi zadržao joj se jedan žuti listić – svjedok njezina svakodnevnog boravka u brdima.

Preplanula, žuljevitih i vrijednih ruku, ova bistra i žvelta žena obilazila je sudionike radionice i strpljivo ih poučavala izradi uskrsnih golubica:

- Bilo mi je osam godina kad me dundo naučio praviti uskrsne golubice. Ante mu je bilo ime, a zvali su ga Tica radi golubica – opisuje pjesnički kako je sve počelo.

- Najteži posao je istiskati ‘srce’ iz grane smokve. Što se tiče drugoga, nije problem – govori Ančica.

- Najbolje je kad su smokvi dvije, tri ili četiri godine. Uberem grane – mogu bit’ i deblje od ovih – pokazuje.

- Ako su grane već kao stablo, nema od njih koristi – dodaje i premeće grane u strpljivim rukama.

Najviše je golubica od srčike smokve napravila preklani – čak 700 komada.

- Lani sam napravila 600. Iako mi ispočetka nije išlo, isto sam ih isklepetala 600. Uvijek ih dijelim – s osmijehom kaže Ančica, kojoj to lijepo ime tako dobro pristaje. Gust je porazgovarat’ s njom, dobiti uvid u vrijeme njena djetinjstva i mladosti, kad su se djeca igrala u prirodi i nisu poznavala ekrane.

Blago baštine

Dio svojih snježnobijelih golubica svaku godinu pošalje bratu u Australiju, a nevjesta ih, kaže, čuva kao blago. One to i jesu.

- One mogu durat’ puno godina, dok se ne slome ili se na njih uhiti prašina. Moja nevjesta u Australiji ih, kad ih donese s blagoslova u crkvi, spremi da joj se ne nakupi prašina, a slomljene zamijeni novima – s osmijehom dragosti kazuje Ančica.

- Ove godine sam ih napravila 200. Nemam puno vremena. Ja to po noći radim, a po danu brinem o kozama. One su vam kuriozne isto k’o i čeljad. Kad ja idem pravim što, one moraju sve viđet što to radim i vrijedi li to što za pojest’. Sve moraju pronjušit’, jedna po jedna, i onda se sklonu kad vidu da nemaju koristi i puštu me da radim. Moram ih puštit da vidu što radim jer mi inače ne bi dale mira – govori.

I njezina dva sina znaju napraviti golubice od srčike smokve, ali ipak je Ančica glavna u tome.

A valja li koja druga grana osim smokvina?, zanima nas.

- Ne valja jer nema srca unutra. Srce je važno i u čovjeka i u biljci – mudro zbori naša sugovornica.

- Ništa bez srca!

Srce iz smokve istisne tanjim štapom, uvijek sa šire strane, poučava nas Ančica.

- Ako nisi poduhitio cijelo srce, neće izać’ – pokazuje žena, koja u ovom običaju ima 72 godine iskustva.

- Jedno vrijeme ljudi nisu bili zainteresirani za golubice. Prije smo ih vazda pravili, svaku godinu, posebno u doba kad sam išla u školu. Tražili bi smokvu, ubrali i pravili skupa – sjeća se svog djetinjstva.

- Ima ljudi koji znaju i danas i učine sebi par komada, ali mislim da sam jedina koja napravi par stotina komada. Željela bih da se tradicija nastavi – naglašava.

Ništa bez srca

Kad ubere grane smokve, mora taj dan ili najkasnije sutradan izvaditi srčiku.

- Ta dva dana moram izvaditi srce. Kad navečer završim sa svim poslovima, umjesto da sjednem pred televiziju, sjednem za trpezu i istiskam. Onda stavljam u posudicu, a poslije prebacim u jednu kutijicu da se dobro osuši. Danima siječem, tiskam i sušim – govori o pripremama.

- Uvečer, kad sam raspoložena, odvadim iz posudice koliko ih mogu napraviti, 40-50 komada. To nekad traje do ure po ponoća, ali moram završiti – kazuje ova vrijedna žena.

- Ako sam raspoložena i smirena, ide sve, ali ako nisam, ne treba mi kretat za tiskat’ ovu srčiku. Jedan put sam pun najlon bacila – sjeća se.

- Prije nego napravim golubicu, pokišam srca da se mogu savijati – pokazuje i u tren od onog bijelog smokvinog srca savije oblik golubice. Izgleda jednostavno u njenim rukama, ali nije.

Golubica svoj oblik zadrži zahvaljujući tankoj žici, a nekad se umjesto žice koristio konac. Ipak, sa žicom je puno lakše oblikovati je i poslije vezati za grančicu masline.

- Onda malo skratim rep i pričekam da se osuši jer se ne može piturat’ dok je mokra. Kad je suha, nacrtam joj kljun crvenim, a oči crnim flomasterom – govori Ančica, koja cijeli ovaj posao napravi bez pomoći naočala. Uistinu zadivljujuće za ženu koja ove godine puni 80 godina!