‘Baby Boom‘: Zaposlena žena, majka, kraljica

Informacija o odlasku legendarne glumice i oskarovke Diane Keaton (1946. – 2025.) metafilmski se poklopila s emitiranjem njezina filma “Interijeri” u režiji Woodyja Allena na HRT 3. Prilično nevjerojatno, ali to nije sve. Keaton je preminula baš na dan rođenja Charlesa Shyera, režisera/scenarista i partnera filmašice Nancy Meyers, s kojim(a) je ostvarila najvažniju suradnju nakon Allena (“Otac moje nevjeste 1&2”, “Ljubav nema pravila”).

Isto tako, unikatna i neponovljiva glumica otišla je samo nekoliko dana nakon što je Shyer-Meyers komedija “Baby Boom” (1987.) proslavila 38. godišnjicu od početka kinodistribucije. Sve to upućivalo je da bi “Baby Boom” ipak trebao dobiti prednost prolaza u odnosu na “Interiors” za ponovno gledanje i pisanje, tj. oproštaj od velike Diane.

Ovaj film se počesto nezasluženo smetne s uma kad je Keaton u pitanju. Woody uvijek biva spomenut prije para Shyer-Meyers (“Annie Hall”, “Manhattan”...), a i nema šanse da se “Kum I&II” neće naći ispred “Baby Boom”, ako ne i “Kum III”. No, film zaslužuje da ga se otme zaboravu s obzirom na to da je odigrao značajnu ulogu za glumičinu karijeru i položaj žena na filmu i u stvarnosti.

Vjerovali ili ne, studio United Artists nije želio Keaton za ulogu J.C. Wiatt, “yuppie” karijeristice koja “nasljeđuje” 14-mjesečnu bebu nakon rođakove pogibije u prometnoj nesreći, nego Goldie Hawn i Bette Midler (s njima će ona devet godina kasnije nastupiti u komediji “Klub prvih supruga”), pa i Cher koja je 1987. glumila u kinohitovima “Vještice iz Eastwicka” i “Opčinjena Mjesecom”, a za izvedbu u potonjem osvojila Oscara. Međutim, Shyer i Meyers inzistirali su na Keaton unatoč tome što je njezina karijera bila tada u blago silaznoj fazi i UA je popustio.

Zauzvrat, Diane je zasjala na ekranu u svome stilu i odigrala jednu od najboljih i najšarmantnijih uloga koja kao da je potomak “Annie Hall” (malo nedostaje da i J.C. kaže ono “La-di-da”) i sagradila je most između glumičinih sedamdesetih i devedesetih te navijestila njezinu fazu sredovječja i tzv. zlatnih godina (od “Father Of The Bride” preko “Obiteljske stvari” i “Tako to ide” do “Kluba zadovoljnih žena” i njegova nastavka), čiju krunu nosi upravo Meyersičin biser “Something’s Gotta Give” ili “Ljubav nema pravila”.

Interesantno je da šef J.C. (Sam Wanamaker) u jednoj sceni kaže frazu “something’s gotta give” i ispiše naslov buduće suradnje tandema Keaton – Meyers. Tko zna bi li bilo tog filma bez “Baby Boom” koji je izišao u kinima na vrhuncu “bejbibumerskog” vala (“Gospodin Mama”, “Tri muškarca i kolijevka”...) i bio najbolji u tom nizu. Također, tko zna bi li bilo i odlične satirične komedije “Zaposlena djevojka” s Melanie Griffith.

“Working Girl” je nemalo nadahnuta s “Baby Boom”, uzme li se u obzir već uvodna sekvencija newyorške vreve osamdesetih i izjava naratorice (Linda Ellerbee) da su “zaposlene žene fenomen našeg vremena”. One su se, čujemo, iselile iz ružičastoga geta i postale liječnice i odvjetnice umjesto da se, kao donedavno, udaju za liječnike i odvjetnike.

J.C. je jedna takva žena, savjetnica za menadžment u firmi na Manhattanu s nadimkom “tiger lady” koja radi 12 do 14 sati dnevno i ima ravno četiri minute za seks s partnerom (Harold Ramis iz “Istjerivača duhova”). Koliko je posvećena poslu i uspješna u biznisu gdje dominiraju muškarci koji mogu “imati sve” (karijeru, obiteljski život...), šef je uopće “ne smatra ženom”.

Kad joj preslatka Elizabeth (glume je blizanke Kristina i Michelle Kennedy) uđe u život, J.C. je nespremna da skrbi o njoj jer nije “majčinski tip” žene. “Ne mogu imati dijete, imam poslovni ručak u 12.30”, usklikne ona, povede Elizabeth sa sobom na sastanak noseći je poput torbe u ruci i ostavi je u garderobi uz obećanje da će dati “veliku, veliku napojnicu”.

“Koliko ćete biti u pelenama... gradu?”, pita ona potencijalnog klijenta na sastanku (Pat Hingle). U verbalno i tjelesno urnebesnim komičnim scenama balansiranja nenadanog majčinstva i posla, pelena i fascikli, koje uključuju i vaganje bebe u vagi za voće/povrće, Keaton je apsolutno izvanredna, ali i kad Elizabeth omekša J.C. i zbog nje je ostavi partner (“Učinilo mi se da sam čuo kako ti otkucava biološki sat”), a šef je zamijeni s mladim pomoćnikom (James Spader).

Tako, J.C. odluči žrtvovati karijeru zbog majčinstva i preseliti se iz New Yorka u Vermont, gdje će doživjeti romansu s lokalnim veterinarom (Sam Shepard kao “doktor Šarm”) kojemu će se požaliti u vezi manjka seksa nesvjesna da nije pravi liječnik, ali i postati neovisna i pokrenuti uspješan biznis s dječjom hranom od jabuka. Iako “Baby Boom” u drugoj polovici omekšava “yuppie” satiru i postaje bajkovit, film je na retrospektivno gledanje ispao proročki i daje još uvijek relevantan pogled na vječne dvojbe “majčinstvo i/ili karijera”.

Štoviše, čak je i relevantniji u još užurbanijoj današnjici, kad se poslovne žene i majke rođene osamdesetih otprilike u J.C.-inim godinama (rane ili srednje četrdesete) i nalaze u istim problemima (žrtvovati posao za obitelj?) kao ona ako žele zasnovati familiju, nastaviti raditi i zadržati neovisnost, riječju “imati sve”, samo što ne nose “80’s” jastučiće za ramena.

“Baby Boom” je i za ono doba dosta subverzivan film nudeći drukčiju verziju majčinstva (samohrana majka) i tradicionalne obitelji (izvanbračni partner), ali i poslovne žene koja je dovoljno neovisna da može odbiti unosnu poslovnu ponudu i u uredu punom muškaraca reći “Ne želim podnositi te žrtve i nitko to ne bi ni trebao raditi”. La-di-da.