Tihomir Prižmić iz Orebića proslavio je 15. siječnja 2026. punih sto godina života. Bistrijem od puno mlađih, familija i prijatelji pripremili su mu proslavu koja će se dugo pamtiti.
Rođen kad i Marilyn Monroe
Sve je svojim fotoaparatom zabilježio obiteljski prijatelj Ivica Trojanović, orebićki apotekar i zaljubljenik u fotografiju. Bilo bi grehota ne prenijeti divne riječi koje je posvetio rođendanu gospara Tiha na svom facebook profilu, garnirane freškim fotografijama s rođendanske proslave:
- Sigurno znate kako se je nekad ujutro teško probudit i dignut, a sad zamislite da to napravite 36.528 puta. Rodio se kad i Marilyn Monroe, samo što se ona ne diže već 64 godine, dok se Fleming tek dvije godine nakon njegovog rođenja sjetio otkriti penicilin. Mjesec je za to vrijeme 1.353 puta obrnuo oko Zemlje, a slavljenik proslavio 80 i nešto godina mature, iako već odavno nema s kim. Ipak, okupila se rodbina i prijatelji da u ugodnom ambijentu La Case proslavi velikih sto našeg Barba Tiha, cijenjenog arhitekta, umjetnika note i kista, veloluškog maslinara i ribara, profinjenog gospodina i velikog gentlemena. Da nam je zdrav, bistre glave i vedrog duha još dugo! – napisao je Ivo Trojanović.
Prvih sto, kako mu je pisalo na torti, dočekao je u dobrom zdravlju. Još svaki dan pođe prošetat‘, a i dalje se bavi svojim omiljenim hobijem – slikanjem.
- Čuda se događaju – komentirao je svoj stoti rođendan, dodajući da se na zdravlje ‘ne može potužit‘.
Likeri od limuna i naranče
- Uglavnom sam dobro. Tu i tamo još slikam. Ne intenzivno, ali kad me uhvati volja, onda oslikam nešto – kazuje čovjek koji je rođen 1926. u Veloj Luci.
Ljubav prema supruzi Gordani ga je dovela u Orebić. U braku su dobili dva sina, Damira i Darka. Supruga mlađeg sina Darka sjeća se gospođe Gordane sa sjetom u glasu. Preminula je prije 15 godina. Oni dvoje danas s ljubavlju vode brigu o gosparu Tihu u istom kućanstvu.
- U Orebiću imam svoju kuću uz more, imam maslina i nešto loze. Pođem prošetat‘ i uvijek sretnem nekog od prijatelja. Nisam osamljen – kazuje slavljenik.
Ali su svi mlađi od Vas?
- Jesu – potvrđuje gospar Tiho, koji je bio uspješni arhitekt u svojoj radnoj karijeri. Bavio se projektiranjem i izgradnjom još dugo nakon umirovljenja, a onda je slikarski kist preuzeo glavnu riječ. Nevjesta otkriva da čini genijalne likere od limuna i naranče, kaštri masline, a zna se i na smokvu popet‘, iako je paso stoljeće života. Gospar Tiho se spominje i svog velikog prijatelja Iva Đanija Maričića, također Korčulanina i slikara, koji je na žalost preminuo 2023. godine:
- Đani mi je jednom rekao ‘živjet‘ ćeš sto godina‘, a ja sam mu odgovorio ‘nemoj me ograničavat!‘ – rekao nam je i zaželio sve najbolje u životu prije nego smo se pozdravili.
Vjera u dobro
Kako je Dubrovački vjesnik uvijek živio sa i za svoje čitatelje, s gosparom Tihom već smo radili intervju i to prije 10 godina, kad je slavio 90. rođendan. Tada nam je otkrio mnoge detalje iz svog bogatog života, a evo nekih od njih. - Volio sam more već kao dijete i sanjao da ću jednog dana biti pomorski kapetan. Ali moja želja da idem na Pomorsku školu u Dubrovniku nije bila moguća jer je onda već počeo Drugi svjetski rat. Kao diplomirani arhitekt projektirao je niz objekata u Veloj Luci – zgradu općine, školu učenika u privredi, gimnastičku dvoranu, dvije stambene zgrade brodogradilišta ‘Greben‘ - te u Splitu i Orebiću, gdje je projektirao tri najpoznatija hotela, a njegov je ‘potpis‘ i na prijeratnom hotelu ‘Admiral‘ u Slanomu. Ironija sudbine povela ga je putem NOB-a kao partizana koji se borio za Jugoslaviju do gastarbajtera u Njemačkoj, zbog čega ga je zatvorila UDBA, izbacila iz Partije i zagorčala mu život. Ali vjeru u dobro nikakvo zlo nije mu uspjelo slomiti, pa je nagrađen skladnom obitelji u kojoj je okružen ljubavlju.
- Da vam pravo kažem, najviše se sjećam svoga djetinjstva i svoje mladosti – kazivao je tada, prije deset godina.
