‘28 godina kasnije‘: Emocija živih mrtvaca

Opustjele ulice Londona i Cillian Murphy kao “Pale sam na svijetu” spadaju među ikoničke filmske kadrove s početka novog milenija, kad su britanski redatelj Danny Boyle i scenarist Alex Garland (“Žal”) oživjeli zombi horore za 21. stoljeće s “28 dana kasnije”. Garland i Boyle predstavili su Murphyja svijetu i snimili ključni novomilenijski film zombijevskog žanra prema kojem su se mjerili svi budući slični horori o živim mrtvacima.

Unijevši kinetičku energiju “Trainspottinga” u žanr, Boyle je 2002. pustio zombije s lanca: oni su bili sprinteri, brži i bjesniji u “28 Days Later” u odnosu na Romerovu ”Zoru živih mrtvaca”, što je preuzeo i remake “Dawn Of The Dead” Zacka Syndera. “28 dana kasnije” bio je refleksija urgentnog, nemirnog, nesigurnog i bijesnog novomilenijskog svijeta, ujedno i najava njegovih dokumentarističkih “stilizacija” s nabrijanom kamerom iz ruke i slikom po mjeri digitalnog videa.

Pet godina kasnije, snimio se “28 Weeks Later” Juana Carlosa Fresnadilla (Boyle i Garland ostali su izvršni producenti) i doživio sudbinu podcijenjenih nastavaka poput “Predatora 2” i “RoboCopa 2”, odgodivši do daljnjega planove za treći dio “28 mjeseci/godina kasnije”. Boyle je u međuvremenu postao oskarovac (“Milijunaš s ulice”), a Garland se okušao kao redatelj (“Uništenje”) nakon što su surađivali na “Sunshine”.

Trebalo je proći 20-ak godina da se vrate zombijima i revitaliziraju “28 Days Later” serijal. No, njihov povratak je ispao trijumfalan, postpandemijski/postbrexitovski relevantan i vrijedan čekanja: “28 godina kasnije” (“28 Years Later”) možda je i najbolji film u franšizi i uopće tekućoj godini koji u Boyleovom stilu pristupa žanrovskom ostvarenju na umjetnički način i “vice versa”.

Treći dio serijala subvertira očekivanja i odbija biti klasičan (“legacy”) “sequel” u smislu da se konstantno poziva na prethodnike, baveći se drastanjem i prihvaćanjem smrt(nost)i, tako rijetkim motivima za žanr o živim mrtvacima unutar kojeg se ističe kao ponajbolji i svakako najemotivniji zombi uradak, a dobio bi čistu peticu da nije završnog “cliffhangera” za nastavak “28 Years Later: The Bone Temple” koji djeluje kao da dolazi iz nekog drugog filma.

Priča se za promjenu odvija daleko od urbanog središta Londona i ubacuje u višu brzinu kad otac Jamie (dobri Aaron Taylor-Johnson) odvede 12-godišnjeg sina Spikea (odlični debitant Alfie Williams) u lov izvan strogo čuvane otočne zajednice, zaštićene od izvanjskog svijeta zaraženih i dostupne za posjet samo za vrijeme nekoliko sati oseke.

Tijekom njihove avanture doznajemo za postojanje nekih novih zombija, poput gojaznih sporopuzih (puze po zemlji), ali i brzih, predvođenih supersnažnim, inteligentnim i nagim Alfom s “modusom operandijem” jednog Predatora kako lako nesretnim ljudima iščupa glave zajedno s kralježnicom. Jamie i Spike bivaju zatočeni na kopnu kad njihov lov bude prekinut i oni od lovaca postanu lovine zombija, jedva dotrčavši kući prije plime u iznimno neizvjesnoj sceni potjere s Alfom za petama (“Propustit ćemo oseku!”).

Kadar Alfe i njegovih zombija kako na vrhu brda čekaju Jamieja i Spikea doziva Bergmanov “Sedmi pečat” i načinje “memento mori” motiv smrti u filmu koji postapokaliptičnu budućnost oslikava kao prapovijest s obzirom da novi, nagi zombiji na čelu s Alfom imaju fizionomiju praljudi iz Kamenog doba, što “28 godina kasnije” čini praiskonskim hororom, košmarnom bajkom s urođenim (ljudskim) strahom od čudovišta i smrti koja se prepričava oko vatre u pećini, neovisno o modernim zamrzavanjima kadrova u krvavim akcijskim scenama kad zombiji budu pokošeni strijelama, kopljima i sličnim oružjem.

Spike prolazi put od klinca do mladića kad odluči nasmrt bolesnu majku Islu (Jodie Comer u još jednoj postapokaliptičnoj ulozi nakon “Počinjemo od kraja”) odvesti preko teritorija zaraženih do misterioznog doktora Kelsona (izvrsni Ralph Fiennes) ne bi li je izliječio.

Pojava Kelsona, lika nalik postapokaliptičnom pukovniku Kurtzu, podebljava centralni motiv filma: on pronalazi smisao u besmislu i ljudskost u neljudskom podizanjem spomenika mrtvima sagrađenih od lubanja i kostiju pokojnika (simbolički i svim stradalima u zombijevskim hororima) kako bi dao značenje njihovom životu i spasio ih od zaborava, prihvaćajući vlastitu smrtnost u svijetu živih mrtvaca gdje smrt vreba na svakom koraku, time i prevladavajući strah od zombija.

“Memento mori, sjeti se da moraš umrijeti”, govori Kelson u dubokoumnim, humanim i emotivnim scenama filma “28 Years Later”, osnaženima divnom glazbom grupe Young Fathers koja spaja ljubav i smrt. Jedna od scena doseže poetičnu transcendenciju smrti iz animirane “Poplave”, kad “memento mori” postaje “memento amoris”.