Advent je počeo radno u Zavičajnoj kući u Slanom koja je ugostila čak dvije humanitarne radionice izrade božićnih ukrasa kao spoj kreativnosti, tradicije i plemenitosti. Ponte primorskog veza za ukras mladima je u radionici primorskog veza pokazala Nike Tomović dok je radionicu izrade krpenih lutki Primorki povela Jagoda Konjuh iz Dola.
Vez i male Primorke koje će krasiti božićne borove prodavat će se na božićnom sajmu u Slanom za one kojima je pomoć najpotrebnija.
O izradi lutkica u primorskoj narodnoj nošnji koje se ove godine premijerno predstavljaju javnosti kao dio bogate folklorne ostavštine, više nam je ispričala gospođa Jagoda:
- Već dugo se bavim izradom nošnji našeg Dubrovačkog primorja, između ostalog radim i male porculanske lutke koje oblačim u nošnju i postavljam na stalak, da izgledaju lijepo u izlozima. Lutkice Primorke za bor nova je ideja, jednostavno smo htjeli nešto ponuditi nešto originalno vezano za naše radionice u Zavičajnoj kući. Da bismo stvorili nešto autentično i domaće, zajedno s Rebekom Milković, ravnateljicom Javne ustanove u kulturi Baština Dubrovačko primorje, ponudila sam da ću izrađivati viseće lutkice u narodnim nošnjama za bor. Iskreno, dosad takvo što nisam radila, ali sam pokušala nešto novo ove godine i zadovoljna sam kako je ispalo. Naravno da se uvijek može sve popraviti da bude bolje, ali za početak mi je drago da su se radionici odazvala djeca i nekoliko žena koje žele sudjelovati u ovoj vrsti očuvanja baštine. Radionicu su sudionici dobro prihvatili i sasvim dobro savladali vještinu. U prvoj radionici nastalo je petnaestak lutkica, plan je nastaviti dalje i još usavršavati njihov izgled i detalje nošnje, da bismo sve to na kraju prezentirali, da ostane zabilježeno – istaknula je Jagoda Konjuh koju pitamo koliko vremena potroši za napraviti jednu lutkicu:
- U našoj radionici je bio timski rad, bilo nas je petnaestak, ja sam doduše sama kod kuće pokusno napravila dvije lutkice, treba otprilike ura vremena da bi je cijelu završio, dosta je pipav to posao, sitan vez, neke sitnice moraš i sakriti da bi finalni proizvod izgledao lijepo. Na radionici smo radili lančano, podijelili smo zadatke, tako je netko lijepio, netko pripremao materijale, ja sam krojila, pa smo sve na kraju sve zajedno završavali. U tom timskom radu smo za neke dvije i pol ure, koliko je trajala radionica, uspjeli napraviti sve ukrase. Mislim da je ova ideja dobra i da treba zaživjeti, a usput treba razmišljati o još nekim detaljčićima koji bi mogli biti asocijacija na Primorje – smatra naša sugovornica koja nam otkriva kako njezine minijaturne Primorke za bor imaju sve elemente primorske narodne nošnje.
- Budući da su posrijedi male lutkice, nabavili smo male glavice od drva i senjali im usta i oči, a ov nošnje imaju ubrusac za glavu, paletun, kotulu, ogrnjač, ubrusac oko vrata, pas, svi su dijelovi nošnje zastupljeni i vidljivi. Budući da se radi o lutkicama, sve je malo karikirano u odnosu na porculanske lutke visoke 40 centimetara koje radim na stalku. Te lutke više sliče na osobu, vidljivi su im dijelovi originalne nošnje, a ovo su ipak ukrasi za bor. Zasad smo radili samo ženske nošnje, one su nam bile prioritet i dali smo truda, a za mušku nošnju ostajemo otvoreni, u budućnosti su na boru mogući i parovi – nagovijestila je čuvarica primorske baštine. I nju, kao uostsotalom i sve druge ‘čuvare‘ narodnih nošnji, muči problem s nabavkom materijala:
- Kao što znate, u Dubrovniku se sve zatvorilo, na metre više nema ničeg osim posteljine i nekih dekoracija. A i dok je bilo nešto otvoreno, teško se moglo nabaviti jer su za nošnje potrebni prirodni materijali, pretežno je to vuna, pamuk, eventualno nešto viskoza a za neke svečanije stvari obavezno svila. U svakom slučaju, nema tu poliestera i svih ovih novih umjetnih materijala. Imali smo tu sreću da ja, kako se dugo bavim izradom nošnji, od velikih nošnji kad krojim, uvijek ostavim poneki komadić tkanine. Sve to čuvam i skupljam k‘o hrčak pa sam skupila hrpicu za pričuvu i od tih mojih komadića smo radili lutkice, nismo imali problema s materijalom. Veliki mi problem predstavlja manjak materijala, po njega idem u Split i Zagreb, ali je i tamo sve teže i teže naći što tražim. Jednostavno, prirodni materijali više nisu popularni, svi smo se prebacili na kupovinu na webu nekakve ‘brzinske‘ robe koja je jednokratna, propadne ili se baci za jednu sezonu. Takva moda je uzela sve više maha, a ono što je tradicija je rijetko i jako se teško nalazi, teško se s tim nositi. Svile, lana, pamuka i viskoze sve je manje, pa su im onda i cijene do neba – priznaje Primorka godinama aktivna u očuvanju folklorne baštine.
- Prije rata smo u Dolima imali KUD koji smo vodili suprug i ja, a onda su nam u ratu nestale sve nošnje i inventar, pa taj KUD više nikad nije zaživio. Međutim, u Dubrovačkom primorju imamo dva ili tri KUD-a kojima sam ja neki ‘nevidljivi suradnik‘ za izradu nošnji i za savjete. Istina, nisam više u godinama za balat‘, ali sam na ovom našem području tu za sve i svakoga tko voli folklor. I prije rata sam šivala, ko dijete od desetak godina sa starom bakom doma pa sam to nastavila kad je rat završio, onako iz despeta, da sačuvam i obnovim našu nošnju. Nisam ispočetka usavršila baš sve dijelove nošnje, samo djelomično košulje, gaće i kotule, ogrnjače i tako, za drugo sam s drugima surađivala. A kako smo u ratu ostali bez nošnji, nakon rata sam se ‘zaintačila‘ toliko da sad mogu napraviti kompletnu mušku, žensku i umanjenu dječju nošnju – pohvalila nam se gospođa Jagoda. Ova (hiper)aktivna umirovljenica radila je kao službenica u Zavodu za obnovu punih 40 godina.
Pošla je, kaže, malo ranije u mirovinu zbog unučadi koju čuva, vodi u vrtić, u školu...
- Imam kuću, baštinu, živine i svašta nešto, s mojima u Dolima živim nekakav seoski obiteljski život između prošlosti i sadašnjosti. Malo kuća, malo baština, malo muž i djeca, pa nošnje...nikad kraja. Inače sam na posao ranije iz Dola svaki dan putovala po 40 minuta do Dubrovnika – prisjeća se čuvarica primorskog folklora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....