- Moja majka rodila je sedmoro djece, tri kćeri i četiri sina, a ja sam bio najmlađi. Otac mi je umro kad sam imao 14 mjeseci, 1927., u bolnici u Dubrovniku, od inficirane rane na nozi. Imali smo dosta maslina i vinograda. Dva starija brata plovila su na ‘Kraljici Mariji‘, a treći brat postao je kuhar. Sestre su se rano poudale, jedna je živjela u Dubrovniku – sjeća se gospar Tiho.
– Majka se brinula o vinogradima, a ja sam bio doma kao domaćica, spremao hranu, meo i čistio kuću. Škola mi je dobro išla, tako da sam 1941. završio Građansku školu u Veloj Luci. To je bila takozvana mala matura. Onda je nastala okupacija Talijana. Godine 1942. već sam bio uključen u Narodnooslobodilački pokret. Godinu kasnije Italija je pala, pa sam se uključio u 13. Dalmatinsku brigadu. Bio sam prilično pismen, pa sam završio kurs za signaliste i odmah su me postavili za komandira Izvidne stanice na Lastovu. Ali 1943. Nijemci su nadirali preko Pelješca i Korčule, pa smo evakuirani na Vis. Odmah sam se uključio u mornaricu, do 1945. kad sam se našao u Splitu. Nisam čovjek koji voli vojsku, pa sam se odmah upisao u Tehničku školu u Splitu i završio je 1948., te se zaposlio u Šibeniku.
Godine 1950. zatražio je da ga puste studirati, pa se upisao na zagrebački Tehnički fakultet, Odjel za arhitekturu. Slali su svoje studente na praksu u inozemstvo, a kako je u školi u Veloj Luci učio i dobro naučio njemački, odmah je dobio mjesto u Münchenu.
Uskratili mu vizu
- Često puta sam prešutio da sam bio u partizanima – smijao se tada gospar Tiho igri sudbine. Nakon dva mjeseca prakse, mentor ga je preporučio za radno mjesto u jednom arhitektonskom birou, gdje je ostao do 1957. Vratio se u Split kako bi konačno napisao diplomski rad, pa nakon diplome neko vrijeme radio u Krapini, kamo ga je pozvao prijatelj. Onda je dobio poziv od biroa iz Münchena da se vrati i tako je bilo do 1959., kada se oženio svojom Gordanom i postao orebićki zet. Upoznali su se šest godina ranije, na studiju arhitekture. Vezu su održavali dopisujući se na starinski način, kakav je današnjoj mladosti nezamisliv. Gordana je završila Filozofski fakultet, hrvatski, francuski i ruski jezik, i zaposlila se u školi u Orebiću. Pozvao ju je da dođe u München, ali joj vlasti nisu dozvolile. Čak su i njemu, bez obrazloženja, sjeća se gospar Tiho, 1960. godine uskratili vizu za Njemačku.
- Izlika je bila da ima dovoljno posla u Jugoslaviji. I normalno, nisam htio tražiti azil, nego sam se vratio doma, majci u Velu Luku, gdje me na rivi, na iskrcaju s broda, dočekala milicija i odvela u stanicu na ispitivanje. Ispitivali su me što sam tolike godine radio u Njemačkoj, s kime sam bio u kontaktu. Bio sam sumnjiv, a ja pošao zaraditi. I vidjeti svijeta! Putovao sam po cijeloj Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. Položio sam vozački i kupio prvo auto, fiat topolino. Kad sam došao živjeti u Split, kupio sam opela. Samo smo ja i jedan Vukas imali auto novijeg tipa tih godina u Splitu – sjećao se nezamislivog vremena bez automobila gospar Tiho. – Počeo sam raditi u Urbanističkom zavodu, pa su me nagovorili da dođem raditi u Općinu, na izdavanju lokacijskih dozvola.
- To je bila tolika presija, naročito od vojnih lica. Oni su zahtijevali od mene da uzimam zemljišta od splitskih težaka kojima nisu plaćali ni dinara za oduzetu zemlju. Ja sam osjećao da to ne mogu, odbijao sam i postao problem. Pokupila me UDBA 1964. i strpala u zatvor, gdje sam proveo tri mjeseca na ispitivanju – prisjetio se tada. Izbacili su ga iz Partije, što mu nije bilo krivo jer je, kako je rekao, ‘bila svakakva‘.
U to vrijeme supružnici Prižmić već su imali Damira, a Darko je došao godinu kasnije, 1964.
- Sud me u prvom postupku oslobodio, a onda osudio na šest mjeseci zatvora.
Karijeru je, zahvaljujući dobrim ljudima, nastavio u struci kao arhitekt. Kad se 1982. umirovio, sa samo 56 godina, počeo je surađivati s jednim projektnim biroom u Splitu, a devedesetih godina otvorio vlastiti i tako sve do 2008.
Obiteljsku kuću koju je, naravno, sam projektirao, počeli su graditi 1973., kada u ovom dijelu Orebića nije bilo nijedne kuće, kao ni iznad glavnog puta. Bilo je to prije samo 50-tak godina, tijekom kojih se ovo malo pomorsko mjesto na Pelješcu stubokom promijenilo. Gospar Tiho napunio je u međuvremenu 100 godina, kao živi svjedok prohujalog vremena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....