‘Ad Vitam‘: Kraljevstvo za Bessona

Bogata je tradicija francuskog akcijskog filma. Od Jean-Paula Belmonda (“Profesionalac”) do Luca Bessona (“Nikita”), pa naprijed prema devedesetima (“Doberman”, “Taxi”...) i novom mileniju (“Vučje bratstvo”, “Gnijezdo”, “Distrikt B13”...), Francuzi su nastojali biti konkurentni Hollywoodu na tržištu akcije, ponekad i kopirajući američku kinematografiju i tamošnje trendove.

Bilo je, tako, pitanje vremena kad će neki francuski neakcijski glumac dobiti priliku koju je dobio tada 56-godišnji Liam Neeson s akcijskim hitom “96 sati” u produkciji Bessona i pokrenuo trend da su nakon njega slične filmove počeli snimati Kevin Costner (“3 dana za ubojstvo”) i žanru napose neskloni Sean Penn (“Gunman”).

Izbor je pao na 52-godišnjeg Guillaumea Caneta, poznatog kao supruga oskarovke Marion Cotillard i glumca koji je skloniji dramskom i humornom izričaju u filmovima kao što su “Male nevine laži”, “Plivaj muški” ili “Asterix i Obelix: Srednje kraljevstvo”, od kojih je neke sam i režirao. Okej, znao bi Canet povremeno zaglumiti i u trilerima (“Tell No One”, “My Son”), ali oni nisu nikad dobili prefiks “akcijski”.

Dakle, Canet je jedan od posljednjih francuskih glumaca koji bi filmofilima pao na pamet u kontekstu akcijašenja. To je moglo biti osvježenje za film “Ad Vitam”, ali iako se glumac svojski trudi u akcijskim scenama, distanciran je i lišen emocija, ne uspijevajući od bivšeg elitnog specijalca Francka stvoriti pamtljiv lik da bi gledatelj bio istinski emotivno investiran i navijao za njega mimo “pro forma” potrebe za navijanjem u ovakvim ostvarenjima.

Distancirani pristup potencira i hladna, izblijedjela fotografija, kao i struktura filma. Početak je obećavajuć: nakon napada na Francka, maskirani tipovi ulijeću u njegov netom ispreturani stan i otimaju mu trudnu suprugu Leo (Stephane Caillard) iz nepoznatih razloga.

Nije jasno po što su točno došli, ali je jasno da se Franck i Leo znaju braniti sudeći po solidno orkestriranoj akcijskoj sceni tučnjave u stanu. Nakon toga slijedi valjda jedan od najdužih flešbekova u povijesti i oduzima gotovo pola filma koji je u foršpanu sugerirao jednostavan i potencijalno efektan koncept (“Imaš četiri sata da mi doneseš što želim”, kaže vođa otmičara).

Za tim se posegnulo kako bi gledatelj, u pauzama od montaže treninga za specijalce, doznao kako su se likovi upoznali i zaljubili desetljeće ranije (na obuci), ali i naslutio zbog čega je Leo oteta nakon akcije u hotelu s kobnim posljedicama koja je Francka koštala posla, a njegova prijatelja (Alexis Manenti) života.

No, zbog distantne režije i tonalne neravnomjernosti likovi nam nisu bliži, samo dalji, a početni momentum je nepovratno ubijen pretjeranom potrebom za objašnjavanjem. Kad se “Ad Vitam” u zadnjih pola sata vrati kroz vrijeme u sadašnjost da spomenuti efektni koncept sprovede u djelo, prekasno je da se beživotni film spasi.

Ne pomažu ni obligatorne akcijske scene, od “bourneovske” potjere po krovovima do Franckove jurnjave na kroseru, zatim i paraglajderu, leteći iznad Versaillesa da presretne vozilo s otetom Leo. Redatelj Rodolphe Lauga je radio kao tehnička ispomoć na “Redu 2” s Bruceom Willisom, ali on nije Besson, Jan Kounen, Florent Emilio Siri ili Piere Morrel. “Ad Vitam” bi bio živahniji s nekim od njih iza kamere.