Polonezu u Orebiću preuzela je davne 1969.: Rekli su nam da ne možemo nastupiti, a onda smo usred noći smislili pjesmu

Folklornu skupinu Polonezu u Orebiću je 60-tih godina prošlog stoljeća osnovao Matko Župa. Posljednji član slavne orebićke pomorske familije, nezaboravni gospar Matko, preminuo je prvog dana 2004. godine. Dugo je radio kao kustos Pomorskog muzeja u Orebiću, bio je istaknuti turistički radnik, pa i dugogodišnji dopisnik Dubrovačkog vjesnika s Pelješca. Za njim je ostalo puno toga vrijednog, a tako i Folklorna skupina Poloneza koja djeluje i danas.

UTKALA IM LJUBAV ZA TRADICIJU

Nakon Matka Župe, vođenje Poloneze preuzela je Mladenka Marinković, rođena u Smokvici na otoku Korčuli. Živi sa suprugom u Orebiću. Nedavno je dobila zasluženo priznanje za svoj rad u Polonezi. Priznanje joj je predano prigodom slavlja 60-te godišnjice postojanja FS Poloneza, a uručili su joj ga Marija Mrgudić i Roberta Daničić, uz napomenu da je Mladenka dala veliki doprinos toj folklornoj skupini koju je preuzela davne 1969. godine od gospara Matka Župe. Mnoge je generacije djece naučila plesati i utkala im ljubav za nošnju i tradiciju, istaknule su.

Mladenka Marinković dobila je zasluženo priznanje

Marija Mrgudić/

Nakon gospara Matka Polonezu je preuzela Mladenka Marinković, a nakon nje Marija Mrgudić. Naslijedila ju je Jasminka Grlica, a danas novoobnovljenu skupinu predvodi Gordana Mustapić.

Svojih prvih dana u Polonezi prisjeća se Mladenka rado i s nostalgijom:

- Prvi put sam na orebićko tlo stupila 1968. godine. Ja sam inače Smokviška – kaže. – Uključila sam se svesrdno u Polonezu, iz razloga toga što me Orebić prigrlio kao svoje dijete. Bila sam aktivna u probama i na nastupima, a tada je Matko Župa vodio Polonezu. Uključila sam se u njihov rad jer kao svaki Korčulanin sam znala balat‘. Godine 1969. mi je na jednoj probi, koje smo uvijek imali u društvu nekog iz hotela ili turističke zajednice, Matko rekao ispred svih onako po njegovu ‘Mišu moj, ja bih htio tebi predati vođenje Poloneze jer sam previše zauzet‘. I tako sam i učinila u jesen 1969., kad je završila turistička sezona, da bih mogla aktivirati tu divnu mladost, za koju kažu da su i moja djeca.

- Imala sam stroge kriterije. Ponekad me i danas duša boli jer sam nekad bila gruba prema njima. Čim sam preuzela Polonezu, imala sam spisak svih i onda sam redovito stupala u kontakt s osnovnom i srednjom školom i pratila kakve su im ocjene. Oni koji su dobili jedinicu taj dan su bili kažnjeni. Došli bi na probe, ja bih im rekla ‘danas nećete balat, sve dok ne ispravite jedinicu‘. Vodila sam računa o svima njima da uz Polonezu ne zapuste školu i svoj kruh. Posebno sam ponosna što su danas svi oni vrijedni ljudi, poduzetnici i roditelji.

- Ona djeca koja su obavezno išla u crkvu, s njima sam se dogovarala kad su im mise i zbor, da ne bude Poloneza u isto vrijeme. Nastupali smo svugdje, da bi 1974. uz pomoć tadašnjeg načelnika za kulturu nastupili i na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu – kazuje Mladenka Marinković i sjeća se zavrzlame oko tog nastupa koji je u Polonezi od tog časa sve promijenio.

RIJEČ PO RIJEČ

- Poloneza je kao sama po sebi u biti koračnica i pjesmu nije imala. Došli smo u Zagreb i pokojan Papandopulo, kad smo išli na probe, pozvao me je na stranu i rekao da ne možemo nastupiti. Kaže on meni ‘nošnja je predivna i jedinstvena, ali vi ne možete nastupiti‘. Meni se skupila u grlu guča. Pitala sam zašto, rekao je - ‘nemate pjesme‘.

- Kad sam ja to otkrila njima, da se moramo vratit‘ doma, pao im je mrak na oči, a zamislite meni! No, mi navečer, a bili smo u Studentskom domu, smislili smo što ćemo. Imala sam tu sreću da je u Polonezi bilo puno onih koji su znali pjevati. Imali su i glas i sluh. Ja, pokojan meštar Branko Njakara, koji je tada svirao harmoniku, pokojan Ivan Ivko Grego, pokojni Stanko Tolj poštar koji je predvodio Polonezu, išli smo u wc i zatvorili vrata jer su nas žene iz susjedne sobe prijavile da galamimo. Riječ po riječ, osmislili smo pjesmu o mjestu pomorskih kapetana, u kojem bi pokojan Matko Župa kao pozdrav iz malog topa opalio 21 plotun kad bi prolazio brod. Pjesmi smo dali naziv ‘Kruh sa sedam kora‘. Kad je meštar Branko to tiho uglazbio, probudila sam svih i te su noći naučili pjesmu. I tako smo ipak nastupili u Lisinskom i prvi smo, kao najmlađi, prešli Trgom bana Jelačića. Stari Orebićani i njihovi potomci su plakali kad su čuli pjesmu. Cijela Ilica je odzvanjala!

Mladenka Marinković vodila je Polonezu sve do 1983., kad je ozlijedila nogu i više nije mogla.

- Poloneza mi je uvijek ostala u srcu, kao što mi je sada Liga protiv raka Korčula-Pelješac-Lastovo-Mljet – zaključila je.

Ni nakon Mladenke Poloneza nije ostala bez čvrste i stručne ruke. Vodstvo je preuzela Marija Mrgudić, inzistirajući na stručnoj ukorijenjenosti Poloneze. Išla je na škole folklora na Badiji, dovodila stručnjake za nošnju i sudjelovala na natjecanjima. Brigu o nošnji i Polonezi preuzela je ratne 1992. godine, a uz Robertu Daničić je neki dan predala priznanje Mladenki Marinković, o čemu kaže:

- Nedavno smo slavili 60. godišnjicu postojanja Poloneze, a kako Mladenka nije mogla doći, pošle smo nas dvije k njoj. Priznanje joj je dala Poloneza, a mi smo ga samo predale jer smo je ondje naslijedile. Od nas su vodstvo kasnije preuzeli mlađi naraštaji – zaokružila je ovu priču Marija Mrgudić.